Prvog jula 2010. godine svetski mediji izdali su saopštenje da ruski
matematičar Grigorij Perelman, koji je dokazao Puankareovu hipotezu, odbija
milionsku nagradu. Taj postupak izazvao je nedoumice, jer je pošteno zaslužio
nagradu izvanredno rešivši zadatak koji sto godina nisu mogli da reše ni
najveći umovi matematike. Ova hipoteza je uključena u listu sedam nerešenih
matematičkih problema milenijuma. Rešivši jednu od misterija milenijuma,
Perelman i sam postaje misterija.
Rođen je 13. juna 1966. u Lenjingradu. Kao dečak imao je neobičan
karakter – bio je odlučan i besprekorno pošten, miran i stidljiv, skroman u
svemu osim u svom znanju iz matematike. Od detinjstva, razgovarao je sa
odraslima kao ravan njima, i dok su se njegovi vršnjaci igrali u dvorištu, on
je učio osnove matematike, uglavnom kroz knjige, kojih je u njegovom domu bilo
mnogo. Njegova majka je bila zaljubljena u nauku o preciznosti. U školi je bio
jedan od najboljih učenika. Bio je odličan iz svih predmeta, osim iz fizičkog
vaspitanja. Jednostavno, fizičko vaspitanje nije zaokupljalo njegov um kao
drugi predmeti. Perelman je za sebe uvek govorio: Ljudskom telu je potrebna
vežba. Ako možete da vežbate ruke i noge, zbog čega ne biste vežbali i
mozak?[1] Kao mladi student matematike na Lenjingradskom univerzitetu, na koji
se upisao sa šesnaest godina, voleo je da kaže: Nema nerešivog zadatka, postoje
samo teže rešivi zadaci. Stvar je u prethodno pronađenim podacima i količini
vremena provedenog u traženju novih.[2]
Tokom života u SAD-u gde je stažirao, Grigorij se upoznao sa poznatim
matematičarom Ričardom Hamiltonom. Moguće da ih je upravo tog trenutka istorija
vezala u zajednički matematički niz. Iako je njihov susret bio uobičajen, samo
kratak razgovor o Puankareovoj hipotezi nakon predavanja promenio je sve.
Hamilton je rekao Griši sve što je znao o ovoj temi, a rekao je i ono
najvažnije: da je blizu rešenja hipoteze. Perelmanu, kao ozbiljnom
matematičaru, Puankareova hipoteza je bila poznata, ali da li je bio
zainteresovan za nju? Do tada ne. Međutim, nakon kraćeg vremena Perelman se
vraća u Rusiju i započinje rad. Da reši Puankareovu hipotezu Perelmanu je
trebalo nekoliko godina. To mu je bio jedini cilj u to vrijeme. Mislio je samo
na nju, tražeći pravi način i pristup u srodnim naukama, osećao je da je dokaz
negde u blizini. I bio je. Tokom sedam godina rada na hipotezi, niko nije znao
čime se Perelman bavio. I iznenada, u novembru 2002. godine na jednoj od
istraživačkih web-stranica, gde fizičari i matematičari objavljuju svoje članke
i otkrića, izašao je Perelmanov članak s dokazom teorije iz geometrije. U tom
članku od četrdeset stranica Perelman iznosi dokaz Puankareove hipoteze. Svoj
rad je poslao i Ričardu Hamiltonu, kineskom matematičaru Gangu Tjanu, koji mu
je bio prijatelj u Njujorku, i još nekoliko naučnika u koje je imao poverenja.
Zašto raditi nekoliko godina i tek tako objaviti članak slobodno na
internetu? Zar se autor nije bojao da bi njegove proračune neko drugi mogao da
iskoristi? Rad od milion dolara je bio na internetu. Šta je Perelman poručio
tim svojim postupkom?
Samo se Perelman odnosio prema dokazu milenijuma kao prema zajedničkom
delu. On nije želeo taj rad da unovči, niti da postane poznat niti da naglasi
svoju jedinstvenost. Uradio je ono što je želeo i što je njemu pričinjavalo
zadovoljstvo. Oduvek je znao šta želi od života. O bilo kojem pitanju je imao
svoje mišljenje, koje se često razlikovalo od mišljenja većine. Kolege su
govorile za njega da je tvrdoglav i neprobojan kao tenk. Činilo se da ga ljudi
uopšte nisu zanimali, a posebno ne njihovo mišljenje. Bogatstvo i materijalne
vrednosti kojima teži većina u današnjem društvu pogotovo ga nisu zanimali.
Nakon što je objavio rad opet odlazi u SAD da održi predavanja matematičkoj
zajednici o tome kako je došao do rešenja. Ljudi su očekivali da će Perelman
objasniti kako je dokazao Puankareovu hipotezu, ali on ništa od toga nije
spomenuo. Govorio je o onome što je on smatrao bitnim, a hipoteza je bila samo
mali deo njegove teorije. To nije bila samo Puankareova hipoteza već nešto
više. Pričao je i otvarao nova vrata geometrije, a hipoteza je ostala samo kao
nešto što je usput dokazao, kao da se samo rukovao sa Puankareom i nastavio
dalje. To je bilo neverovatno. Perelman nije voleo previše pažnje, ali tada se
osećao prijatno među kolegama. Međutim, jedino što je bilo dostojno razgovora
bila je matematika, sve ostalo nije bilo za njega.
Zadatak je bio rešen i šta još trebalo jednom matematičaru? Milion
dolara? Za Grigorija se ništa ne može porediti sa osećajem pobede nad samim
sobom. U principu, život ide dalje, i kako je jednom rekao Perelman sam: Naučio
sam da izračunam prazninu. Zajedno sa svojim kolegama poznajem mehanizme
popunjavanja socijalnih i ekonomskih praznina. Praznina je svuda. Ovo se može
izračunati, i daje više mogućnosti… Znam kako da kontrolišem univerzum. I
recite mi – zašto bih trčao za milionom?!
Nakon rasparave o zaslugama za rešenje Puankareove hipoteze, Perelman se
još više razočarao u matematičku zajednicu. Grupa kineskih matematičara je
tvrdila da su i oni radili na rešavanju Puankareove hipoteze i da i njima
pripadaju zasluge za rešenje. Pokušavali su da ubede matematičku zajednicu da
Perelman nije ništa novo otkrio, već da je samo dao još jednu verziju te da ne
zaslužuje nagradu. Perelman je rekao da svet matematike postaje podmitljiv, kao
što je i celo društvo. Stvar je u tome da je Perelman verovao u to da su
matematika i ljudi koji se njom bave bolji i pošteniji od ostatka sveta. Po
njegovom mišljenju niko se nije trudio da ustanovi pravednost po pitanju
njegovog slučaja.
Po pitanju etike Perelman je bio ozbiljan. Naučen je da matematika nije
samo kraljica među naukama, već i najmoralnija nauka. To je tvrdio i njegov
učitelj koji se bavio odnosom nauke i etike, Aleksandar Aleksandrov,[4] koji je
pred kraj života rekao da ga ne zanima geometrija, već moral.[5] Za
matematičara postoji veoma precizan kriterij šta je tačno, a šta ne. O čemu je
on razmišljao niko nije znao. Možda je glavni uzrok premišljanja bio upravo
Hamilton. Mnogi su razmišljali o tome kako obojica zaslužuju tu nagradu. Tako
je posle petnaest godina Perelman hteo da se oduži Hamiltonu za onaj kratak
razgovor u Americi o Puankareovoj hipotezi. Za njega je to bilo pitanje časti.
Oni koji su poznavali Gregorija Perelmana, bivše kolege i nekoliko
novinara koji su uspeli da dobiju tek nekoliko reči, rekli su za njega da je
skroman, stidljiv, rezervisan, promišljen, ozbiljan. Ako je nešto i bilo
neobično kod njega, to je retka sposobnost da postavi sebi i drugima vrlo
visoke etičke standarde. U našem vremenu, to je izgledalo neprirodno. Stiče se
utisak da je on iz nekog drugog vremena i da živi u nekom drugom svetu, gde
nema tog novca kojim može da se kupi savest.
Perelmanovog miliona više nema, ali njega nije bilo briga. On živi u
svetu gde se misterije univerzuma ne rešavaju zbog novca, a uzeti taj novac za
njega bi značilo izdati svoje principe. Rešio je zadatak koji samo nekoliko
ljudi na svetu razume, a da li će ljudi razumeti njegovo ponašanje i odnos
prema materijalnim stvarima zavisi od toga koliko i šta zapravo oni sami cene u
životu. Griša nam nije održao predavanje samo iz matematike već i predavanje o
najvažnijim ljudskim vrednostima.
U junu 2011. godine na TV kanalu Rusija prikazan je dokumentarni film o
životu i radu ovog matematičara. Prvi put na ruskoj televiziji o Perelmanu su
govorili ljudi koji su ga znali mnogo pre događaja koji su mu doneli slavu, i
koji su poznavali pravu vrednost njegovog karaktera i njegove inteligencije.
Ovaj film je prvi ozbiljan pokušaj da se sazna šta se krije iza snage koja
pokreće tog čoveka i šta je sve ovaj čovek uradio i čemu je doprineo u svetu
nauke. A zašto Perelman nije uzeo milion dolara, gledalac će sam zaključiti.
Dokumentarac o Perelmanu možete pogledati ovdje.
Izvor skolegijum.ba