Razgovarali smo sa istoričarem i nekadašnjim profesorom Filozofskog fakulteta u Splitu Draganom Markovinom. On završava novu knjigu “Doba kontrarevolucije”. Koliko se knjiga piše sama, kako funkcionišu lokalni nacionalisti i revizionisti, koji su novi kapaciteti Bosne i Hercegovine, saznajte u intervjuu koji je za BUKU dao Markovina. I na koncu, kako mu, nakon ratova devedesetih, danas izgleda Mostar, njegov rodni grad?
Završavaš knjigu ‘Doba kontrarevolucije’, o današnjoj Hrvatskoj, BiH i Srbiji . Koliko je, uopšte teško pisati i napisati ovakvu jednu knjigu? Bukvalno, kako se osjećaš?
Samu knjigu nije teško pisati, štoviše ona se nažalost svakog dana ispisuje sama od sebe, s obzirom na realnost u kojoj živimo. Druga je stvar naravno ta da bi mi bilo draže da realnost nije takva pa je samim time ne bismo ni trebali dekonstruirati. Što se tiče nekog općeg osjećaja, ne mogu reći da me išta od svega ovoga što se događa iznenađuje, ali je zapravo poražavajuća spoznaja da će nam cijeli život proći u ovim malim, zatvorenim nacionalističkim sredinama, koje jašu na svojim kleronacionalističkim mitologijama i uporno pljuju po onom najboljem što su kao društva dali prije svega ovoga.
Iza tebe je knjiga ““Jugoslavenstvo poslije svega”. Kako se probijati kroz more kvislinga, revizionista, novih ustaša i četnika, takvom knjigom?
Ta knjiga nastala je motivirana dvama razlozima. S jedne strane da napravim odmak od realnosti i da konačno tema jugoslavenstva prestane biti tabu od kojeg svi zaziru, dok je s druge strane motivirana činjenicom realne egzistencije jugoslavenskog kulturnog prostora, koju masovni mediji, ako je i primijete, ne žele nazvati tim imenom. Naravno iz straha da se ne zamjere službenom narativu. To što je na koncu proizvela režirani napad na mene i na naslov knjige u prime time terminu HRT-a i što su mi nakon toga na splitskom Peristilu dobacivali ‘Živila Jugoslavija’, doživljavam kao potvrdu da je sve to skupa imalo smisla.
Zašto, paradoksalno baš neofašisti imaju najveći strah od Jugoslavije, koja ne postoji?
Zato jer nemaju ništa drugo za ponuditi, osim busanja u nacionalistička prsa i pozivanja na ratne zasluge i zato jer su duboko svjesni činjenice da svaka destrukcija ima ograničeni rok trajanja te da se ne može zaustaviti vrijeme.
Hoće li se i kad nakupiti ta kritična masa od Ivančićevih 500 ljudi pa da j**** mater fašistima, pri tome mislim figurativno i na Srbiju, BiH i Hrvatsku..mada su brojke, skoro pa tačne. Na žalost.
Ta kritična masa već postoji, ako pod masom razumijevamo solidan broj građana koji razumije ovo o čemu razgovaramo i koja egzistira u spomenutom jedinstvenom kulturnom prostoru. Druga je stvar što živimo u vremenu u kojem su dokinute praktično sve iluzije, posebno one političke, pa je shodno tome jako teško pokrenuti bilo koga na aktivno djelovanje.
Kako BiH da živi i preživi u moru krhotina i relikvija prošlosti, dok istovremeno predstavlja i (vrlo uspješno) poligon za iživljavanje srbijanskog i hrvatskog rukovodstva? Dovoljno je vidjeti i čuti Vučića i Milanovića.
Bosna i Hercegovina će u formalnom smislu preživjeti zato što je ona s jedne strane drevna i autentična državna i povijesna činjenica, a ne umjetna tvorevina, kakvom su je nazivali i nazivaju. No puno je veći problem taj što ona kao neko društvo više ne postoji, točnije parcelizirana je u niz posvađanih društava s izrazito suprostavljenim narativima. U svemu tome je istinski tragično da je retorika srpskog i hrvatskog devetnaestostoljetnog nacionalizma, gotovo nepromijenjena prisutna i danas.
Može li BiH, barem hipotetički ostati država u svom obimu, gledajući unutarnja trvenja, gdje se u predizbornoj bici ne biraju retorička sredstva. Od referenduma, do unijaćenja. Od neohrvatskog separatizma, preko revitalizacije osmanlijskih pogleda na BiH i gledanja pod Erdoganov prozor, pa do otovorenog četničkog vaskrsenja u Republici Srpskoj?
Nije uopće upitno da će Bosna i Hercegovina preživjeti formalno kao država kakvu u ovom obliku poznajemo. No njezina najveća tragedija je u tome što niti jedan od tri opisana nacionalizma nije u stanju prepoznati štetu koju rade, čak i svojim narodima u koje se zaklinju, a kamo li nekom općem napretku i izgradnji modernog društva i države. U svemu tome najgori je potpuni nedostatak srama i samopoštovanja. Hrvatski i srpski nacionalizam će sve napraviti da se nikad ne suoče s posljedicama vlastite politike i zločinima koji su u tome ime počinjeni. To ide dotle da Dragan Čović vrlo ozbiljno tvrdi kako su Hrvati ostali zaštićeni samo tamo dokle je sezala Herceg-Bosna, ne uviđajući da ih je upravo ta politika dovela do demografskog nestanka u ostalim krajevima zemlje. Dodik imenuje studentski dom po Radovanu Karadžiću, dok nam SDA elita nudi Erdogana kao političkog uzora i zaštitnika. Sve je to skupa toliko užasavajuće i u krajnjoj liniji nerealno, jer nitko od njih ne vidi da u zemlji žive i neki drugi narodi, pa čak i građani koje ta nacionalna priča ne zanima.
Može li se, nakon svega rečenog, BIH uopšte promatrati kao homogena zajednica, ili su ljudi koji je tako doživaljavaju tek pogubljeni idealisti.?
BiH kao homogena zajednica već dugo ne postoji i prilično sam siguran da više nikad neće ni postojati. Barem ne u onom smislu, kakva je bila u drugoj polovici 20. stoljeća. No pitanje koje ste otvorili s ovim pogubljenim idealistima čini mi se ključnim. Ova je zemlja, naime, čak i po Daytonskom sporazumu, pa i ustavno skrojena tako da naprosto ne priznaje pravo građanstva nikome tko se uklapa u viziju triju lokalnih nacionalizama. Drugim riječima, iz činjenice da je čitava jedna prilično brojna i autohtona zajednica, ovdje mislim na građane koji su se 1991. izjasnili kao Jugoslaveni, u pravnom smislu potpuno izbrisana, možemo zaključiti kako je riječ o jednom totalitarnom društvu.
Ima li nam lijeka? Kao ljudima, kao ličnostima. Ne treba smetnuti sa uma, da je popis pokazao kako u BIH, konkretno živi preko 95% vjerujućih, ateisti su statistička greška, imamo najviše nepismenih u regionu i Evropi…Kako sa svim tim bremenom bazične neobrazovanosti…?
Teško, ali kao jedini put, okanimo li se naivnog uvjerenja o nekoj socijalnoj revoluciji, za koju u intelektualnom i spoznajnom smislu društvo ne ostvaruje nikakve kapacitete, nam ostaje izgradnja potpuno paralelne stvarnosti. To konkretno znači da bi taj nekakav preostali i normalni građanski svijet naprosto trebao izgraditi svoje institucije, od gimnazija i škola s normalnim zajedničkim programom, preko kritički usmjerenih sveučilišta, medija i sl. To je jedini način da se građanima ponudi alternativa. U okviru Daytonskog sistema, to se neće dogodit nikada.
Mostar, tvoj rodni grad, je valjda jedini grad u Evropi uopšte u kome se ne provode osnovni demokratski procesi, poput lokalnih izbora npr. Kako gledaš na to?
Na to naravno gledam kao na nastavak terora u kojem nacionalističke partije, već 25 godina maltretiraju građane Mostara. To što im dobar dio građana, zbog koristoljublja ili pukog nacionalističkog uvjerenja i dalje vjeruju jeste ozbiljan problem, ali uskraćivanje svakog prava glasa vlastitim građanima se inače uvijek i svugdje zove diktatura. Zašto uostalom svaka od tih stranaka, posebno ove dvije vodeće, ne stave svoje prijedloge na referendum, na kojem će naravno pravo sudjelovanja imati i svi Mostarci koji su bili prisiljeni otići u egzil, pa da vidimo kakvi će biti rezultati. Kakvi god da budu, imat će ozbiljan legitimitet, za razliku od današnjeg nezakonitog stanja, koje služi kao paravan za konačnu otimačinu javnih prostora i resursa, te devastaciju bilo kakvog osmišljenog urbaniteta.
I na kraju, koliko ova sredina mrvi čovjeka. Šta je sa Oliverom Frljićem? Mogu li oni najbolji od nas ( i trebaju li) uopšte ostajati na ovom podneblju?
Ova sredina u pravilu odbacuje ljude koji se na bilo koji način ističu, a posebno one koji su se spremni obračunati sa svim vrstama dogmi. To jednako vrijedi i za Olivera Frljića, kao i za Dragu Bojića, Viktora Ivančića, pokojnog Srđu Popovića, Esada Bajtala, Nenada Veličkovića i manje više svakoga tko odskače ili se suprostavi. No to naravno nije razlog da se ne ustraje.
Razgovarao: Dragan Bursać