Nacionalni park Sutjeska. Selo Popov most idealno je ukomponovano u besprijekornu prirodu. Dolazimo do zaseoka Kršovina. U njemu je prije rata živilo 140 članova porodice Kršo. Sada tek nekoliko kuća. Ramo je 2000. godine bio prvi povratnik u selo. Priča da u selu ne znaju za riječi podjele i tenzije. Svjestan je, kaže, kao i komšije, da je priča o referendumu prodavanje predizborne magle.
“Njega baš briga za njegov narod, isto kao ove ovamo dvije elite baš briga za svoj narod. Njima je super”, kaže Ramo Kršo.
Samo ne treba, kaže Ramo, dopustiti takvoj politici da se miješa u komšijske odnose. Ubrzo svraćamo do komšije i prijatelja Čede po svjež paradajz. Rodio je, priča Čedo, ove godine pa ga bude i za prodaju. Po svoj kilogram navratio je i Slobo. Idealna prilika da se popriča o svemu po malo, pa i o politici. Čedo je, kaže, ne voli.
“To je zlo koje treba iskorijeniti. Ja imam prijatelje iz svake stranke. Svake. Mene ne interesuje koja si stranka i nacija, to mene ne interesuje, živimo svi zajedno i borimo se, a to je ta nepravda najgora danas”, kaže Čedomir Vuković.
Čedo, Ramo i Slobo zbog surovog života na selu svakodnevno sarađuju. Jedan drugom prodaju voće, povrće, drva, pomažu jedan drugom, a ujedinjeni su, kažu, i u sreći i u nesreći. Slobodan kaže da političari više ne pomažu ni pred izbore, sada priče poput otcjepljenja i megaprojekata putem medija lakše ulaze u svaku kuću.
“Tu neko poene dobija. Pred svake izbore ide neki referendum i neka centrala, Buk Bijela i ostale. O Buk Bijeloj će se pričati do oktobra, i onda će prekid biti do onih izbora”, kaže Slobodan Radović.
U hladu Čedinog imanja, ovog popodneva sa trojicom prijatelja i komšija prestaje sva politička logika, koja se zahvaljujući pričama o referendumima, popisima, mehanizmima koordinacije, izborima, bespotrebno trudi unijeti nemir među ove ljude.