Bosna i Hercegovina uvozi sve – vodu,
drvo, kamen, voće, povrće, mlijeko, namještaj…. samo još vazduh nije iz
uvoza. Međutim, ukoliko se i on pojavi na tržištu u nekoj ambalaži, zasigurno ćemo
ga početi uvoziti. Jer naš moto je, po svemu sudeći, tuđe je bolje i
kvalitetnije.
Voda je, ipak, najveći apsurd našeg
uvoza.
Sa 9.460 kubnih metara pitke vode po
stanovniku, BiH je vodeća u regionu i sedma u Evropi. I pored toga, već godinama
unazad, najveća količina vode i dalje se uvozi i to iz susjednih zemalja.
Prema podacima Uprave za indirektno
oporezivanje, samo za sedam mjeseci prošle godine u BiH je uvezeno 27 hiljada tone
flaširane vode, u ukupnoj vrijednosti od 13 miliona maraka, dok je u istom
razdoblju izvoz flaširane vode iz BiH iznosio 2,5 miliona maraka ili u količini
od 14.574 tona.
Proizvođači vode prepušteni sami sebi
Da tržište negaziranih i mineralnih voda
većim dijelom drže proizvođači iz susjedstva, tvrde i u Grupaciji bezalkoholnih
pića pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Po njima bi jedino rješenje koje bi
doprinijelo sređivanju stanja u ovoj oblasti bilo donošenje Pravilnika o vodama.
Na taj način bi prije svega svega trebalo povećati kontrolu uvoza vode, jer
je, prema ocjeni mnogih stručnjaka, kvalitet naše flaširane vode daleko ispred
one uvozne. Pravilnik bi, kako tvrde u Vanjskotrgovinskoj komori BiH, trebalo
da pojača i kontrolu domaćih proizvođača vode i samim tim napravi razliku
između kvalitetnih domaćih proizvođača i onih koji to nisu.
Inače, u BiH se oko 50 preduzeća bavi
proizvodnjom vode, a najveći su „Vitinka“ iz Kozluka, „Kiseljak“ sa Ilidže,
„Dijamant“ iz Srebrenika i „Kruna“ iz Mrkonjić Grada.
Oni već godinama apeluju na bh. vlasti
da se zaštiti domaća proizvodnja, da se onemogući uvoz vode koja ne zadovoljava
sve standarde kvaliteta, jer je bilo slučajeva da se proizvodi vrlo sumnjivog
kvaliteta plasiraju na tržište BiH, te da se uklone barijere izvozu vode iz BiH
koje postoje u Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama.
Međutim, do danas po pvom pitanju ništa
nije urađeno, a država ne pokazuje ni najmanju zainteresovanost da strateški
razvija ovu oblast i omogući konkuretnije uslove za domaću vodu. O izvozu da i
ne govorimo.
Prof. dr Amir Mešković sa
Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli smatra da jedino kvalitetan
državni projekat može iskoristiti vodeni potencijal kojim obiluje naša zemlja.
”Rijetko koja zemlja na ovim
prostorima se može porediti sa BiH kad je u pitanju pitka voda, ali, nažalost,
kod nas još uvijek ne postoji svijest o kapacitetima koje posjedujemo”, ističe
Mešković.
Prostor smo koji je imao dosta sreće, ali to upropaštavamo
Ipak, profesor banjalučkog Prirodno
matematičkog fakulteta Čedomir Crnogorac tvrdi da smo u zabludi oko toga da
posjedujemo neograničene količine vode. Naprotiv, kaže Crnogorac, kod nas su
količine upotrebljive vode i te kako ograničene.
”Hidrogeološki mi smo prostor koji je
imao dosta sreće, ali kakve nam koristi od toga, kada to ne znamo sačuvati.
Neracionalno poslujemo, neracionalno razmišljamo i jednostavno smo uletjeli u
zamku toga da nam je vodno bogatstvo neuništivo, a mi ga sami uništavamo,
sječom šuma, eksploatacijom šljunka i pijeska iz riječnih korita, a jedna od
najvećih opasnosti je izgradnja malih hidroelektrana, koja za sobom povlači
nedostatak pitke vode, a povlačiće i činjenicu da će se sve češće javljati
visoke vode i poplavni talasi, koji će ugrožavati materijalna dobra i ljude koja
se nalaze nizvodno. Do sada nije rađena
nijedna studija koja bi pokazala sa kojim to količinama upotrebljive vode
raspolažemo i kako da to na najbolji način iskoristimo, što je apsurd”, kaže za
Buku Crnogorac.
Dodaje da nadležne institucije
pod hitno treba da počnu raditi posao za koji su i te kako dobro plaćeni i donijeti zakon
ili kakvo drugo riješenje u funkciji zaštite voda i šuma, kako bi spriječili da
u skoroj budućnosti ostanemo žedni.
Brojni stručnjaci iz ove oblasti slažu se da je jedino rješenje koje bi moglo sačuvati naše rezerve vode, podizanje akumulacija koje bi imale dvostruku
funkciju – čuvale vodu u sušnom periodu, a istovremeno zadržavale velike vode,
sprečavale nagle poplavne talase i samim tim davale dovoljno vremena za eventualnu evakuaciju stanovništva i
materijalnih dobara.
Možda je upravo priča o vodama najslikoviti primjer kako se bh. vlasti odnose prema prirodnom bogatstvu, domaćem
proizvodu i domaćim proizvođačima.
I ne samo to, na ovom primjeru možemo
vidjeti kako država koja raspolaže jednim od najtraženijih resursa na svijetu
– resursom života, nije u stanju da sačuva ono što ima.
Dok Ujedinjene nacije upozoravaju da
bi do 2030. godine pola svjetske populacije moglo da trpi posljedice nestašice
vode, BiH bi uz ovakvu politiku, neznanje i nesnalaženje, mogla ostati bez „nafte
21. vijeka“ iako na njoj leži.