Tibetanski
se roditelji ne pitaju trebaju li njihova djeca spavati odvojeno od njih,
trebaju li ih puštati da plaču kako bi se naviknuli na ovo ili ono, kada im
treba početi davati krutu hranu. Od rođenja, djeca su u stalnom dodiru s
majkama koje ih nose u šarenim maramama obješenim oko ramena, okrenuta licem
prema njima. Bebe uvijek spavaju s roditeljima. U stalnom su kontaktu s ljudima
(roditelji, braća, sestre, šira obitelj…) pa su im sve potrebe zadovoljene.
Upravo zato što nemaju razloga za to, djeca vrlo rijetko plaču. Majke ih doje
koliko god je moguće dulje. Hranjenje se ne obavlja po nekom utvrđenom
rasporedu, svakih nekoliko sati, prema preporuci pedijatara ili nutricionista,
nego, naslućujete, onda kada je dijete gladno.
Na
Tibetu nećete čuti roditelje koji se stavljaju u ulogu policajca i prosuđuju
tko je u nekoj dječjoj svađi prvi uzeo neki predmet, ni tko je prvi započeo
svađu (da bi baš on bio kažnjen). Ovdje vladaju drugačiji kriteriji ponašanja.
Tako starije dijete treba podijeliti ono što ima s mlađom djecom, bez obzira na
to koliko mu se čini da to nije fer.
Nema
velike razlike između djece i odraslih, starih osoba i tinejdžera. Svi su
podjednako važni, sa sviješću da svaka životna dob nosi svoje karakteristike,
drugačije prednosti i slabosti. Zbog vjerovanja u inkarnaciju, djeca znaju da
je važno poštovati svaki oblik života jer je baš svaki vrijedan poštovanja.
Odnosno, u svakom trenutku svjesni su da oblik života koji vide može biti netko
tko im je u prošlom životu bio važan ili blizak i drag. Takvo uvjerenje
rezultira pojačanom pažnjom prema svakom živom biću, od biljke pa do najmanjeg
insekta.
Nama,
naviknutima na to da za osmijeh treba imati veliki razlog, opuštenost i
spontanost, Tibetanci mogu izgledati čudno, posebno kada znamo u kakvim teškim
materijalnim uvjetima žive. Mi mislimo da je sreća nekakav cilj kojemu treba
težiti. Očekujemo da ćemo ga dostići kada se zaposlimo, odškolujemo djecu, sebi
osiguramo egzistenciju… Za razliku od nas, Tibetanci žive sada i ovdje. Imaju
osmijeh na licu ne iz nekog posebnog razloga, nego jednostavno radi osmijeha.
Tekst:
Jelena Holcer
Foto:
Profimedia
Izvor:
www.sensaklub.hr