U
časovima kad mu je žudnja treperila na usnama i u očima, i ona kao da je
drukčije gledala, drukčije se smiješila, kao da se rascvjetavala osjećajući
kako je gleda s divljenjem.
Ali
sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije
ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko
uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu.
Lijepa
je, priznao je komandant u sebi. Bila je drukčija od njegove magličaste vizije
iz prvog susreta, stvarnija, bliža, određenija, ali time nije gubila ništa. Ona
iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan
oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala.
Stajala
je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku
osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo:
kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala
gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim
ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s
dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj
dolazi s automatom o ramenu, i svim time – priznao je to u sebi, ljuteći se –
zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost.
Odlomak iz
pripovetke „Djevojka crvene kose“