Ženski
kamerni hor „Banjalučanke“ nedavno je osvojio zlatnu medalju na Svjetskoj
horskoj olimpijadi u Sočiju, u Rusiji. Ovim su “Banjalučanke” učvrstile svoje
mesto na zvaničnoj rang listi 50 najboljih kamernih horova svijeta Svjetske horske
asocijacije „Musica Mundi“. U proteklih osam godina, “Banjalučanke” su ostvarile
svoje najznačajnije rezultate u istoriji ovog hora, osvojivši zlatne medalje na
međunarodnim horskim takmičenjima u Lincu, Amsterdamu, Veneciji, Budimpešti,
Barseloni i Magdeburgu.
Iza
sjajnih rezultata koje “Banjalučanke” ostvaruju već godinama, stoji ozbiljan rad
i posvećenost. Pred koncerte i takmičenja, probe se održavaju svaki dan, a
nekada i dva puta na dan. Međutim, djevojke
i žene koje svoj grad Banjaluku ovako lijepo predstavljaju širom svijeta nisu
samo izuzetne horske pjevačice, one su izuzetne i kao osobe, svestrane i
posvećene, ne samo muzici, već i svojim profesijama, porodici i drugim
hobijima. Ovo saznajemo iz razgovora sa dvije „zlatne Banjalučanke“, Sanelom
Burgić i Mionom Graorac, koje su nas oduševile širinom svojih interesovanja i
nevjerovatnom energijom kojom zrače.
Sanela
i Miona u “Banjalučankama” pjevaju već dugi niz godina. „Mi smo rasle uz taj hor,
sve te žene i djevojke koje su danas okosnica hora nekada su bile
srednjoškolke, studentkinje, tako da, kako se hor vremenom razvijao, tako smo
se i mi razvijale kao ličnosti i njegovale svoju strast prema muzici“, kaže Miona, kojoj je ove godine 10 godina kako je članica hora.
“Banjalučanke”
je prvi put čula još dok je bila u gimnaziji, ali je na audiciju otišla tek na
prvoj godini fakulteta. Miona je bila završila muzičku školu i svirala je
klavir, tako da njena muzikalnost nije bila upitna, ali je pred audiciju ipak
imala tremu. „Bila sam pod utiscima nekih njihovih koncerata koje sam gledala i bio mi
je izazov da odem na tu audiciju, da vidim da li sam dovoljno dobra, jer sam ja
“Banjalučanke” doživljavala kao vrh horske muzike.“ Danas je Miona jedna od
solista u horu.
Profesionalni
život Mionu je odveo u sasvim drugom pravcu, u kvantitativnu ekonomiju i
bavljenje isključivo brojevima. Nakon gimnazije je završila ekonomski fakultet,
a prije par mjeseci odbranila je i magistarsku tezu u oblasti aktuarstva. Kao
aktuar, Miona radi u jednoj međunarodnoj osiguravajućoj kući. „Dosta radim, ali
mi odgovara taj tempo i trudim se da nakon posla stignem i na probu i da
završim sve svoje druge obaveze, da ne trpi ni privatni, ni profesionalni život.“
Pored
hora, Miona pjeva i u bendu „Misty Rocks“, koji njeguje čvrsti rok zvuk.
„Paralelno sa početkom fakulteta, svirala
sam klasičnu muziku, ali nisam nešto uživala u njoj kao kad sam otkrila
pentatoniku i bluz skale. Onda sam krenula da sviram u jednom bendu, meni je to
bilo potpuno otkrovenje, ali uspjela sam i da ne zapostavim fakultet. Inače, članovi benda su sjajni ljudi, gitarista je
doktor elektrotehnike, basista ima svoju firmu, ali svi pristupamo muzici iz
ljubavi, bez zadnjih interesa.“
Sanela je u “Banjalučankama” od prvog razreda srednje škole, već nekih petnaestak
godine. Muzikom se bavi od svoje četvrte godine, pjevajući u horovima i
svirajući klavir u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi. Banjalučku Gimnaziju
Sanela je završila uporedo sa srednjom muzičkom školom.
„Većina
ljudi bi rekla ’kako si pored gimnazije koja je teška uspjela završiti i
srednju muzičku’, a meni je to bio najsretniji period života, jer uz dobru
organizaciju sve se može. Prva smjena gimnazije, pa muzička, par sati vježbanja
klavira, pa takmičenja, ali kad se nešto voli i kad se organizuješ, onda to ide
lako i uvijek imaš vremena za sve.“
Sanela
je željela paralelno upisati medicinski fakultet i muzičku akademiju, ali te
godine kad je upisivala fakultet nije bilo smjera za instrument klavir, pa je
završila „samo“ medicinu. Posljednjih 8-9 mjeseci volontira na očnoj klinici. „Tamo svi znaju
za “Banjalučanke”, svi su mi čestitali za zlato. Moja načelnica i drugi doktori i
sestre su bili na našem nedavno održanom koncertu u Banjaluci i svi su puni
pohvalnih riječi. Medicina je teška i malo ljudi ima vremena da se bave još
nečim pored posla, a meni su probe terapija za opuštanje, mi se ismijemo,
ispjevamo i to je ono što nas drži sve te godine.“
Tokom
studija, Sanela je bila članica Komiteta za međunarodnu razmjenu studenata
medicine Republike Srpske, gdje je kao generalni sekretar i koordinator
razmjene dogovarala razmjenu studenata, kako bi naši studenti dobili mogućnost
da steknu praksu na uglednim univerzitetskim klinikama u inostranstvu, ali i
kako bi strani studenti došli kod nas na praksu i razbili negativne predrasude
o BiH.
Razbijanje
predrasuda i predstavljanje svoje zemlje u najljepšem svjetlu, ove djevojke
nastavljaju kroz bavljenje muzikom. “Gdje god da odemo, obično horovi koji
dolaze da se takmiče imaju nazive kao što je ’univerzitetski hor’ ili neko
latinsko ime ’kantate’ i slično, i onda kad nas pitaju šta znači ’Banjalučanke’,
mi im objasnimo da je to grad iz kojeg dolazimo i tako saznaju i za Banjaluku“,
priča nam Sanela.
Obje djevojke se bave i humanitarnim radom, ali jedna od vrlina koje ih krase je i skromnost, pa nisu željele da ih previše hvalimo u tekstu.
Govoreći
o ostalim koleginicama iz hora, Sanela i Miona kažu da među “Banjalučankama” ima
i srednjoškolki i studentkinja, ali i žena koje rade i koje su majke. „Nastupamo
i mimo velikih koncerata i takmičenja i jako je teško obezbijediti dovoljan
broj ljudi da se održi jedan nastup u radno vrijeme, tako da je neophodno da
sastav bude dosta šarolik“, objašnjava nam Miona.
Obje
se slažu da je za uspjeh “Banjalučanki” najviše zaslužna odlična atmosfera koja
vlada među curama. „To je 30 žena na jednom mjestu i svi smo kao porodica.
Osjeti se ta energija, to što gajimo između sebe. Može se to sve tehnički
savršeno odraditi, ali ona energija koja isijava kada nastupamo, to publika
osjeti na našim koncertima, a sudije cijene na takmičenjima“, kaže Sanela.
„To
je neki sinergetski efekat“, kaže Miona i dodaje da, iako nekada jedva stigne
na probu, tokom ta dva sata se odmori i napuni energijom. „Iako zna da bude
prilično stresno, naročito pred takmičenje zna da bude dosta nervoze, ali svi
želimo da damo najbolje od sebe, jer znamo da je konkurencija jaka i da je
odgovornost velika, jer jedno je kada si pojedinac, pa odgovaraš sam za sebe,
ali kad 30 ljudi zavisi od toga koliko ćeš ti ozbiljno pristupiti tome, to je
već nešto drugo.“
Pred
odlazak u Soči, “Banjalučanke” su svoj grad počastile cjelovečernjim koncertom,
koji je održan na otvorenom, na tvrđavi Kastel, na Svjetski dan muzike. Koncert je bio izuzetno posjećen, a repertoar je bio
žanrovski raznovrstan, od klasičnih kompozicija, do velikih svjetskih i domaćih
hitova, te obrada filmske muzike. Specijalni gosti koncerta
bili su Ženski vokalni ansambl “Sjećanja”, koji čine članovi nekadašnje prve
postave hora “Banjalučanke”, od prije gotovo 40 godina.
„Naročito
nam je drago što su na naš posljednji koncert, koji je održan na Kastelu, došli
ljudi koji ne idu nužno u Banski dvor i druge koncertne dvorane, koji nikada
nisu gledali naše nastupe, jer misle da su koncerti horske muzike namijenjeni užem
krugu ljudi. Došlo je preko 3 hiljade ljudi, što je nevjerovatno“, oduševljeno
priča Miona.
„Bila
je posebna emocija, a to je nešto što je naš zaštitni znak – emocija“, dodaje
Sanela.
“Banjalučanke”
su trenutno na pauzi, jer je ovo period kada svi horovi odmaraju pred novu sezonu
koja počinje u septembru, u kojoj im želimo pregršt dobrih koncerata, putovanja
i druženja.
Razgovarala Milica Plavšić