Prije tri četvrt stoljeća napad nacističkog Trećeg Reicha na
SSSR zaustavio je gradnju “Palače Sovjeta”, monumentalne zgrade koju
je Josif Visarionovič Staljin vidio kao svojevrsni hram svog carstva. Zgrada je
trebala imati 100 katova, trebala je na vrhu imati monumentalni kip Vladimira
Iljiča Lenjina, te je skupa s antenom i visinom od 495 metara trebala postati
najvišom građevinom na svijetu.
Kako bi se u Moskvi oslobodio teren za gradnju, 5. prosinca
1931. čak su minirali Crkvu Krista spasitelja, tako monumentalnu građevinu,
podignutu u slavu pobjede nad Napoleonom, da su ruševine raščišćavali cijelu
godinu. Sve je počelo u prosincu 1922., kada je partijski vođa iz Azerbejdžana
Sergej Kirov na proglašenju SSSR-a predložio izgradnju kongresnog centra na
mjestu koje je dotad pripadalo “bankarima, zemljoposjednicima i
carevima”.
Međunarodni natječaj za izradu projekta SSSR je raspisao
1931., a najistaknutiji član u komisiji, kako je u to vrijeme pisao Time, bio
je sam Staljin. Le Corbusier, Walter Gropius, Albert Kahn, praktično svaki
arhitektonski genij tog vremena poslao je svoje ideje, da bi izbor naposlijetku
pao na neoklasični projekt Borisa Iofana.
To je ozlojedilo Le Corbusiera koji je računao da će se
sovjetski vrh držati zacrtanih modernističkih smjernica. No, osim gnjeva u
Francuskoj, ništa mu drugo nije preostalo, te je natječaj 1935. službeno
završen. Rad na palači započeo je tri godine poslije, uz preinake koje je Iofan
unio nakon posjeta Manhattanu, koji mu jest bio impresivan, ali i izrazito
depresivan.
SSSR je samo na početak gradnje potrošio tada astronomskih
18,9 milijuna dolara. Uopće, projekt se do tada pretvorio u pravi faraonski
zahvat. Umalo doslovno. Zgrada je postala piramidalna, sasavljena od sedam
koncentričnih cilindara koji su se sužavali prema vrhu. Svaki cilindar trebao
je ukrašavati jedan veliki spomenik kakvog sovjetskih junaka.
Zgrada je planirana da ima 148 liftova, knjižnicu od pola
milijuna knjiga, neizbježni centralni kongresni centar za Vrhovni sovjet, a
ostalo bi bili muzeji, uredi, restorani i slično. Zgradu su planirali podići od
čelika, stakla i kavkaskog vapnenca, te je oboložiti mramorom i granitom. Arhitekti
su izračunali da bi se kip Lenjina vidio samo 90 dana godišnje, jer bi ostatak
godine, zbog visine, bio sakriven u oblacima.
No, tri godine poslije Hitler je Staljinu zabio nož u leđa,
napao ga je unatoč paktu koji su potpisali, a u koji je Staljin kratkovidno
vjerovao do posljednjeg trenutka, te je čelični okvir koji je već bio
postavljen, iskorišten za ratnu industriju. Ni Drugi svjetski rat Staljinu nije
bio dovoljan za zaboraviti na megalomanske projekte, te je već 1945. naredio
nastavak gradnje.
Tek 1957., nakon Staljinove smrti, SSSR je odustao od
gradnje. Na mjestu temelja izgrađen je veliki Moskovski bazen, a nekoć razorena
katedrala iz temelja je rekonstruirana 1995, piše express.hr