Proveli ste jedan veliki dio rata u zatvorima u Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici, Sremskoj Mitrovici. Negdje krajem prošle godine, izjavili ste nešto zbog čega ste praktično doveli svoju poziciju u pitanje, podsjetiću, rekli ste: „Mislim da je krajnje vrijeme da se promijeni redoslijed prioriteta bošnjačko-bosanske politike u kojoj sada centralno mjesto zauzima filozofija žrtve“. Da li biste danas ponovili tu istu izjavu?
Svakako da bi ponovio i mislim da je ta izjava dobra i korisna za sve, prvenstveno uzimimo i za Bošnjake, čija politika je opterećena pričom o prošlosti, o genocidu, o stradanjima i mi, normalno, ne možemo zaboraviti prošlost. Trebamo sve činiti da odgovorni za zločine odgovaraju. Isto tako, to ne može biti prioritet naše politike i ne može biti na prvom mjestu.
Sulejman Tihić: Nikada se ne može zločin poistovjetiti sa jednim narodom
Smatram da pitanje zločina, pitanje prošlosti treba da istražuju istoričari, sudovi, tužioci. Normalno da mi političari treba da stvorimo uslove da se to radi na jedan objektivan način, ali da se mi bavimo pitanjima sadašnjosti, da se bavimo problemima budućnosti i da je to od interesa i za Bošnjake i za Srbe i za Hrvate.
A kad ste pomenuli logore, ja sam prošao torture tih svih pet. Bio sam svjedok raznih likvidacija. U Bosanskom Šamcu smo nas devetero bili u jednoj prostoriji metar i dvadeset sa metar i osamdeset, 10 dana. I samo jedna klupa. Sa svim onim torturama, tučama, itd. Međutim u svim tim vremenima, u svim logorima kroz koje sam prošao uvijek je bilo ljudi koji su pristupali, koji su pomagali, koji jednostavno izmaknu u drugu kancelariju kada dođu likvidacije.
Ja sam o tome govorio i na sudu u Hagu. Ja sam kroz svoje iskustvo, kroz svoj život, kroz te teške trenutke vidio da se nikada ne može zločin poistovjetiti sa jednim narodom. Jer Sulejman Tihić ne bi preživio tih pet logora da su svi isti. Tako da, to je jedno moje iskustvo koje sam proveo, to mi stvara obavezu da činim sve kako se to zlo ne bi ponovilo. Kako ne bi, nije važno moje ili tuđe dijete, prošlo kroz sve te torture, sva ta stradanja i zato se zalažem za neku vrstu distance, barem kod nas političara, kad je u pitanju prošlost, jer se mi političari nećemo moći složiti o uzrocima sukoba, svega onoga što je bilo, kako je bilo, ako se budemo oko toga svađali.
Nećemo raditi one poslove zbog kojih smo izabrani, ono što treba da radimo, ali to nije zaborav prošlosti kao što su meni neki moji politički protivnici htjeli da kažu. Znate, ne mogu ja zaboraviti ono što se meni desilo, ali ne mogu ni živjeti stalno u tome. Ako čovjek živi u prošlosti, to je jako ružno. Tako da, ja jesam to pomenuo kao problem bošnjačko-bosanske politike. Međutim, ta politika postoji i kod drugih naroda, to pozivanje na prošlost, na stradanje i sve drugo. Naći tu pravu mjeru je veoma važno, u svakom slučaju nije dobro da to bude prioritet bilo koje politike. Pošto se često puta u bošnjačko-bosanskoj politici spominje, ja sam se osjećao odgovornim da to kažem.
Kod mnogih razumnih ljudi, kod Bošnjaka i Hrvata i Srba to je naišlo na podršku. Dio njih je pokušao to relativizirati, pokušao je to iskriviti, ali kako vrijeme ide mislim da će sve više biti zagovornika jedne takve politike
Cijeli intervju iz 2009-e možete pogledati ovdje