Kada je Zarije Seizović objavio da je koncept
“konstitutivnih naroda” štetan
za Bosnu i Hercegovinu, jer je diskriminatoran i služi kao instrument za
bogaćenje političkih elita, uslijedile su salve negodovanja sa – zna se – “desne strane”. Išao
je i korak dalje, pa je tvrdio da je “bosansko-hercegovački
identitet” poželjan lijek za središnje bolesti bosanskohercegovačke
politike. I, kada je, konačno, izjavio da ne postoji “hrvatsko
pitanje” u Bosni i Hercegovini (već da ono postoji koliko i
“srpsko” i “bošnjačko” pitanje), prevršio je mjeru: poredili su ga sa raznim komšićima i budimirima. Njegovi akademski oponenti tada su (podlo)
trivijalizirali stvar pa su ga svrstali među sarajevske politologe i pravne
stručnjake koji podrazumijevaju da
postoji bosanskohercegovačka nacija, da je Bosna i Hercegovina ustvari Bosna,
da su samo Hrvati i Srbi nacionalisti i šovinisti, da su entiteti štetni, da je
institucija veta u institucijama Federacije i BiH pogubna, itd. I, kada na
kraju već pomislite da je Zarije Seizović veći bosanski unitarista od samog
Alije Izetbegovića, on objavi knjigu Današnja
Bosna i Hercegovina: prerušena propala država – i zbuni bošnjački politički
establišment. Kod Srba mu rejting skoči kada god govori o strukturisanom dijalogu o reformi pravosuđa u Bosni i
Hercegovini, tj. kada
kritizira rad Suda i Tužilaštva BiH. Ali, samo tada. Prof. dr. Zarije Seizović,
ustvari, samo pravi akademsku ekvidistancu. Nerijetko je, dakle, bio na meti
nekih provincijskih portala, ali i kvaziakademskih institucija koje se
finansiraju iz budžeta susjednih država. Regionalni mediji su ga stavili pod
“broj jedan” na listi eksperata koji komentarišu tranzicijsku pravdu
i ratne zločine.
U zvanju vanrednog profesora na Fakultetu političkih nauka u
Sarajevu, prof. dr. Zarije Seizović predaje Međunarodno humanitarno pravo na drugom ciklusu studija te Pravo odbrane i sigurnosti i Politički sistem Bosne i Hercegovine na
prvom ciklusu. Objavio je osam autorskih knjiga na maternjem i engleskom
jeziku, preveo jednu knjigu na engleski jezik, a kao koautor učestvovao je u
izradi više naučno-istraživačkih publikacija u okviru međunarodnih projekata.
Predavao je na dodiplomskim i postdiplomskim studijima u zemlji i inozemstvu i
bio učesnik brojnih naučnih i stručnih skupova u Bosni i Hercegovini i van nje.
Prof. dr. Zarije Seizović je član Odbora za političke nauke
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
NAPOMENA: Ovaj razgovor je
vođen prije prošlosedmične odluke Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu koje je
potvrdilo prvostepenu presudu bivšim čelnicima policije bosanskih Srba Mići
Stanišiću i Stojanu Župljaninu, uključujući i zatvorske kazne od po 22 godina
za zločine nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima od početka aprila do kraja
decembra 1992. godine. Ta pravomoćna presuda, ustvari, pokazuje koliko je
profesor Zarije Seizović bio u pravu kada je u ovom intervjuu tvrdio da Hag
među državama bivše Jugoslavije – ima i svog (političkog) favorita.
Još prije dvije godine objavili ste
na engleskom jeziku knjigu pod naslovom Bosnia
and Herzegovina: A Disguised Failed State – Bosna i Hercegovina: prerušena
propala država. Iznijeli ste pesimistične prognoze i tvrdili ste da nam nikada
neće biti bolje. Otkud toliki pesimizam?
Dovoljno
je danas pogledati (nacionalne) portale i individualne blogove – pa ova
“djeca” su žednija krvi puno više od svojih očeva i djedova. Kao što
reče kolega i prijatelj Goran Šimić u jednom interviewu, “Djeca kada se
rode ne mrze, mržnju im usađujemo MI”. Niko ovdje nije spreman čuti drugu
stranu priče, niko nije spreman suosjećati, niko nije spreman za drugačiji
narativ, nije spreman za iskreno pomirenje, a svi kao beskrajnu mantru
ponavljaju samo svoju ‘istinu’. Nakon 25 godina, politički, stanje je isto – u
koaliciji su ratni, politički i ideološki protivnici i neprijatelji, a takvo
stanje su izglasali oni koji su udove i živote gubili u rovovima. Kako reče
neko – misleći na rat – “Dali ste svoje najbolje godine za najgore
ljude”. Dokaz: kuće, vile, vikendice, tornjevi, jahte, limuzine, akcije,
političke funkcije. Svako ima svoju istinu, pati samo svoju vlastitu patnju,
ima “drugog” krivca za to i nema te sile na Svijetu koja će ovakvo
stanje izmijeniti. Kad bi danas počeo rat, bio bi krvaviji i svirepiji pet puta
od minulog. Znamo to, znamo to svi, ali o tome niko ne govori. Na koncu, ako
upitate bilo kog političara koji godinama troši nezarađeni novac i siše
preostale kapi krvi preživjelih bića koja su nekada bila ljudi, dobićete
potpuno drugačiji odgovor – na putu smo ka EU, predsjedavamo Komitetom
ministara Vijeća Europe, reforme pravosuđa i javne uprave traju i polučuju
rezultate, stupio je na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju,
koaliciona vlast funkcioniše – u stvari smo se, izborima 2014. vratili u 1990.
godinu, a u svijesti i želji za osvetom bar pola vijeka, ako ne nekoliko
vijekova unazad. Za sve ovo, imamo pokazatelje do unazad nekoliko vijekova, a
za posljednju ratnu i post-ratnu tragediju, neprekinuti niz od dvadeset godina
beznađa i moralnog i materijalnog sunovrata. S druge strane, niko nema, niti
može imati, ni jedan ozbiljan argument koji može navesti u prilog tvrdnji da će
biti bolje. Ikad.
Vratićemo se prerušenoj propaloj državi, ali da pređemo na temu o kojoj ste Vi
pravi sagovornik: ratni zločini i tranzicijska pravda… Nedavna oslobađajuća
presuda Vojislavu Šešelju iznenadila je gotovo sve – čak i njegovu odbranu.
Vas, međutim, i nije iznenadila, kao što vas nisu iznenadile ni oslobađajuće
presude Stanišiću, Simatoviću, Perišiću i Gotovini. Gdje je tu logika?
Nisam
baš siguran da je iznenadila odbranu. Uz najbolju želju da MKSJ posmatramo kao
nepristrasnu međunarodnu kazneno-pravnu instancu, sve presude koje ste
nabrojali obojene su politikom. Presuda Radovanu
Karadžiću, podijelila je bh. javnost: žrtve i oni koji misle dobro svojoj djeci
očekivali su osuđujuću presudu, a oni drugi su očekivali da bude oslobođen.
Postojale su sumnje da bi se ovo drugo moglo i desiti, jer su, prije par godina
oslobođeni general Hrvatske vojske Ante Gotovina kao i načelnik Generalštaba
Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić. Prvostepenom presudom oslobođeni su i
Jovica Stanišić i Franko Simatović, s tim da je Žalbeno vijeće u ovom predmetu
naložilo ponavljanje suđenja upravo radi „pogrešne primjene prava“ u
prvostepenoj presudi. Kada je u pitanju predmet protiv Perišića, čini se da je
doktrina „konkretne usmjerenosti“ smišljena upravo kako bi se mogao naći osnov
za donošenje oslobađajuće presude. Sud je stao na stanovište da, van razumne
sumnje, nije dokazano da su Perišićeva djela predstavljala pomoć konkretno usmjerenu na podsticanje
ratnih zločina koji su mu stavljani na teret (Sarajevo, Srebrenica)“. U
predmetu protiv Karadžića radilo se o drugim inkriminacijama uključujući i
najtežu za zločin genocida, a okrivljeni i sebe inkriminirao o čemu postoje
audio-vizuelni zapisi koji su korišteni kao dokazni materijal. U predmetu
Šešelj, čini se da je MKSJ izveo niz pogrešnih zaključaka po pitanju
odgovornosti okrivljenog kako bi mogao obrazložiti oslobađajuću presudu, koja,
sama po sebi, predstavlja svojevrstan pravni
ustupak političkom vrhu Srbije.
Umjesto da haške presude doprinose istini u pomirenju, one samo pogoršavaju
ionako loše odnose država i etničkih grupa na Balkanu. Teško
je oteti se utisku da je MKSJ generalu Perišiću izrekao oslobađajuću presudu
kako bi „poništio“ vezu koja postoji između oružanih sukoba u bivšoj
Jugoslaviji i političkog režima u Beogradu. Ovo posebno kada se te presude tiču
zločina počinjenih u BiH.
Da li je onda prirodni slijed stvari
da i general Ratko Mladić bude oslobođen – s obzirom da Tribunal u Hagu ima
tendenciju da čini “pravne
ustupke političkom vrhu Srbije”?
MKSJ će imati problem sa penzionisanim generalom Mladićem, jer je
on, kako je poznato, bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije i kao njen kadar
je penzionisan. Sve buduće osuđujuće presude koje indiciraju ovaj link, mogle bi se pretvoriti u
oslobađajuće ili bi moglo biti određivano ponovno suđenje u očekivanju
djelovanja bioloških zakona (npr. važni srbijanski bezbjednjaci). Sve što se posljednjih godina dešava
u Haškom tribunalu na fonu je, čini se, smirivanja, relativizacije, guranja pod
tepih i kompulzivne afrimacije narativa „okretanje ka budućnosti“. Na štetu
istine, pravde i prava žrtava.
Može li se, u tom kontekstu, reći da
je presuda Radovanu Karadžiću “logična” – očekivana zapravo, jer ne
kompromitira državu Srbiju?
Moglo
bi se zapravo reći da je Karadžiću „bez bojazni“
izrečena osuđujuća presuda. U izrečenoj presudi postoji dio presude koji
se odnosi na zločin genocida. Prema izvedenim dokazima, Sud je utvrdio
specifičnu namjeru za izvršenje ovog zločina (dolus specialis), u drugoj tački optužbe, za područje Srebrenice. Što se prve tačke tiče, sud nije htio
ići „dalje“ jer je, na neki način, bio vezan ranijim presudama koje se odnose
na ova područja u kojima nije utvrdio izvršenje genocida. Ostali zločini su,
prema optužnici, dokazani. U ovom predmetu sud je, čini se, raspolagao obiljem
procesne građe (dokaza) za ovakvu presudu, a link optuženog prema službenom
režimu Slobodana Miloševića formalno
nije postojao (naravno, faktički je stanje sasma drugačije, kontakti su
postojali, koordinacija u akcijama, dogovori i sl., ali nema formalne veze kao
u slučaju generala Mladića). Moglo se zaključiti da je MKSJ, iz više pravnih i
nepravnih razloga, želio što prije okončati predmet u prvostepenom
postupku.
Pretpostavljam da pod nepravnim razlozima podrazumijevate
političke razloge. MKSJ je, dakle, (konačno) postao politički sud. Kada je ta
evolucija započela: da li sa oslobađajućom presudom generalu Anti Gotovini?
U predmetu protiv Gotovine i Markača Tužilaštvo je pokušalo
dokazati tzv. udruženi zločinački pothvat, pa kad to nije uspjelo – a
Tužilaštvo se nije potrudilo prikupiti dokaze i goniti za alternativne vidove
odgovornosti, odnosno komandnu odgovornost – Sudu nije ostalo ništa drugo nego
da takvo procesno stanje okonča oslobađajućom presudom. To je „čista stvar“ a
da li je „čista“ uloga Tužilaštva, to ne možemo znati, ali se može reći da su i
ove presude na fonu „relativizacije krivice i smirivanja stanja u regionu“. Već
tada se mogao izvesti zaključak da sud pravi zaokret i napušta teren čistog
prava, ulazeći polako na teren politike.
Zbog tog trijumfa politike nad
pravom, šta ćemo dobiti na kraju: da je od svih vojnih formacija koje su
(međusobno) ratovale, ratni zločinac (zvanično osuđen u Hagu) jedino komandant
armije (RBiH) koja ja branila svoju zemlju – general Rasim Delić?
Temeljni
princip krivičnog prava je pretpostavka (presumpcija) nevinosti. Prema ovom
principu, svako se smatra nevinim dok se suprotno ne dokaže pravosnažnom
(konačnom, drugostepenom) sudskom presudom. Slobodan Milošević, kako je
službeno objavljeno, nije dočekao ni prvostepenu presudu, jer je preminuo. General
Armije RBiH Rasim Delić je preminuo prije nego je donesena drugostepena
presuda. Međutim, MKSJ na jedan čudan način, prvostepenu presudu u ovom
predmetu pretvara u drugostepenu tako da je, danas, a to je paradoksalno,
jedini komandat armije u regionu koji je osuđen general Delić. Ovakvo stanje
je, u najmanju ruku, neodrživo. Ako ćemo vjerovati sudu u tom slučaju, onda
trebamo vjerovati i onda kada je donosio osuđujuće i oslobađajuće presude
pripadnicima svih entičkih grupa u BiH. Međutim, bezrerervno povjerenje u MKSJ
i međunarodnu pravdu odavno je poljuljano, a pečat tome je udaren pomenutim
oslobađajućim presudama.
Bošnjački establišment jako je
nervozan kada se ratna krivica
relativizira, a zločini izjednačavaju. Ima li razloga za nervozu? Šta je istina?
Ako
se danas, u ozračju „kućnog mira“, čiste savjesti, bez mržnje i pristrasnosti (sine ira et studia), sjedne pred ekran
računara, pročitaju sažeci presuda MKSJ, ne može se biti neozbiljan i reći:
„Ovo nije istina, sud je samo sudio nama,
vidi ovaj predmet, u njemu nije to i to, a zašto oni nisu odgovarali za ovo i ono …“. Presude MKSJ predstavljaju
povijesne činjenice i one su, manje više, onakve kakvima ih je sud opisao u
svojim presudama.
Da li statistika ICTY-ja (MKSJ-a)
može biti relevantno mjerilo?
Zbrajanje
godina na koje je osuđen „jedan narod“, tvrdnja da „sudi samo nama“, da je sud formiran „da na nas stavi breme kolektivne krivice, kao
da drugi nisu činili zločine“,
neozbiljne su, netačne i proizvod misaone matrice koja operiše kolektivnim
kategorijama a koji je proces i doveo do oružanog sukoba i zločina u
Jugoslaviji.
Može li se, ipak, formalno-pravno identificirati “ko
je napadao, a ko se branio”?
Ne
može se nijekati činjenica da je u BiH građanski rat (unutrašnji sukob) trajao
do međunarodnog priznanja BiH, nakon čega je svaka čizma stranog vojnika mogla
biti okarakterisana kao akt agresije. Takođe, jasno je da su režimi u Beogradu
i Zagrebu slali trupe koje su izvodile vojne operacije u BiH – to je potvrdio
general Perišić iznoseći svoju odbranu i ti podaci se mogu naći u knjizi
preminulog visokog oficira Hrvatske vojske generala Janka Bobetka „Sve moje
bitke“. Takođe, obilje činjenica tome u prilog utvrđeno je i navedeno u obrazloženju
presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna
i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, po tužbi za genocid. U ovakvom set-up-u, Bosna i Hercegovina se branila jer su na njeno stanovništvo,
međunarodni subjektivitet i političku neovisnost atakovali iznutra i izvana
(VRS, JNA kasnije VJ i HV).
Da li se u odbrani od zločina može
postati zločinac?
Stanje
u kojem je jedna država napadnuta i ona se brani, ne treba miješati za
odgovornošću za zločine pojedinaca. Dakle, zločine mogu počiniti i vojnici i
oficiri države koja se od napada branila: direktno, poduzimajući radnju
izvršenja ili naređujući zločin i indirektno, prema doktrini komandne
odgovornosti, kada odgovaraju za zločine sebi potčinjenih.
Ko utvrđuje istinu?
Istinu
svojim presudama utvrđuje sud, samo sud,
ne političari, ne antropolozi, ne povjesničari, ne inženjeri, ljekari,
poslanici u parlamentima i ministri u vladama, ne naši očevi, majke, djedovi i
bake, ne naši prijatelji i stranačke kolege nego samo i jedino sudovi. Statistika MKSJ nije bezrezervno mjerilo
istine ali je značajan doprinos njenom utvrđivanju, nažalost ne i doprinos
pomirenju. Za Balkan, posebno BiH, moglo bi se reći – naprotiv.
Da li je Tribunal (MKSJ), i pored
svega, ostvario svoju misiju? Može li se govoriti o dostignućima MKSJ-a?
Da
bi se realno ocijenila dostignuća Tribunala, treba ih uporediti s njegovim
mandatom i ulogom koja mu je data u međunarodnoj zajednici. U tom smislu
dostignuća su kvalitativno lošija i kvantitativno manja u odnosu na važnu ulogu
koju su Tribunalu namijenile UN. Osnivanje MKSJ je djelomice izmijenilo
percepciju nekažnjavanja (impunitiy) i
odaslalo poruku da niko neće biti imun od krivičnog gonjenja za ratne zločine,
bez obzira na njegov politički položaj ili vojni i politijski čin. Na njegov
rad veliku sjenku su bacile recentne oslobađajuće presude koje je, u konačnici,
izrekao vodećim vojnim i političkim dužnosnicima Hrvatske i Srbije.
Dostignuća
MKSJ vidljiva su, prije svega, u oblasti prava, a zatim u oblasti etike
(morala) kao i javnog života uopće. Svakako je najvidljiviji doprinos MKSJ
precedentima (jursprudenciji, sudskoj praksi), kako u oblasti krivičnog
procesnog tako i u oblasti materijalnog krivičnog prava. Naime, upravo
zahvaljujući praksi MKSJ komandna odgovornost prihvaćena je kao institut
domaćeg prava na prostorima bivše Jugoslavije. Ta praksa je takođe značajna i u
definiranju pojmova međunarodnog i unutarnjeg sukoba, te razvijanja sistema
zaštite svjedoka i istražiteljskih tehnika. Rad MKSJ uticao je i na pravnu
reformu i vladavinu prava u zemljama regiona. Upravo je nedostatak nacionalnih
(domaćih) institucionalnih kapaciteta i političke volje bio jedan od razloga
osnivanja MKSJ, čiji će rad, kasnije, umnogome doprinijeti reformi
krivično-pravnog zakonodavstva i izgradnji domaćih kapaciteta za procesuiranje
ratnih zločina u državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije (Odjeljenja za
ratne zločine u Srbiji, Hrvatskoj i BiH). Ova odjeljenja su rezultat direktnih
pritisaka međunarodne zajednice (prije svega zemalja EU i SAD) da se ratni
zločini procesuiraju u zemljama gdje su zločini počinjeni prema principu
teritorijalne jurisdikcije (lex loci delicti commissi), uz
postojeću rezervu da još uvijek postoji rizik da se optuženima pred domaćim
sudovima ne osiguraju najviši međunarodni (univerzalni i regionalni) standardi
odbrane. Evidentno je da se EU i NATO postavile pred vlasti balkanskih država
(posebno prema Srbiji i Hrvatskoj), čisto politički zahtjev koji su ove morale
bespogovorno izvršavati a to je puna saradnja sa MKSJ, što je podrezumijevalo
hapšenje važnih političkih i vojnih figura posebno Srbije, Hrvatske ali i BiH
(Republika Srpska) i njihovo izručivanje MKSJ. Neizvršavanje ove dužnosti imalo
direktne negativne praktično-političke konsekvence po zemlje u pitanju, a to su
smetnja u pregovorima za pridruživanje EU. Ne mogavši izbjeći postupanje po
ovim “ultimatumima” međunarodne zajednice, Srbija i Hrvatska su izručile
najtraženije koji su, kasnije, procesuirani ili je procesuiranje u toku. Na
koncu, rad MKSJ je uticao i na formiranje (stalnog) Međunarodnog krivičnog suda(International Criminal Court – ICC).
Bakir Izetbegović se prije nekoliko
dana poklonio srpskim žrtvama na sarajevskim Kazanima. Da li je zakasnio?
Ovakav
njegov gest bi trebao biti, prije svega, individualni moralni čin a onda i čin
državnika, političara koji je na izborima dobio stotine hiljada glasova. Za
ovakve gestove, etički gledano, svi su
zakasnili ali istovremeno, za odavanje počasti žrtvama nikada suštinski
nije kasno. Ovakvo ponašanje nedostaje i u BiH i u susjedstvu, posebno u
Srbiji.
Mogu li se praviti usporedbe sa
Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata?
Teško.
Čini se da je bh. društvo ili preciznije njegovi etno-segmenti, još preciznije,
političke „elite“, vođe političkih pokreta (ne stranaka – organizacije koje mi
nazivamo političkim strankama nisu političke stranke), nisu spremne za moralnu
katarzu i to neće biti još dugo, vjerovatno decenijama. Govorim o iskrenom
izvinjenju, pokajanju, pomirenju i možda oprostu. Činjenje i propuštanje
„političih elita“ nosi veliku moralnu, i društveno-političku važnost i težinu,
jer oni u nas predstavlju narode, pa se ovo predstavljanje putem individualnog
čina može transponovati i na kategorije (etno)kolektivnog izvinjenja,
pokajanja, pomirenja i oprosta.
Može li se govoriti o kolektivnoj
odgovornosti u ratu u BiH? Profesor dr. Nerzuk Ćurak (FPN Sarajevo)
svojevremeno je pisao da postoji kolektivna
odgovornost i individualna krivica. Možete li se složiti s njim?
Ono što se zaboravilo i stalno se zaboravlja,
upravo je slijedeće: (1) zločin ima svoju pravnu kvalifikaciju (naziv); (2)
zločinac ima svoje ime i prezime, (3) počinilac je izvršio određeno krivično
djelo za koje mu je suđeno i izrečena mu je zakonom propisana kazna; (4)
izvršilac može biti određene etno-nacionalne afilijacije ili ispovijedati i
prakticirati određenu vjeru; (5) zločin i počinioca identificira i utvrđuje
samo sud, (6) suđenje jednom Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu nije suđenje svim
Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Krivica je individualna kategorija. No, kao
što je rečeno, to je ono što se zaboravilo, što se stalno zaboravlja i stavlja
u kraj i BiH i na Balkanu, dok se običan čovjek (ru)kovodi mržnjom spram “onog
drugog”. Za nešto što bi moglo zvučati kao nekakva utjeha, može se reći
slijedeće: kada svaki građanin BiH, samostalno (pa i kao pripadnik nekog
kolektiviteta) osudi svaki zločin kao individualni protivpravni čin, kada ne
bude mislio da se sudi njegovom narodu nego zlom pojedincu, kada se shvati da
narod ne može biti zločinac (ali može biti žrtva!), kada se ne bude sramotno
identificiralo sa zločincem samo zato što se s njim dijeli vjera ili nacionalna
pripadnost, kada svako bude spreman i sposoban odvojiti svako dobro od svakog
zla, tada i samo tada, možda se pojavi krhka nada da će nekad biti bolje i da
ćemo, konačno, naučiti biti ljudi..
Da li je bilo osnova za reviziju
predmeta na Međunarodnom sudu pravde u predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore? Koji je osnov, tj. da li su
postojali novi dokazi? Ima li, konačno, uopće više vremena za reviziju?
Prije
svega, treba istaći da se objektivni rok zastare od 10 godina od dana donošenja
presude sastoji, idealno-tipski, sastoji od bezbrojsubjektivnih rokova od 6 mjeseci (od dana saznanja za novu činjenicu) te
da, kad prođe subjektivni rok, ta činjenica više ne može biti korištena kao
nova u objektivnom roku od 10 godina. Do danas su se pojavile najmanje dvije
takve činjenice: priznanje generala Perišića da je u BiH slao vojne efektive
(ljudstvo i materijalno-tehnička sredstva), te sadržaj objavljenih transkripata
sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, uvidom u koje je postalo jasno da je
režim Slobodana Miloševića itekako bio umiješan u rat u BiH i Hrvatskoj. Obe te
prilike BiH je propustila i za korištenje tih činjenica je nastupila zastara
(one više nisu nove i ne mogu biti osnov za reviziju). Ako se zna da je, do
isteka objektivnog roka (februar 2017. godine), preostalo 8 mjeseci u kom roku
se ne može ozbiljno ni početi rad na reviziji, a da nove činjenice mogu (ali
nužne i ne moraju da se pojave do isteka ovog roka), postaje jasno da BiH nije
uradila ništa da se stvore uslovi za izjavljivanje revizije. Na sceni je
neopravdana i nemoralna indolentnost onih koji bi trebali biti zainteresirani
da se ovaj postupak pokrene. Zašto nije došlo do poduzimanja bilo kakvih radnji
po tom pitanju, pokazaće vrijeme koje je pred nama. Hoće li se postaviti
pitanje odgovornosti za ovakav (državnički) nemar, ostaje da se vidi, ali je
sigurno da će neke važne političke figure, u dogledno vrijeme, morati stati
pred žrtve i objasniti razloge svog pasivnog stava. Bez obzira na ishod
obnovljenog postupka, važno je bilo pokrenuti ga – prije svega radi istine,
radi žrtava, radi pomirenja i stabilnog mira u regionu, radi izgradnje što
boljih, dobrosusjedskih odnosa dvije države, radi stvaranja uslova za okončanje kulture poricanja i kulture nekažnjavanja, u vremenima kada
će sudska (forenzička) istina, zbog biloških razloga, morati ustupiti mjesto
istorijskoj istini i kada će samo zajedničke komisije dvije države (ili
zajedničke komisije naroda u BiH, jedine biti u mogućnosti da utvrde istinu i
utru puteve izvinjena i pomirenja, nekog novog zajedničkog života, možda i
oprosta. U tom novom vremenu, ničim se neće moći pravdati činjenica da, radi
ovih važnih razloga, a ponajprije radi pijeteta prema žrtvama, nisu iskorištena
sva raspoloživa pravna sredstva za utvrđivanje istine o odgovornosti za zločine
počinjene u BiH.
Hoće li, dakle, biti revizije?
Neće.
Zašto?
Zato
što revizija ne odgovara političkim elitama u regionu i etno-oligarhijama u
BiH.
Pomirenje – šta je to? Da li je to
nemoguća misija? Šta su instrumenti?
U
BiH? Gotovo nemoguća misija. Instrumenti pomirenja su instrumenti tranzicijske
pravde koji, ako se ispravno shvate i stave u funkciju, mogu dovesti do
pomirenja. Nažalost, ne vidim da aktualne etno-klero-nacionalne političke elite
mogu i žele vidjeti u punom pogonu mehanizme tranzicijske pravde koja je
nasušna potreba regiona Balkana i
postkonfliktne BiH koja je bila izložena razornim utjecajima rata i postratnim
mentalnim i materijalnim destrukcijama. Tranzicijska pravda, u tom smislu, nudi
svoje mehanizme i međunarodna iskustva, no, sasvim je sigurno da joj suđenja za
ratne zločine u Den Haagu i BiH, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine,
restitucija, kompenzacija i rehabilitacija daju pogonsku snagu i garantiraju
kakvu-takvu efikasnost u djelovanju. Memorijalizacije, komemoracije i kultura
sjećanja, izgradnja mira i demokratskog društva, reforma institucija i
zakonodavstva, vetting procesi uz
aktivnosti civilnog društva i postojanje Strategije tranzicijske pravde u BiH
dodatni su garant ispunjenju njenog zadatka, koji bismo, najjednostavnije,
mogli nazvati ozdravljenjem društva. Ovo ozdravljenje teklo bi postupno, po
fazama, pri čemu bi prioritet imao odnos društva i države prema žrtvama, zatim
osiguranje onoga što se u žarbonu ali i struci i znanosti zove pravda (a što teško
ikada bude zadovoljeno u potpunosti), nakon toga utvrđivanje istine,
izvinjenje, pomirenje i možda nekad – ako ikad – oprost.
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji,
zločini, genocid i školski sistem – vidite li vezu?
Da.
Strašnu. Živimo, živjećemo još dugo tri „istine“, tri „historije“, tri
crno-bijele podjele, tri etno-povijesna narativa, vaspitavati djecu
naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje našihi zlo i dvoličnost njihovih, čini
se beskrajno odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu
etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta.
Zar ne bi obrazovanje, odnosno
školski sistem, zapravo trebalo da bude oficijelni
i glavni instrument pomirenja?
Obrazovanje
je jedan od važnih instrumenata naučavanja istine koja se temelji na sudskim
presudama i u budućnosti nalazima Komisije za istinu i pomirenje. Nažalost,
obrazovni sistem, pa i sistem visokog obrazovanja, također doprinosi drilovanju
kadra koji je, počev od porodice, mikro-socijalne i šire zajednice pa do
obrazovnih institucija gotovo potpuno desenzibiliziran za drugačije.
Šta je, u stvari, strukturisani dijalog o reformi pravosuđa u
Bosni i Hercegovini?
Kako
bi umanjila verbalne političke napade Milorada Dodika na BiH i njene najviše
pravosudne organe i institucije, Europska unija je prihvatila, kao, po njenom
mišljenju nužan kompromis: strukturirani dijalog o reformi pravosuđa u BiH.
Nije jasno o čemu se, tu, u stvari radi? Postoji tumačenje da se radi o dijalogu o strukturi pravosuđa, o
strukturi insitucija koje ulaze u sektor pravosuđa (pravde), što označava
engleska riječ justice. U tom smislu,strukturalni dijalog bio bi dijalog o
strukturi sektora pravde (pravosuđa) u BiH. Dijalog je, suštinski diskusija
političkih predstavnika dva entiteta, koji, svako iz svojih razloga, ne želi
funkcionalno i nezavisno pravosuđe bilo kog nivoa. Dijalog je, u stvari, alat
daljeg razvodnjavanja raforme i način stvaranja privida da se, u tom smislu,
nešto radi, a u stvari se radi o ko zna kojem prolongiranju rješavanja gorućih
problema i ako već nije štetan, onda je gotovo beskorisan za BiH. A koliko su
glavni učesnici dijaloga kvalificirani da se bave reformom pravosuđa neka
posluži činjenica da je ministar pravde BiH profesor latinskog jezika.
Da zaključimo: da li
je Bosna i Hercegovina definitivno propala
država?
Da,
BiH je prerušena neuspjela (blaži izraz) ili propala (teža kvalifikacija)
država.