Banjalučki srednjoškolci Jelena
Pilipović, Đorđe Šukalo i Kristina Lukajić boravili su deset mjeseci u SAD-u, kao učesnici programa razmjene učenika
“Kennedy-Lugar Youth Exchange and Study Program”, skraćeno YES Abroad. Radi se
o prestižnom programa koji u potpunosti finansira United States Department of
State i njihova Kancelarija za kulturu i obrazovanje. Tokom desetomjesečnog
boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, živjeli su sa američkom porodicom, učili jezik, kulturu
i tradiciju ove zemlje, pohađali američku srednju školu i učestvuju u
različitim vannastavnim aktivnostima.
Sa njima smo razgovarali o utiscima
koje je na njih ostavila Amerika, o stvarima koje su im se dopale, o
obrazovanju, prijateljstvu, druženju, te američkom i našem stilu života.
U kom gradu u SAD-u ste boravili i koliko se isti razlikovao od
mjesta iz kojih dolazite?
Jelena Pilipović : Bila u
gradu Roseburgu, država Oregon. Roseburg
se razlikuje mnogo i po broju stanovništva i po površini od Banje Luke.
Roseburg se smatra ruralnim područjem Oregona, manje razvijenim od sjevernog,
urbanog dijela i mnogo je rasprostranjeniji što se tiče restorana i lokala.
Neke od sličnosti su okolna priroda i zelenilo, kao i uređenost parkova.
Đorđe Šukalo: Ja sam bio u
Kansas City. To je dosta veći grad od Banjaluke a i dosta je različit takođe. U
Banjaluci sam navikao da je sve tako blizu i svuda možeš prošetati dok je u
Kansas City-ju sve veliko i bez automobila se nigdje ne može stići. Jedina
sličnost je što je bilo dosta crkvi kao i u Banjaluci.
Kristina Lukajić: Ja sam bila
u Blumingtonu, u državi Minesota. Ovaj grad je dosta manji od Banjaluke, u
njemu se nalaze većinom porodične kuće, restorani, supermarketi i jedan
odnajvećih tržnih centra na svijetu- Mall of America. Ljudi svugdje idu autima, mnogo manje šetaju
i mnogo vremena provode u tržnim centrima. Ovo je donekle razumljivo zbog
hladne klime u ovom području i temperature koja se zimi spušta i do -30 stepeni
, što moje tadašnje sugrađane nije sprječavalo da izlaze sasvim mokre kose, u
šorcu i papučama.
Kristina Lukajić
Koju školu pohađate u Banjaluci, a koju ste pohađali u SAD i koliko se američki sistem obrazovanja
razlikuje od našeg?
Jelena Pilipović: U Banjaluci
pohađam Opću Gimnaziju Katoličkog Školskog Centra „Bl. Ivan Merz“, dok sam tamo
pohađala Roseburg High School. To je bila jedina srednja škola u Roseburgu kao
opštini. Američki sistem obrazovanja je dosta drugačiji, po tome što se
predmeti mogu birati, i znanje je više orijentisano ka opštem obrazovanju.
Đorđe Šukalo: Pohađam banjalučku
Gimnaziju a tamo sam pohađao Winnetonka High School. Obrazovni sistemi su dosta
različiti, u Americi učenici imaju više slobode u smislu šta hoće da studiraju
dok kod nas ipak imamo veću paletu predmeta koji su obavezni i samim tim više
znanja je primljeno.
Kristina Lukajić: Ovdje sam
išla u Gimnaziju, a tamo u John F.Kennedy srednju školu. U ovoj školi, mogla sam da izaberem predmete
koje želim slušati, a izbor je bio između 80 različitih predmeta, predmeti koji
postoje i kod nas, ali i drugi kao što su: kuhanje, gluma, ples, dizajniranje
odjeće… Škola je u potpunosti opremljena za potrebe svakog od ovih
časova. Nastava je interaktivna i traje duže,
na kraju svakog časa svaki učenik predaje na ocjenjivanje ono što je
uradio na času, a svi testovi su pismeni.
Šta vam se u njihovom sistemu obrazovanja dopalo, a šta ne?
Jelena Pilipović: Definitivno
mi se dopalo što se interesi učenika mnogo više cijene, u šta spada sam izbor
časova, kao i naknadne odluke po početku školske godine o promjenama istih.
Časovi su mnogo više dinamičniji i odnos učenik – profesor varira od formalnog do prijateljskog, u
zavisnosti o kakvim se časovima radi. Nije mi se dopalo što se praktikuje mnogo
više kućnog rada, u formi zadaće koji se onda ocjenuje, nego što se forsira
samostalno učenje iz knjiga. Ja smatram da se mnogo bolje uči uz pisani tekst i
potiče se razumijevanje koje se onda pokaže na času i pisanim vježbama.
Đorđe Šukalo: U njihovom
sistemu mi se svidjelo pomoć profesora i podrška istih, dok mi se nije svidjelo
dužina časova i preveliko forsiranje tehnologije koja je obično
zloupotrebljena.
Kristina Lukajić: Dopala mi se
raznovrsnost u predmetima, način na koji su profesori uvijek dostupni učenicima
i što svaki čas učine zanimljivim. Recimo, na časovima istorije, uz lekcije smo istraživali i autentične tekstove
iz doba o kojem učimo, gledali filmove, pisali eseje i posjećivali muzej.
A vannastavne aktivnosti, kakav su one na vas ostavile utisak?
Treba li takvih aktivnosti biti više i kod nas?
Jelena Pilipović: Ja sam imala
veoma pozitivno iskustvo sa vannastavnim aktivnostima. Moja je škola nudila
veliki izbor takozvanih „clubs“ koje liče na naše sekcije. Ponuda je takva da svaki učenik može pronaći
nešto što bi njega zanimalo i tako upoznati nove učenike sa sličnim interesima
i idejama. Pored toga što je to korisno trošenje vremena, dobitak je i na
stečenim sposobnostima koje svaka sekcija podučava. Mislim da bi takve
aktivnosti mnogo više podstakle našu omladinu da gledaju školu na drugi način,
kao instituciju koja daje mnogo više nego što zahtijeva.
Đorđe Šukalo: Meni su se
svidjele vannastsvne aktivnosti, pomažu u sklapanju novih prijateljstava ali
isto tako podstiču interesovanja djece za mnoge aktivnosti. I naravno mislim da
bi trebalo u našim školama da se uvedu!
Kristina Lukajić: Vannastavnih
aktivnosti je bilo pregršt: raznorazne sekcije, klubovi, udruženja učenika, te
sportski timovi na nivou škole. Definitivno bi toga trebalo biti više i kod nas.
Koliko je drugačiji uopšte američki stil života i kultura od
našeg?
Jelena Pilipović: Američki
stil života je često mnogo brži i ispunjeniji, ipak u manjim gradovima je često
i opušteniji. Nema toliko čekanja u
redovima kao ni hodanja, pa ni umora.
Dok oni imaju više nacija u jednoj, kultura im je često univerzalna za
svakog Amerikanca. Porodice se ipak mnogo razlikuju od naših, jer su često
raširene po cijelom kontinentu, pa i na drugim krajevima svijeta. Dok je naša
kultura često usmjerena kao zajedništvu i druženjima, oni mnogo više cijene
privatnost i individualne planove.
Đorđe Šukalo: Američki stil
života daje dojam da je sav isplaniran, ništa se neće spontano obaviti kao kod
nas, sve se zna dosta unaprijed, sto je naravno dobro, dok naš mentalitet je
dosta opušteniji. Kultura i tradicije su baš kao iz filmova i veoma su
zanimljive, pogotovo ako niste pripadnici njihovih vjeroispovijesti zato što je
onda sve potpuno novo.
Đorđe Šukalo
Kristina Lukajić: Američki
stil života je mnogo brži, ne postoji višesatno ispijanje kafe kao kod
nas; kada napune 16 godina, tinejdžeri
traže posao i nije uobičajeno da ih finansiraju roditelji od tog momenta.
Ekonomični su i ne troše više nego što mogu da priušte. Ljubazni su prema
svima, a u Minesoti se dešava da vas potpuni neznanac pozdravi na ulici.
O čemu ste tamo najviše naučili?
Jelena Pilipović: Naučila sam
dosta o američkoj kulturi, istoriji, funkcionisanju države, njihovom
vrjednovanju različitih ljudskih karakteristika
i o njihovim običajima. Takođe sam naučila dosta o sebi i o našim
područjima i shvatila da bi i bh. građani dosta mogli naučiti od Amerikanaca.
Prije svega da budu mnogo više usmjereni ka budućnosti i zajedništvu, bez
suvišnih podjela. Takođe, trebali bi naučiti da poštuju tuđe odluke i
prihvataju druge onakve kakvi se oni sami deklarišu.
Đorđe Šukalo: Tamo sam naučiti
o poštovanju kao i prihvatanju ostalih, bez obzira na razlike, a mislim da bi i
mi od građana SAD-a trebali usvojiti neke stvari, prije svega da cijenimo svoju
kulturu i svoju zemlju i da budemo ponosni na svoje porijeklo!
Kristina Lukajić: Ja sam
takođe puno naučila o američkoj kulturi, načinu života, razlikama u mišljenju u
različitim kulturama, te važnosti ovakvih kulturnih i edukativnih razmjena.
Naučila sam i kako je živjeti u potpuno drugačijem svijetu i izaći iz komfort
zone. Smatram da bi mi u BiH mogli usvojiti američki odnos prema radu i
važnosti samostalnog zarađivanja.
Koliko vaši američki vršnjaci znaju o Evropi, Balkanu i Bosni
uopšte?
Jelena Pilipović: Moji
američki vršnjaci su upoznati sa nekim osnovnim pojmovima o Evropi, koje uče u
školi i stiču znanja kroz putovanja i slična iskustva. Neki su više
zainteresovani od drugih. Generalno, manje znaju o Balkanu i Bosni, pa često
nisu ni čuli za balkanske zemlje.
Đorđe Šukalo: Vršnjaci tamo
uopšte nisu znali gdje se nalazi BiH niti Balkan. Najveću pomoć sam imao od
Grčke i Njemačke pa da objasnim da smo negdje između.
Kristina Lukajić: O Evropi
znaju onoliko koliko im je potrebno ili koliko su učili. O Balkanu i Bosni
gotovo ništa. Naravno, uvijek postoje i oni koji su više zainteresovani i više
informisani.
Kako ste im opisali svoju domovinu?
Jelena Pilipović: Bosna i
Hercegovina, u cjelini je bogata zemlja po svojim ljudima i prirodnim
bogatstvima. Često sam isticala naš autentični smisao za humor, toplinu u
međuljudskim odnosima i dobrotu koja je svojstvena za ove krajeve. Takođe,
napomenula sam da smo ponosan narod sa bogatom istorijom.
Đorđe Šukalo: Domovinu sam
opisivao naravno našim tradicijama i mitovima, od naše domaće kafe do propuha i
prolijevanja vode za prvi dan škole. Te sve neke simbolike zauvijek ostaju u
sjećanjima.
Kristina Lukajić: Kao malu
državu divne prirode, ukusne hrane,
komplikovanog političkog sistema sa mnoštvom podjela i nesrećnom
prošlošću.
Da li biste mogli živiti u SAD-u i šta bi vas opredjelilo za
to?
Jelena Pilipović: Ja bih mogla
živjeti u SAD-u, kad bih imala obezbjeđeno zaposlenje, smještaj u željenom
području i već steknuta prijateljstva, porodicu.
Jelena Pilipović
Đorđe Šukalo: Naravno da bih
mogao da živim u Americi jer sam već iskusio život tamo, ali ne vjerujem da ću
se vratiti u budućnosti jer bez obzira na sve BiH, i Evropa uopšte, zauvijek
ostaju u mom mentalitetu.
Kristina Lukajić: Mislim da
bih mogla, ali u toplijim krajevima, pod uslovom da dobijem dobar posao ili
mogućnost da se školujem.
I na kraju zašto ste se prijavili na YES program?
Jelena Pilipović: Kako bih
razvila sebe kao ličnost, unaprijedila svoja znanja o svijetu i različitim
kulturama i poboljšala poznavanje
engleskog jezika.
Đorđe Šukalo: Prijavio sam jer
sam težio odmalena da se upoznam sa novim kulturama i novim načinima života.
Kristina Lukajić: Nekoliko
mojih drugarica je učestvovalo na programu prije mene, i njihovi utisci su bili
sjajni. Željela sam sam vidjeti kako izgleda život u Americi i kako ću se
snaći. Nisam se pokajala i za mene je to bilo jedno od najboljih iskustava u
životu.
”YES program (Kennedy- Lugar Youth
Exchange and Study program) nudi priliku BiH srednjoškolcima da provedu 10
mjeseci u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje žive sa američkom porodicom,
pohađaju američku srednju školu i učestvuju u različitim vannastavnim
aktivnostima. Program je u potpunosti finansiran od Vlade SAD-a, odnosno Stejt
Departmenta i učenici ne snose nikakve troškove programa. Testiranje za novu programsku
godinu počinje u septembru 2016. godine, za učenike koji će u SAD otići u
avgustu 2017. godine. Mogu se prijaviti svi učenici koji će u septembru biti
prvi ili drugi razred srednje škole i koji su rođeni između 1. januara 2000.
godine i 15.jula 2002. godine. Testiranje će se održati u Banjaluci, Tuzli,
Sarajevu i Mostaru. Na testiranje se mogu prijaviti i učenici sa posebnim
potrebama rođenim između 15. februara 1999. godine i 15. jula 2002. godine, jer
YES program ne diskriminiše ni na kojoj osnovi. U BiH program sprovodi Američki
savjet za međunarodno obrazovanje i više informacija možete pronaći na:yesprograms.org ili na FB stranici facebook.com/YESProgramBiH/”
Vezan tekst:
Američki
srednjoškolci poručili: BiH je prelijepa zemlja, ne uzimajte je zdravo za
gotovo