Prve reakcije, naročito finansijske, nisu naročito informativne zato
što se nije očekivao ovakav ishod referenduma. Zašto je Siti pogrešio u
proceni, to nije neka misterija. Predvidljive posledice britanskog
napuštanja Evropske unije su bile i ostale negativne, pa zašto bi se
glasači, računalo se, upravo za njih odlučili? Ovo je prilično bazično
nerazumevanje demokratije, što bi možda mogao da bude prvi nauk, posebno
ekonomistima, praktično svih specijalizacija.
Demokratija je sredstvo mirne, političke preraspodele. Presudni mogu
da budu, kao u ovom slučaju, glasovi onih koji računaju sa najvećim
dobitkom ukoliko su deo odlučujuće većine. I to u malom i u velikom. Tu
su ambicije ljudi kao što su Faraž i Džonson, a tu su i želje radnika,
gubitnika nestanka britanske industrije. A među njima su i mnogi koji
nude usluge, ali se suočavaju sa povećanom konkurencijom stranaca, bilo
da je reč o imigrantima ili o stranim preduzećima. A onda su tu i svi
oni u sredstvima informisanja i u javnosti uopšte koji računaju da
zarade na racionalizaciji nacionalizma.
A on, nacionalizam, mobiliše jer mu je osnovna poruka da „mi“ imamo
više prava od „njih“. Tako se od poziva za veće uvažavanje interesa onih
koji prolaze gore dolazi do zahteva za preraspodelu prava, za ukidanje
prava „njima“. I dok je interesna većina po prirodi stvari heterogena,
nacionalistička preraspodela prava favorizuje većinu. Dok kod
preraspodele, recimo dohotka, od jednih drugima, neka ideja o
kompenzaciji, uglavnom iz razloga pravičnosti obično mora da bude
zadovoljena, pozivanje na „naša prava“ je način da se kaže da je „tuđa
šteta“ irelevantna. Ovo je, naravno, nedostatak inherentan demokratiji.
Oni koji glasaju mogu da prebace troškove svojih odluka na manjinu, na
buduće generacije, na druge etničke grupe ili na strance, bilo da su oni
unutar ili izvan državnih granica. To, naravno, ne znači da će
oduzimanjem prava strancima biti povećana „naša“ prava, a još manje da
će pojedinačni politički ili grupni društveni i privredni interesi biti i
zadovoljeni. Obično je teško da se na taj način vrati ono što je bilo,
jer za najveći broj promena stranci nisu nimalo odgovorni.
U slučaju britanskog referenduma, odluka o secesiji od Evropske unije
(EU) je doneta, kratkoročne posledice ne moraju da budu od velikog
značaja, ali koje se dugoročnije posledice mogu očekivati?
Prvo je potrebno zapaziti da je Britanija nepripremljena za ono što
sledi, a to su u prvom redu sadržaj i ciljevi pregovora o razdruživanju
sa Evropskom unijom. Da bi do tih pregovora došlo, potrebno je, naravno,
da se EU ne raspadne pre nego što oni počnu. Faraž, ako ga je moguće
razumeti, čini se polazi od pretpostavke da uskoro neće ni biti EU sa
kojom je potrebno pregovarati, pa će Britanija biti u prilici da
naprosto samostalno, što bi se reklo suvereno, donosi odluke kao da
nikakvih prethodnih obaveza i nema, bar ne prema nepostojećoj EU. Šta,
međutim, ako se EU ne raspadne dovoljno brzo, ako se ne raspadne na
vreme? Predstavnici EU žele da pregovori sa Britanijom počnu što je
moguće pre i okončaju se što je brže moguće. Svakako u roku od dve
godine, kako i nalaže Lisabonski ugovor, koji naravno obavezuje i
Britaniju, jer je to ugovor koji je ona ratifikovala. Ovde možda ima
smisla ukratko objasniti kako EU funkcioniše.
Reč je o ugovornoj zajednici, što će reći da zemlje članice
preuzimaju obaveze ugovorom koji potpisuju sa svim drugim zemljama
članicama, a koji su sve zemlje ratifikovale. Promena ugovora sledi istu
proceduru kao i njegovo donošenje. Sve druge pravne i izvršne odluke
izvode se iz tog osnovnog ugovora, Lisabonskog trenutno. Odluke,
pogotovo one sa zakonskom snagom, uglavnom donose Evropski saveti, pre
svega onaj koji je sastavljen od predsednika ili predsednika vlada
zemalja članica, i one se uglavnom donose jednoglasno. O njima odlučuje i
Evropski parlament, gde se odlučuje većinom. Komisija i briselska
birokratija uglavnom imaju izvršnu i administrativnu moć. U malom broju
slučajeva, parlamenti zemalja članica, kao i njihovi ustavni sudovi,
mogu da ospore neke od odluka donetih u EU. Uvek se, međutim, radi o
primeni Ugovora, a ne o nametanju zakona ili politike.
Može se raspravljati o tome da li je bolje držati se jednoglasnosti
ili ima smisla povećavati broj slučajeva u kojima se odlučuje većinom.
Jednoglasnost je korisna kao negativan glas, ali je prepreka pozitivnom
glasu. Tako da je potrebno odvagati interes koji svaka pojedina zemlja
ima da poseduje moć veta u poređenju sa njenim interesom da može da
obezbedi potrebnu koaliciju da postigne usvajanje odluka koje su joj u
interesu. Tako da nije neuobičajeno da se naizmenično čuju kritike i
prevelike upotrebe jednoglasnosti i da se izražava nezadovoljstvo kada
dođe do preglasavanja. (Primera radi, Evropska centralna banka odlučuje
većinom, kao i druga slična tela. Jer se tako povećava efikasnost
odlučivanja.) Kritike o tome da birokratija odlučuje i da se nacionalni
interesi preglasavaju nema mnogo smisla. Takođe, uvek valja voditi
računa o tome da je reč o dobrovoljnoj, ugovornoj zajednici, čiji član
neka zemlja ne bi ni bila da nije prihvatila osnovni ugovor.
Lisabonski ugovor predviđa proceduru napuštanja Evropske unije.
Procedura raskida ugovora započinje tako što se zemlja koja bi da
napusti EU pozove na 50. član Lisabonskog ugovora i time započinje
pregovore o razdruživanju i o uređenju budućih odnosa sa EU. Ovde je
potrebno imati u vidu da referendum pravno, ustavno, ne obavezuje
Ujedinjeno Kraljevstvo. Jer je Parlament suveren. Tako da je potrebno da
Parlament donese odluku o pozivanju na 50. član ugovora koji zemlja ima
sa EU. Do toga, u načelu, ne mora da dođe. Sve dok parlament u
Vestminsteru ne donese tu odluku, UK je i dalje članica EU. Kada se
pozove na 50. član, više ne može da učestvuje u radu evropskih tela i ne
može da preuzima dodatne obaveze u EU, ali one do tada preuzete važe
bar sledeće dve godine. Mogu da traju i duže ako se svi pregovarači sa
tim slože. Ishod pregovora može da bude ili ostanak u Uniji ili sporazum
o novom tipu odnosa ili prekid postojećih odnosa po isteku dve godine
od početka secesije. Posle napuštanja EU, postupak eventualnog povratka
je isti kao da se kreće sasvim iz početka.
Šta će biti ishod i kako bi on mogao da izgleda? Tu valja imati u
vidu tri stvari. Prva jeste da li će EU opstati. Na to ću se vratiti.
Druga jeste da li će se postići potrebna saglasnost unutar Ujedinjenog
Kraljevstva ili bar Velike Britanije. Treća jeste britanska pregovaračka
platforma.
Problem sa kojim se suočava Britanija jeste da je odluka na
referendumu doneta prostom većinom glasova svih koji imaju pravo glasa.
To je postupak odlučivanja koji je adekvatan za centralizovane zemlje.
Može se raspravljati da li je bolje zahtevati kvalifikovanu većinu kada
se menja praktično ustavno stanje stvari; no, nezavisno od toga, u
složenim državama, može biti problematično ako većine nema u svim
konstitutivnim delovima zemlje. Britanija nije federacija, izričito (kao
SAD), ali ima ugovor o državnom zajedništvu sa Škotskom, a tu su i Vels
i Severna Irska. I Škotska i Severna Irska su glasale ubedljivije za
ostanak u EU nego što su Engleska i Vels glasale za napuštanje. A onda
je tu i London koji je velikom većinom glasao za ostanak u EU. Tako da
će Parlament u Vestminsteru morati da razmisli o tome hoće li
konsultovati škotski parlament, severnoirsku skupštinu i londonsku
gradsku skupštinu? Ako ne, Škotska bi mogla, kao što je njena najveća
partija i najavila, da glasa o osamostaljenju od Velike Britanije kako
bi ostala u EU. Ako bi za primenu 50. člana Lisabonskog ugovora bila
potrebna i saglasnost škotske skupštine, onda do napuštanja Evropske
unije neće doći. Severnoirski problem bi takođe mogao bitno da utiče na
karakter sporazuma sa EU, jer podizanje granice između Republike Irske i
Severne Irske neće biti naročito popularno. London će takođe hteti da
ima ne baš beznačajan uticaj na sadržaj novog ugovora sa EU. Nova
britanska vlada će dakle morati da vidi kako će obezbediti saglasnost
svih njih. (Uz put je potrebno ukazati na činjenicu da su i glasači
Gibraltara bili u većini za ostanak u EU. Pa će biti potrebno voditi
računa o interesima Španije kada se bude pregovaralo o budućim
odnosima.)
To vodi pitanju o britanskoj pregovaračkoj platformi, koje naprosto
nema. Nju će tek biti potrebno sačiniti. Zabavno je, uz put, da je
Donald Tramp oduševljeno u Škotskoj podržao odluku škotskih građana,
između ostalih, u njihovoj odluci da napuste EU. Rekao je i da su oni, i
glasači u Britaniji uopšte, glasali za izlazak iz EU jer ih je Obama
upozoravao na troškove takve odluke, inače bi ishod bio drukčiji. No, to
što je Obama rekao, a i to što Tramp ne zna, jeste da će ta britanska
pregovaračka platforma morati da vodi računa i o svim trgovačkim
sporazumima koje EU ima sa trećim zemljama, a koji su naravno
obavezujući i za Veliku Britaniju. Što je jedan od razloga zašto su
Škoti, u svim delovima te zemlje, glasali za ostanak u EU i to gotovo sa
dvotrećinskom većinom na nivou cele zemlje. Gospoda Džonson i Faraž,
ako budu preuzeli britansku vladu, moraće da pokažu šta tačno misle pod
suverenošću, ne naprosto u smislu prava, već kada je reč o obavezama na
koje su spremni da bi obezbedili političku stabilnost zemlje i privredne
mogućnosti onima čiji je interes velikim delom vezan za sveobuhvatne
odnose sa EU.
Naravno, stvari stoje drukčije ako se EU raspadne, dakle ako recimo
Francuska i Nemačka krenu putem Velike Britanije. Tada nema potrebe za
pregovorima sa EU već sa pojedinim evropskim zemljama, koje bi mogle,
bar u slučaju Francuske, da budu sklone protekcionizmu, pa bi se sama od
sebe ostvarila parola britanskih secesionista: „Zbogom Evropi, zdravo
svetu“. Naravno to bi doprinelo rešenju problema stabilnosti unutar
Ujedinjenog Kraljevstva. Koji su izgledi da do toga dođe?
Relativno uskoro, verovatno mali. Manjim zemljama u EU je evropsko
tržište važno, jer je reč o privredama čiji je izvoz robe i usluga veći
od 50 posto, a u nekima veći i od 90 posto njihovog bruto domaćeg
proizvoda. Naravno, to znači i da veoma mnogo uvoze. Tako da bi
eventualni povratak protekcionizmu zahtevao značajna prilagođavanja.
Argument koji desni secesionisti u pojedinim zemljama Evropske unije
iznose, a taj je da bi izlaskom iz EU stekli kontrolu nad trgovačkom
politikom, koja je sada zajednička, pa bi onda mogli da podstaknu
ponovnu industrijalizaciju, nema baš mnogo smisla ni u većim i
razvijenijim zemljama. U Evropskoj uniji, udeo prerađivačke industrije u
većim zemljama se razlikuje u tome što je on još uvek iznad 20 posto
dodate vrednosti u Nemačkoj, a negde oko 15 posto u Italiji, ali je
manji u Francuskoj, i na nivou je od oko 10 posto, kao i u Velikoj
Britaniji (otprilike kao u SAD). U Kini je oko 30 posto.
Reč je o dugoročnom procesu smanjenja udela industrijske u ukupnoj
proizvodnji, kojeg je teško vezati za evropsko zajedničko tržište, a
nije jasno ni kako bi eventualno značajno povećanje zaštitnih mera
obnovilo industriju, o tome da li je to cilj kojem bi trebalo težiti u
najrazvijenijim zemljama sveta i da ne govorimo. Zašto industrije nema u
Srbiji je umesno pitanje, jer je recimo ima u susednoj Mađarskoj,
Rumuniji, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Ali da bi se visokim carinama
omogućio povratak rudnika uglja, čeličana i tekstilne industrije u
Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i SAD, to je malo verovatno.
Na stranu da li je to potrebno. Ukoliko se, primera radi, uporedi
privredna aktivnost Velike Britanije i Nemačke, gde je ova poslednja još
uvek relativno industrijalizovana zemlja, ni po rastu niti po nivou
dohotka po glavi stanovnika Nemačka nije prošla bolje od Velike
Britanije u poslednjih par decenija, dakle od stvaranja Evropske unije.
Na slici 1 se vidi rast dohotka po glavi stanovnika u UK i u Nemačkoj,
gde je potrebno imati u vidu i demografske promene u obe zemlje, pa je
svakako jasno da Britanija nikako nije prošla rđavo u periodu posle
1992. godine kada je nastavljen pad udela industrije, započet ranije, u
njenom ukupnom proizvodu.
Slika 1: BDP per capita, stalni dolari, izvor: Maddison database
Na referendumu za napuštanje EU u velikoj meri su glasali oni koji
žive u oblastima gde više nema industrije ili je njen udeo značajno
smanjen, ali ostaje da se vidi koliko će biti uspešan program povratka
tradicionalnih industrijskih aktivnosti, ako ga britanske vlasti zaista i
formulišu i sprovedu. Pri tome bi im pristup evropskom tržištu zapravo
pomogao, a on će biti otežan posle izlaska iz Evropske unije.
Da to o značaju i uticaju trgovine detaljnije objasnim. U tome ću
jednim delom slediti Krugmana, koji je dobio Nobelovu nagradu za
doprinose teoriji spoljne trgovine i nije neoliberal. Dve su posledice
smanjenja spoljne trgovine. Jedna, koju Krugman ističe, jeste smanjena
efikasnost, uglavnom zato što se povećanim protekcionizmom ograničava
delovanje komparativnih prednosti. Recimo, ako bi britanske visoke
carine na uvoz proizvoda od tekstila podstakle razvoj britanske
tekstilne industrije, britanski realni dohodak bi bio manji nego što
jeste i nastaviće da bude sa sadašnjom strukturom proizvodnje. Jer će
britanski tekstil biti skuplji, a proizvodnja, recimo, usluga, u kojima
Britanija prednjači pred ostatkom sveta, će se smanjiti. Naravno, ne bi
trebalo očekivati da će britanska vlada Džonsona ili Faraža primeniti
takvu trgovačku politiku, ali to je već razgovor koji će oni morati da
imaju sa onima koji su glasali za izlazak iz EU verujući u njihova
obećanja. Tu je potrebno imati u vidu da britanska industrija nije
smanjena zbog konkurencije drugih evropskih privreda, a ne ni zbog
slobodnijeg režima trgovine sa svetom do koje dolazi usled članstva u
EU. Kao što bi trebalo da znaju i Tramp i Sanders, Britanija (ili SAD)
bi trebalo da napusti Svetsku trgovinsku organizaciju ili bi trebalo
(što je izgleda Trampova namera) iz nje izbaciti Kinu. Napuštanje
Evropske unije samo otežava britanski evropski izvoz i poskupljuje uvoz,
što zajedno smanjuje realne dohotke Britanaca – oporavak industrije bi
zahtevao napuštanje sveta, a ne EU.
Krugman veruje da će kratkoročne posledice biti ublažene padom
vrednosti funte i tako povećanim izvozom i smanjenim uvozom, a ovo
poslednje bi dovelo i do veće potrošnje na domaće usluge. Tramp je to
objasnio na svom primeru: depresijacija funte je njemu profitabilna, jer
će se povećati broj ljudi koji će dolaziti u Škotsku i igrati golf na
njegovim terenima i odsedati u njegovim hotelima. Ovo je tačno ukoliko
je procenat povećanja poseta veći od procenta devalvacije funte. Ukoliko
funta vredi deset posto manje u dolarima, potrebno je da se potrošnja
golfskih i hotelskih usluga poveća za više od 10 posto da bi Tramp
ostvario dodatnu dolarsku zaradu. To važi generalno za britanski izvoz,
bilo da je reč o višim carinama ili o slabljenju kursa funte, recimo u
evrima.
U zavisnosti od toga koliko je britanski izvoz potreban zemljama
uvoznicama, slabljenje funte može naprosto da znači da će biti potrebno
dati veću količinu britanske robe i usluga da bi se ostvarila ista
zarada u evrima. To može da podstakne domaću potrošnju, jer je veća
zarada u funtama, ali onda ne bi trebalo zaboraviti prethodni argument o
smanjenju efikasnosti i gubicima na realnom dohotku. Opet, ne bi
trebalo očekivati da će britanska vlada i centralna banka biti spremne
da podrže takvo slabljenje kursa funte. Pogotovo zato što će voditi
računa ne samo o trgovačkim posledicama, već još više o finansijskim.
Tako da će i o tome nova britanska vlada morati da razgovara sa onima
koji su je doveli na vlast svojim glasovima na referendumu.
Još je potrebno reći nešto o migracijama i o uticaju EU na njihov
priliv. O tome se podosta zna, bar kada je reč o Britaniji. Razlog za to
je što ona nije tražila da se njeno tržište rada zatvori za Bugare i
Rumune, kao i za stanovnike drugih istočnoevropskih zemalja, 2004. i
2007. godine. Druge zemlje su tražile odlaganje otvaranja tržišta rada
za nove zemlje članice do 7 godina. Britanske vlasti su cenile, pokazalo
se ispravno, da će imigranti iz ovih zemalja podstaći privredni rast i
poboljšati stanje u javnim finansijama. No, oni su sada od koristi
nacionalistima, jer su to ti stranci na čiji račun se, uskraćivanjem ili
smanjenjem prava, navodno mogu povećati zaposlenost i dohoci Britanaca,
a na taj način se može i istaći njihovo preimućstvo nad strancima u
pravima svake vrste.
Zašto ranije britanske vlasti nisu bile protiv priliva migranata iz
Evrope? Dva su privredna razloga. Prvi je da priliv dodatnih radnika
povećava ulaganja u Britaniji. Opet, Tramp i Sanders greše sa tim svojim
zidovima i carinama, jer ako ljudi ne dolaze u Britaniju i SAD da rade,
ulaganja će ići u zemlje u kojima se oni nalaze. Mogu se naravno
zakonom zabraniti ulaganja u strane zemlje, ali to neće neposredno
povećati ulaganja u domaću proizvodnju. Drugi razlog jeste taj da
migranti povećavaju neto budžetske prihode. Jer plaćaju poreze, a ili
nemaju potrebe za budžetskim davanjima ili na njih nemaju prava, bar
jedno vreme. Uz to, ako imaju veći demografski rast, dugoročno
poboljšavaju javne finansije. Nacionalizam u tome neposredno radi protiv
javnih interesa, ali može da bude u interesu onima koji računaju da im
povećava prava i dohotak.
Kako će to jačanje nacionalizma izgledati ostaje da se vidi. Ima,
međutim, smisla ukazati na zablude levice utoliko što nije bila u stanju
da razjasni pre svega razočaranim radnicima da će oni, zapravo,
izgubiti prava jer je cilj privredne politike nacionalističke desnice, i
to izričiti, da se smanje prava radnika, koja su navodno suviše velika u
EU, takoreći su francuska, a Britaniji navodno odgovara fleksibilniji
režim zapošljavanja i gubitka posla. Tako da su radnici glasanjem za
napuštanje EU povećali rizik da će imati manja prava nego što ih sada
imaju, sve zbog uglavnom iluzornih nadanja da će im se izgubljeni
poslovi vratiti kada zemlja napusti EU.
Zašto je levica, recimo Sanders i Korbin, spremna da krivi spoljnu
trgovinu i strance i tako zastupa stavove koje je teško razlikovati od,
recimo, Trampovih ili Faražovih, nije teško razumeti ako se ima u vidu
da je na taj način moguće pridobiti glasove onih koji su „besni“. Šta je
politika iz „besa“? Ljudi koji ništa ne očekuju mogu da cene da imaju
veće izglede ako se sve promeni. Račun je obično pogrešan, jer najpre
uvek ima šta da se izgubi, a potom izgledi na uspeh su jednaki onima na
lutriji, dakle praktično su jednaki nuli. Ali rđava izvesnost može da
izgleda gore od povećane neizvesnosti, što je račun „besnih“, ako mogu
tako da se izrazim.
Koji će biti odgovor Evropske unije? Nije neočekivano saznati da je
Nemačka pripremljenija za pregovore o razdruživanju Britanaca nego oni
koji su za taj ishod agitovali i glasali. U EU nikome nije u interesu da
se proces oduži, a tu je i briselska birokratija o kojoj se može
misliti šta se hoće, ali se nikako ne može reći da nije obaveštena o
tome kako EU funkcioniše. Britanija ima veoma profesionalnu i obaveštenu
birokratiju i verovatno bolje i obaveštenije stručnjake nego bilo ko
drugi u EU, ali oni nisu bili za ovaj ishod, a i moraju da rade po
instrukcijama političara koji su u debatama pokazali da ne znaju mnogo, a
neki gotovo ništa, ni o EU niti o odnosima Britanije u EU, koristi i
troškove da ne pominjemo. No, Nemačka i EU nemaju interes da to koriste,
što ne mora da bude tačno za druge zemlje i za briselsku
administraciju.
Naravno, potrebno je videti hoće li odluka referenduma uopšte biti
sprovedena, ali ako zaista bude, kako će se promeniti položaj
Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi? U osnovi, taj uticaj će se značajno
smanjiti. To će obradovati Putina, koji u Britaniji vidi gotovo ličnu
opasnost, bar od čuvenog skandala od pre više od jedne decenije sa
navodnim špijuniranjem preko Britanskog saveta (potom slede svi drugi
slučajevi). Naravno, biće zanimljivo čuti šta će nova britanska vlada
imati da kaže Ukrajini. Takođe, uticaj Britanije na Balkanu i u Turskoj,
a i na Bliskom istoku će se smanjiti, jer više neće moći da govori u
ime Evrope, već će morati da objašnjava kako je to bolje za UK da
napusti EU, dok bi drugi trebalo da sa njom računaju, ponegde, kao
recimo u Palestini, u ne maloj meri. Konačno, britanske vlasti će morati
da paze da ne podrivaju EU podržavajući nacionaliste i protivnike
liberalizma, jer ako bi to činile zapravo bi ne samo otežavale briselsku
politiku, već bi i pomagale zemljama kojima je u interesu
destabilizacija Evrope. Eventualni porast britanskog uticaja u svetu je
iluzija, jer izvan EU britanska sredstva uticaja su neznatna kada je reč
o Kini, Japanu, Indiji, Africi ili Južnoj Americi.
Na kraju, koji su izgledi Evropske unije i balkanskih zemalja? Ovi
drugi se ne menjaju bitno, jer je proces približavanja Evropskoj uniji
veoma spor, pre svega zato što zemlje kao što su Srbija i Bosna i
Hercegovina nisu naročito zainteresovane za članstvo. Istočne zemlje su
bile spremne da ostave po strani unutrašnje i prekogranične sporove kako
bi ubrzale učlanjenje u EU. Sada se to menja sa rastom nacionalizma i
sa odbacivanjem liberalizma, pa i demokratije, ali evropski kontekst je i
dalje koristan iz razloga bezbednosti i razvoja. U tome se pre svih
drugih Srbija i Bosna i Hercegovina razlikuju. Manje balkanske zemlje
koje su još uvek izvan EU (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Kosovo)
imaju svakojake unutrašnje i spoljne probleme, gde EU ili ne može ili
nema nekog naročitog interesa da odlučnije podstakne procese
integracije. No, Evropska komisija će nastaviti da radi na proširenju, i
zapravo joj je u interesu da se taj proces ubrza, pogotovo sada kada će
pažnja javnosti i evropskih vlada biti usmerena na očuvanje jedinstva.
Verovatno je, međutim, da će u većini balkanskih država ojačati
antievropska javnost i stranke. No, to je zasebna tema.
Hoće li dodatno ojačati krajnja desnica u zemljama kao što su
Francuska i Nemačka, od kojih pre svih drugih zavisi postojanje Evropske
unije? To najviše zavisi od toga hoće li (socijalistička) levica i
(konzervativna) desnica biti sposobne da ponude valjan odgovor na
nacionalističku propagandu. U tome, rasprava će biti različita od one u
Britaniji. Bezbednost Britanije je u velikoj meri britanska i stvar SAD,
ali bezbednost kontinentalne Evrope je nešto drugo. Dok secesija Velike
Britanije može da bude problem za stabilnost nje same, raspad Evropske
unije može da otvori teritorijalne sporove u nizu zemalja, kako kada je
reč o secesiji, tako i kada je reč o posezanju za etničkim teritorijama u
susednim zemljama. Što bi se reklo, rizik balkanizacije Velike
Britanije je jedno, ali balkanizacija Evrope je nešto drugo. Secesija
Velike Britanije, ukoliko do nje dođe, pomeriće rasprave sa privrednih
na probleme bezbednosti, a boljeg uređenja evropske bezbednosti od
Evropske unije za sada nema. Kisindžer i Putin bi možda hteli da se u
Evropu vrati politika ravnoteže sila, ali to je već dovelo do dva
evropska i svetska rata i za sada bar evropska javnost to još nije
zaboravila. Balkanska, to je nešto drugo.