Leila za sebe voli reći da je feministkinja i aktivistkinja.
Rođena je 1982. godine, a po zanimanju je ekonomistkinja. Vjeruje da je moć u
rukama običnih ljudi i da sve se može kad se male ruke slože. Voli internet i
socijalne mreže u kojima vidi potencijal za bolji i pravedniji svijet.
Leila se pokušala kandidovati kao nezavisna kandidatkinja za
vijećnicu Opštinskog vijeća Opštine Ilidža na Lokalnim izborima u Bosni i
Hercegovini 2016. godine, s namjerom da na najdirektniji način utiče na
kvalitet života svojih sugrađana. ‘Jako mi je bitno
da se pojavim na listi kao nezavisna kandidatkinja obzirom da ne
vjerujem u koncept političkih partija koje imaju definisane hijerarhije i
prioritete’, izjavila je putem svoje web stranice. Nažalost, njena prijava je odbijena od strane Centralne izborne komisije.
Sa Leilom smo razgovarali o njenoj političkoj borbi i njenim saveznicima, ali i o birokratskoj nemani od koje je ovaj put izgubila bitku, ali ne i rat.
Leila, do sada se nisi formalno angažovala u politici, ali jesi kao politička aktivistkinja. Zašto si se odlučila za kandidovanje na izborima?
Počela sam da preispitujem svoj aktivizam. Iza mene je već dovoljno iskustva i mogu analizirati ono što je urađeno i postignuto. Mislim da sva energija koju sam uložila, zajedno sa svojim kolegama i koleginicama, nije polučila ekvivalentne rezultate, prvenstveno iz razloga jer nismo imali sagovornike sa druge strane. Podsjetila bih i na famozno prebacivanje odgovornosti sa jednog nivoa na drugi, treći, u kojem, čini mi se, vladajuća kasta naročito uživa. Nama je to uzrokovalo aktivističke burn oute, poslije kojih nam je trebalo vremena da konsolidujemo redove i da se vratimo i opet tražimo neki minimum ljudskog dostojanstva. Dakle, bilo da se radi o neadekvatnom radu, odnosnu neradu institucija po pitanju maloljetničkog prestupništva, politizaciji oko jedinstvenog matičnog broja koja je doprinijela da izgubimo dječije živote ili jednostavno zahtjevima za pravednije društvo – osim lažnih obećanja, kratkoročne pometnje i iznenadne spremnosti na rad i ostavke, bojim se da se nije mnogo postiglo. Svaki put se podigla ljestvica kada su u pitanju aktivisti i aktivistkinje, ali i oni koji su opet i opet kritikovani, naučili su da budu perfidniji i da još bolje ignorišu naše napore.
Koji su tvoji politički ciljevi? U kojim oblastima si se namjeravala najviše angažovati?
Svoj pokušaj kandidature za vijećnicu u opštinskom vijeću Ilidža sam vidjela kao nadogradnju svog aktivističkog djelovanja. Moj plan je bio “spustiti se među ljude”, pitati njih za potrebe, šta misle o parkovima koji nestaju pod naslagama betona, o kinu Igman koje raspolaže najmodernijom opremom – a u kojem nikada nema projekcija, kako se osjećaju jer više nemamo korzo u Hrasnici, a Dom kulture nam je postao hladni opustošeni gigant, koji radi daleko ispod svojih kapaciteta, šta bi rado vidjeli u svom komšiluku osobe u Rakovici, Osjeku, Kovačima, Sokolović koloniji i svim ostalim dijelovima ove opštine, zašto nezahtjevati cjelonoćni gradski prevoz… Od tema koje su mi bile interesantne kao aktivistkinji, svakako se ne bih odmicala. Ne bih se odmakla ni od grassroots metoda i direktne komunikacije sa ljudima koji su tako bitni u predizborlje, toliko bitno bitni koliko su nebitno nebitni u postizborlju. To sam, ustvari, najviše željela da poručim: vijeće je ovdje zbog vas, a ne obratno! Nažalost, moja kandidatura nije prošla. Ali i iz ovog iskustva naučilo se mnogo i želim to podijeliti.
Kakav je tvoj stav uopšte prema izborima i glasanju? Glasaš li na izborima?
Istina je da sam probala ignorisati sve strukture vlasti. Zadnjih nekoliko izbora izlazim na biračko mjesto čisto da moj (potencijalni) glas ne bude zloupotrijebljen i da iskažem svoj građanski neposluh činom križanja glasačkog listića. Meni nisu jasne njihove predizborne kampanje i iznosi novca koji se tu vrte. Nisu mi jasni ni činovi printanja majica, upaljača, besmislenih brošura i plakata. Osim predizbornog cirkusa, ja tu ne vidim ništa korisno! 2012. godine smo Darijan Bilić i ja poslani na sud jer smo skidali nepropisno postavljene predizborne plakate. I sad, kao, trebam vjerovati da ti ljudi, ako ih izaberem, meni žele dobro? Stvarno i iskreno, sumnjam!
Kako si se odlučila za taj korak i kako si uspjela za tako kratko vrijeme ispuniti sve birokratske zahtjeve?
Dan pred istek roka za predaju prijave sam saznala da još nisam zakasnila. U petak sam predala prijavu bez dovoljnog broja potpisa podrške. Skupljeno je 89 od 200, koliko je predviđeno za moju izbornu jedinicu i bez uplaćene takse u iznosu od 1000.00 KM. Već sam svoje nakane, polušaljivo – poluozbiljno, obznanila na svom Fejsbuk profilu i već su počele da pristižu prve riječi podrške. U tom trenutku sam smatrala da je 1000 maraka za mene nedostižan cilj, ali ubrzo je bilo toliko komentara podrške da je moj aktivistički kolega Darijan Bilić predložio da on donira 10 KM i onda je sve što trebam naći još 99 osoba koje su spremne učiniti to isto. I tu je otčepilo! Počela je raja da se javlja u komentare, piše poruke, zove… I tako sam odlučila da krenem u tu avanturu. Vjerovala sam da ću skupiti pola, a onda se za ono preostalo dugoročno zadužiti. Na kraju sam imala i nešto preko tog iznosa. Konačno sam mogla platiti taksu 26.5. Dugo sam razmišljala o tom iznosu, da li je u redu samo tako ga dati za nešto tako neizvjesno… Uplatnicu sam ispravno popunila tek iz trećeg puta i gledala kako nestaje 1000 KM, a na mom računu ostaje 13. Egzotičan osjećaj, zaista!
Ti si podršku za svoju kandidaturu najviše tražila putem FB i web stranice. Kakvo je to bilo iskustvo?
Većina mojih aktivističkih napora je imala svoje prapočetke na socijalnim mrežama. Ako je ovo trebala biti nadogradnja mog aktivističkog djelovanja, onda nije ni čudno da je upravo tu sve počelo. Mnogo volim Internet, mnogo volim socijalne mreže i tu mogu da naslutim šta je drugim avatarima i njihovim ljudima zanimljivo, smiješno, žalosno, interesantno… Ako to dobro procijenim(o), onda je pola posla završeno! Ne desi se sve što se obeća na socijalnim mrežama, neće svi biti iskreni, kada izađemo iz virtualnog svijeta vrijede neka druga pravila itd., ali u svakom slučaju, odlična polazišna tačka! Već sam spomenula kolegu aktivistu Darijana koji je svojim prijedlogom zakolutao daljnje događaje, ali ne smijem propustiti prijaviti da sam bila presretna kada sam skontala da su donacije stigle iz mnogih gradova, koje se ne usuđujem nabrajati, da ne bih koga ispustila. Znam kako ti se naruši budžet kad onih deset maraka potrošiš neplanirano! Znam kako je kada ti se jave ljudi i kažu “ja bih te podržao, ali fakat sad nisam u prilici”, ili “ja nemam 10, ali mogu ti dati 5”, ili “hajde sačekaj do plate”… I sve ih savršeno razumijem i više ni ne znam šta da im kažem i kako da im dočaram koliko mi znači njihova podrška, spremnost da pomognu!
Kako je teklo prikupljanje potpisa, to je prilično zahtijevno za nekoga ko nema infrastrukturu kakvu imaju političke partije?
Oko skupljanja potpisa najviše mi je pomagala sestra Alma Šeper, a kasnije se uključila čitava vojska prijatelja i prijateljica… Iako sam imala neki unutarnji glas koji mi je govorio, ili je neka sublimirana poruka, ili vanzemaljci, ili sam negdje načula, da to predam 25.5. najkasnije, ja to nisam mogla ispuniti! Taj dan ostalo je još 20 potpisa za prikupiti, ali tog dana bila sam slomljena pred osjećajem nemoći dijelom uzrokovanim odnosom pojedinih osoba prema meni i mojim kandidatorskim nakanama, dijelom strašnim ljudskim sudbinama koje sam tom prilikom upoznala, dijelom što se od mene – nezavisne kandidatkinje očekuje da skupim jednak broj potpisa kao i neko ko izlazi pod okriljem neke političke partije i da platim jednak iznos za taksu kao politička partija, dijelom jer bi mi se izašlo u susret , ali kako će mi se vjerovati u tolikoj mjeri da mi se da lični dokument, što sam apsolutno razumjela. Da sam predala sve 25.5., moja prijava bi stigla na sjednicu CIK-a zakazanu za dan poslije, tj. dan kada sam realno prikupila sve što je potrebno, i vjerovatno ne bi ni bilo problema. Sudeći prema informacijama koje imam i danas, problema nije trebalo ni biti.
Koji su bili formalni razlozi što je tvoja prijava odbijena?
Centralna izborna komisija (CIK) svojom uredbom je naložila da se odbiju sve prijave koje ne sadrže dovoljan broj potpisa, što je moja prijava u trenutku sjednice ispunjavala. Zahvaljujući jednom krasnom čovjeku koji poznaje izborni zakon i upućen je u rad CIKa, napisana je žalba u kojoj je navedeno da pravilnik sadrži odredbu koja nije u skladu sa zakonom jer zakon predviđa rok od dva dana za ispravljanje manjkavosti. Žalba je proslijeđena sudu, a od suda je stiglo da se žalba odbija kao neosnovana. Postoji mogućnost da se nastavi dalje sa žalbom na ovu odluku suda, ali u svakom slučaju ovi izbori su završeni za mene. Ostaje mi da izađem na biračko mjesto i glasam za Diamandu Galas kao i pretprošle godine.
Jesi li razočarana što kandidatura nije uspjela?
Nekako sam više tužna zbog ljudi koji su me podržali i zbog te energije koja me je pratila čitavim putem, nego zbog sebe. Osjetila sam entuzijazam i tračak nade kakav nisam odavno vidjela u BiH, barem ne u krugovima u kojim se ja krećem. Nije prošlo, ali barem sada znamo kako to funkcioniše, a znamo još bolje i ono što je bilo oduvijek poznato: sve se može kad se male ruke slože! Uložila sam nadljudske napore da ovaj proces prijave na listu privedem kraju i jesam. Nadala sam se da će u konačnici biti uspješno, ali šta je tu je.
Šta dalje?
U trenucima kada sam mislila o odbijenici, moj motiv da nastavim bio je da svoje iskustvo prenesem dalje i da naučim, odnosno naučimo što više, ako već ne sve. Nadam se da će mi ovo koristiti za neke buduće izbore, da ćemo, što bi rekli veliki donator, probuditi “glasače-spavače” i dati priliku da nas predstavljaju ljudi koji će ostvariti komunikaciju sa nama, uvažiti naše prijedloge i kritiku, konstantno vršiti korekcije u svome djelovanju, vratiti ono što nam pripada, bez da im “dugujemo”. Dakle, sve građane i građanke koji se uklapaju u ovaj standard vrlo rado ohrabrujem da iskoriste svoje pasivno biračko pravo i budu birani na mjesta odlučivanja! Iako je ove godine rekordan broj prijavljenih nezavisnih kandidatura, na narednim izborima očekujem da se taj broj još poveća. Naravno, da to ne budu prebjezi koji više nemaju u koju stranku da se udome jer su sve prošli, već raja koja želi učiniti nešto dobro za sredinu u kojoj živi.
Ohrabruješ li i druge “obične građane” da se kandiduju?
Načelno da, ali sa jednim velikim “ali” zbog onoga što se desilo poslije protesta i plenuma 2014. godine. Poslije toga su uslijedili izbori i bila sam nemalo ljuta i razočarana kada sam vidjela neke osobe na listama koje su do prije par dana zajedno sa mnom imale za reći sve najgore o agoniji u kojoj živimo. To što su bili na listama je bilo manje tragično od činjenice da su njihove kandidature išle preko političkih partija, čiji rad smo zajedno kritikovali! Nažalost, možemo konstatovati da živimo pod terorom političkih partija. U tim političkim partijama ima dobrih osoba koje su prizemljene i sa kojima bi se, gledajući individualno, mogla ostvariti saradnja. Nažalost, dijapazon njihovog razmišljanja i djelovanja je uvjetovan u značajnoj mjeri “vrijednostima” koje njeguje politička partija u koju su uključeni. Realno, političke partije imaju veliku moć jer drže ključne pozicije u zemlji ogrezloj u korupciji, naročito u pojavnom obliku – nepotizam. Tako se ucjenjuju čitave porodice, jer cijena je preživljavanje i goli život!
Je li došlo vrijeme da građani uzmu stvari u svoje ruke i da li je ovo način?
Otkad sam napunila 18 godina, a samim tim dobila priliku da izađem na izbore i glasam, mene uvjeravaju da su demokratski izbori puni šarenih plakata način da uzmem stvari u svoje ruke. Kao, ja izađem, nešto zaokružujem, mene “moji” vole, ne bi oni kontra mene, bla bla… I sve je bilo super dok nisam počela preispitivati šta je to meni moja izborna muka dala? A onda, i ko su ti “moji” i šta su mi oni dali? I tako, malo po malo, u jednom trenutku me je bilo stid što sam po automatizmu bila ono što se od mene očekuje. Pri tome, moja očekivanja nisu bila ispunjena. I tako nekako sam skontala da je “moj” bilo ko, iz bilo kojeg grada u BiH, ko nekad ima des’ maraka, nekad nema i kome ništa u ovoj zemlji neće doći na pladnju. Kada neko priča protiv njih, priča i protiv mene!
Šta imaš za poručiti na kraju ovog intervjua?
Nisam politička partija, i dalje sam Leila Šeper, sada već nekandidatkinja na predstojećim lokalnim izborima. Tako planiram preimenovat svoj sajt, koji je djelo druga Nermina Čengića i koji možete pogledati ovdje: http://leilaseper.com/. Pokušaj kandidature, ako izuzmemo da sam trenutno jako razočarana, mi je vratio vjeru u ljude. Na prijavi za izbore sam se identificirala sa onima iz reda Ostalih, mada sam realno neopredijeljena, ili još bolje nesvrstana. Mislim da je to izjava koja je stvarno bila prelomni trenutak i nakon koje su mi se počele javljati osobe koje lično ne poznajem, a koje su mi jako puno pomogle prvenstveno savjetima na proputovanju kroz birokratiju, a onda i bili neka vrsta podrške. Sada kada bih napravila listu osoba koje su se aktivno uključile u ovu avanturu plus one koje su mi dale svoju podršku, mislim da bi to bila lista koja bi strukturom i dužinom dokazala ono od čega strepe vladajuće kaste, a to je da podjele o kojima oni pričaju postoje samo u njihovim glavama! Polako kosolidujemo redove i vidimo se na narednim izborima…ako već ne na nekim protestima prije.
Razgovarala Milica Plavšić