Nagrađivani pijanista iz Hrvatske, Zvjezdan Ružić u subotu, 8. jula, sa početkom od 15 časova, predstaviće svoj solo
projekat „Pianotron“ ispod jednog od najljepših vodopada u Bosni i Hercegovini,
a koji je uvršten na listu 15 najspektakularnijih kupališta na svijetu.
Prisutnu publiku u Parku Kravica očekuje vrhunska muzička produkcija događaja,
koncertni klavir u vrijednosti od 200 hiljada eura, led ekrani i koncertni
spektakl na plutajućoj platformi. Čovjek Orkestar, kako ga nerijetko zovu,
priprema pravu muzičku poslasticu, uz svoje autorske numere i dobro poznate
svjetske hitove muzičkih legendi u njegovim aranžmanima.
Jedinstveni „Pianotron” je sastavljen od tri
instrumenta – klavira, mellotrona i 6 pedala na kojima ovaj inovativni umjetnik
unaprijed isprogramira zvuk, koji kasnije pokreće udarcem noge. Koliko god to
nemoguće zvučalo, Zvjezdan sva tri instrumenta svira istovremeno i po tome je
prepoznatljiv i jedinstven muzičar na ovim prostorima. Uprkos tehničkoj
kompleksnosti ovakvog izvođenja, numere „Pianotrona“, oduševljavaju publiku,
gdje god da Zvjezdan nastupa.
Uoči koncerta razgovaramo sa Zvjezdanom za portal
BUKA o muzici, neobičnom koncertu koji priprema, ljubavi prema klaviru i drugim
temama.
Zvjezdane, recite nam nešto o novom koncertnom
projektu koji pripremate, a to je plutajući koncert na vodopadu Kravice?
Bit će to nešto najposebnije što sam do sada napravio.
Moj Pianotron i ja ćemo 8. 7. u 15 sati ploviti ispod predivnog slapa Kravica.
Svirat ću svoje autorske skladbe i nekoliko, meni, omiljenih svjetskih pop
hitova, u svojim aranžmanima. Očekujte spektakl, u punom smislu riječi, ne samo
jer ću svirati na vodi, već i s tehničke strane jer nas očekuje čak 14 kamera
kojima ćemo snimati cijeli koncert, veliki led ekrani i produkcija, usudio bih
se reći, na svjetskom nivou.
Posebno bih se ovim putem zahvalio ministru Toniju Kraljeviću na podršci
za ovaj projekat još od prvoga dana kada sam mu predložio svoju ideju za ovaj
plutajući koncert, Ivani Šaravanja, direktorici glazbene škole Ljubuški s kojom
već godinama surađujem kao predavač na Ljubuški Jazz Festu, odnosno udruzi
Intro, za odličnu organizaciju čitavog eventa te Nikici Vučiću i njegovom
sjajnom timu iz Parka Kravica za sjajnu suradnju i suorganizaciju ovog
spektakla
Koliko je sam koncert tehnički zahtjevan, da li ste
ranije izvodili slične koncerte? Možemo li ovaj projekat nazvati
avanturističkom poduhvatom?
Do sada sam imao priliku napraviti puno posebnih koncerata, a izdvojio
bih onaj u Parku Maksimir 2019. godine kada sam svirao na sred jezera, okružen
s otprilike dvije tisuće ljudi. Predivan ambijent parka te noći zavijek će mi
ostati u sjećanju. Iako magično, s tehničke strane, bilo je to vrlo stresno
iskustvo jer se klavir skoro potopio dok smo ga stavljali na ponton.
Na Kravici nas čekaju novi tehnički izazovi jer će se koncert održati u
15 sati. Želja mi je bila da se moja glazba stopi s prekrasnom prirodom na
Kravici dok se ljudi kupaju i opuštaju uz nestvarno lijepe slapove. Time sam si
dao još jedan izazov, osim stavljanja klavira na ponton i provlačenja kablova
ispod vode, tu je i živa voda kod koje uvijek može biti iznenađenja! Kažu da za
sve dobre stvari u životu treba malo riskirati i u to stvarno vjerujem. Isto
tako osjećam da će ovo biti jedan od onih highlighta u mom životu, kojeg ću
jednog dana prepričavati svojim unucima.
Kada se prisjetite mladosti, kako Vas je klavir
privukao, da li ste oduvijek sanjali da ćete biti pijanista?
U trećem razredu osnovne škole bio sam kod prijatelja iz
razreda i on mi se pohvalio kako svira klavijaturu. Pamtim to kao danas,
odsvirao mi je onaj poznati country evergreen Oj Suzana. Meni je to bilo
toliko čarobno da sam poželio i ja svirati klavijaturu, klavir, bilo što s
tipkama. Tada je glazba odjedanput počela kuhati u meni i nije prestala do
danas. Došao sam doma i rekao svojima da želim svirati klavir. Zbog
financijskih prilika, nisam odmah mogao krenuti učiti klavir, već sam krenuo na
satove harmonike jer smo maminu harmoniku imali kod kuće. Tako sam postao harmonikaš koji je sanjao da
bude pijanist. Ipak, već godinu kasnije kupio sam klavijaturu i krenuo samouko
svirati. Vrlo brzo sam osnovao i svoj prvi bend. Nekoliko godina kasnije, sa
svojih šesnaest, shvatio sam da za ono što sanjam neće biti dovoljno da budem
samouk. Tada sam, po prvi put, krenuo učiti klasični klavir. Bilo je to
zanimljivo putovanje koje me u samo tri godine odvelo na jazz akademiju u
Austriji. Danas živim taj svoj san iz djetinjstva, postao sam upravo ono što sam
nekoć davno doslovno i noćima znao sanjati – da jednoga dana sa svoje dvije
ruke sviram po klaviru sve što mi srce poželi. Doduše, nisam sanjao da ću i
nogama svirati! 🙂 Život je stvarno pun iznenađenja..
Koliko je truda, rada i zalaganja iza Vas?
Iza mene je jako puno godina provedenih u glazbi koja je odavno postala
dio mene. Nema tu slobodnih dana ili godišnjih odmora, svaki dan živim glazbu i
uz pomoć nje, svaki dan, upoznajem sebe. Na tom putu doživio sam brojne
suradnje s velikim imenima hrvatske glazbene scene, ali i neke internacionalne
suradnje. Bilo je tu toliko različitih žanrova i susreta s mnogim zanimljivim
umjetnicima. Svakome sam dao dio sebe, i oni meni dio njih. U tome i jest
ljepota glazbe, što živi kad se dijeli.. A onda sam jedan dan, nakon svih tih
suradnji, odlučio sve svoje znanje i iskustvo pretočiti u svoj solo projekt.
Tako sam 2019. godine krenuo novu epizodu svog glazbenog stvaralaštva, ali i
izlaska iz zone komfora po svim pitanjima mog života, sa svojom glazbenom inovacijom
– Pianotronom
Da li se muzika kojom se bavite kod nas dovoljno
cijeni imajući u vidu da su češće kič i šund u fokusu pažnje ljudi, ali i
medija?
Mislim da se glazba, ne samo ova kojom se ja bavim, već i općenito, ne
cijeni dovoljno. Sjećam se stanja u ovoj industriji kada sam bio dijete, nešto
je bilo drugačije. Mislim da su društvene mreže i činjenica da je svatko sebi
zvijezda, doveli do toga da onaj neki sanjarski, romantičarski zanos za glazbom
i umjetnošću utihne. Kao da većina glazbu koristi za razbibrigu i onako, usput.
Nema onog istraživačkog zanosa, isčekivanja novog albuma omiljenog umjetnika.
Sve je postalo – instant. Međutim, sve su to epizode i ciklusi u Svemiru pa sam siguran da će, nakon svih
fascinacija umjetnom inteligencijom i drugim tehnološkim dostignućima, ponovno
doći faza kada će se ljudi veseliti ljudima, a time će i glazba opet dobiti
onaj svoj pravi značaj.
Da li bi se muzičari više trebali cijeniti, da se
ulaže u mlade umjetnike koji istinski vole muziku, koliko tu ima prostora za
poboljšanje?
Svi čekaju veliku promjenu, neku instituciju i ministarstvo koje će
napraviti revoluciju na glazbenoj sceni. Dok svi živimo virtualne stvarnosti na
svojim telefonima i skupljamo lajkove, imamo manje vremena za istraživanje
ljepota umjetnosti. Naravno da ima prostora za napredak, ali ni jedna vlast,
niti jedan političar ne može natjerati ljude da slušaju klasiku, jazz ili neku
drugu vrstu glazbe. Promjena je u nama i mi odlučujemo hoćemo li ju pokrenutu
ili ušutkati. Žaliti se na gužvu u prometu
dok stojiš s autom nasred kolone nema smisla, jer si i sam dio te “gužve”. Ali
znam mnoge divne ljude koji se trude mijenjati stvari, educirati mlade. Tu bih
istaknuo Ivanu Šaravanju – koja već nekoliko godina u Ljubuškom organizira jazz
radionice povodom Ljubuški Jazz Festa za mlade glazbenike. Već godinama se s
radošću vraćam tamo, a mladih je svake godine sve više. Od tih mladih talenata
nastalo je i nekoliko bandova – što znači da glazba živi i onda kada mi mentori
odemo od tamo, a to je najveći uspjeh. To su te male promjene o kojima pričam,
a o kojima se premalo piše, govori..
Recite nam nešto o svom Pianotron stilu, po čemu je on
specifičan?
Kao što sam već spomenuo, Pianotron je nastao 2019. kao skup svega onoga što ja jesam. Spojio sam
koncertni klavir i mellotron, prvi analogni sintesajzer koji su proslavili
Beatlesi. Ta se kombinacija činila pomalo nemogućom, pogotovo kada sam shvatio
da to još nitko u svijetu nije napravio. Svi mi volimo ponekad dobiti potvrdu
da smo na pravom putu, a s Pianotron to nije bilo moguće, već sam morao slijepo
slijediti svoju viziju i neko duže vrijeme davati samome sebi potvrdu da to
vrijedi i da će sve biti okej. Kasnije sam Pianotronu pridružio i šest pedala
koje sviram nogama, a u koje usnimavam razne efekte bubnjeva, udaraljki i
drugih zvukova. Nakon toga sam počeo koristiti i laptop, pa su mi zbog količine
zvuka kojeg na koncertima stvaram dali nadimak Čovjek Orkestar. Iako sve skupa
zvuči pomalo apstraktno, vjerujem da će publici na Kravici, vrlo brzo sve
postati jasno.
U jednom intervjuu ste rekli da Vas inspiriše priroda,
je li ovaj koncert neka vrsta povezivanja sa prirodom, čini mi se da muzika u
trenutku kad je budeš svirao na predstojećem koncertu ne može biti bliža
prirodi?
Kada bih mogao birati savršenu pozornicu za sebe, bila bi nalik onoj
koja nas čeka na Kravici. Moja se glazba stapa s prirodom, vjerojatno zato što
i sam puno boravim u prirodi te je ona, baš kao i glazba, neizostavan dio mog
života.
Da li je teško biti umjetnik koji insistira na svom
izražaju, koji nije tu da pravi kompromise, koji je svoj bez obzira na sve?
Neću lagati, izuzetno je teško. Mogao sam krenuti na barem 10 različitih
puteva koji bi bili puno jednostavniji, gdje bih ostao u svojoj zoni komfora.
Tada bih, doduše, zatomio svoju žudnju za istraživanjem i ovaj moj sanjarski
duh. A onda to ne bih bio ja, niti bi bilo Pianotrona, niti bi bilo – mene.
Da li ćemo imati priliku da Vas čujemo u Banjaluci u
nekom narednom periodu?
Koncert na Kravici će biti vatreno krštenje Pianotrona u BiH – što me
neopisivo raduje, a ja se iskreno nadam da će biti još koncerta po BiH te da se
uskoro vidimo i u Banjaluci!