Sarita Vujković, direktorica je Muzeja savremene umjetnosti RS, a sa njom za portal BUKA razgovaramo o realizaciji izložbe Dejmijana Hersta, jedne od najvećih izložbi koje su se desile u Banjaluci, našoj umjetničkoj sceni, savremenoj umjetnosti, planovima MSU RS za ljetne dane i drugim temama.
Ovih dana je zatvorena, možda možemo reći, najveća izložba posljednjih godina u Banjaluci, riječ je o izložbi Dejmijana Hersta (Damien Hirst). Koliko ste zadovoljni realizacijom izložbe i reakcijom javnosti?
Prilika da se u našoj instituciji predstavi izložba Dejmijana Hersta bila je posebna privilegija kako za stručni tim Muzeja tako i za publiku, koja se po prvi put upoznala sa djelima poznatog svjetskog umjetnika, za koga s pravom možemo reći da je najkontroverzniji i najintrigantniji umjetnik današnjice. Izložba je pokazala spremnost i želju, kao i sposobnost naše institucije, da se realizuje veliki međunarodni izložbeni projekat u našoj zemlji. Izložba je privukla pažnju medija, što je u velikoj mjeri uticalo i na njenu posjećenost. Sada, kada je završena, slobodno mogu reći da je izložba “New Religion” Dejmijana Hersta najposjećenija izložba u istoriji Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Više od 25.000 posjetilaca broj je koji sasvim sigurno govori o tome koliko su ovako veliki projekti potrebni našim građanima. Zadivljena sam brojem posjetilaca, kao i reakcijama na samu izložbu, one su bile i dobre i loše, a kao takve – govore nam da smo mi sredina koja razmišlja o umjetnosti, koja želi da je u dijalogu sa umjetnošću, umjetnicima i njihovim radovima, kao i da utiče na tokove koje umjetnost stvara. Ta interakcija je veoma važna ne samo kada je riječ o Dejmijanu Herstu već i kada su u pitanju i drugi programi Muzeja, kao i djela domaćih autora koji čine našu savremenu umjetničku scenu. Zato se nadam da će publika koja je posjetila ovu izložbu nastaviti i dalje da nas posjećuje i prati.
Paralelno sa „Novom religijom“ imali ste još jednu značajnu izložbu, pod nazivom „Povratak na Mjesec: Kratka istorija budućnosti”. Koliko je kamen sa Mjeseca zainteresovao banjalučku publiku?
Veoma me raduje što je ova izložba, na kojoj je bio izložen originalni segment Mjesečevog tla, takođe privukla veliku pažnju publike, posebno onih najmlađih. Ideja da se uz izložbu Dejmijana Hersta predstavi projekat koji na drugačiji način, gotovo posredno, govori o umjetnosti, povezujući istoriju, nauku i savremenu umjetnost, najprije je naišla na pozitivnu reakciju Muzeja istorije Jugoslavije, a zatim i podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država. Izložba je omogućila publici da interaktivno učestvuje u postavci, što je, sasvim sam sigurna, dalo novu i posebnu dimenziju ovom projektu. Osmislili smo je sa željom da na zanimljiv način, koristeći nove interdisciplinarne muzeološke pristupe, odgovorimo na ponuđenu temu Evropske noći muzeja „Muzeji i kulturni pejzaži”– ponudili smo pomalo šaljiv odgovor, stavljajući u fokus kulturni pejzaž koji se nalazi u svemiru. Zaista smo zadivljeni koliko su obje izložbe u okviru ovogodišnje Noći muzeja bile posjećene i koliko je ovogodišnja ideja da se muzički program poveže sa izložbama bila zanimljiva i atraktivna našim sugrađanima.
Na čelu ste značajne kulturne institucije, koja se najviše bavi savremenom umjetnošću. Koliko je danas važno baviti se savremenom umjetnošću i da li je to teško raditi u našim okolnostima?
Savremena umjetnost danas nudi neograničene mogućnosti, to je jedna slobodna sfera društvenog djelovanja, koja treba da ima široke vidike, demokratične stavove i poruke. Umjetnost je oduvijek bila prostor u kome se ogledalo vrijeme kada je nastajala i zbog toga mislim da je njena uloga u današnjem vremenu veoma važna. Vidim da postoje brojni umjetnici i brojne ideje, koje, nažalost, nemaju priliku za realizaciju, novca u kulturi je premalo, umjetnici nemaju mogućnosti da ulažu sredstva, tako da ogromna postojeća energija nema priliku da bude vidljiva. Umjetnički sistem je oduvijek bio surov, a danas je to i te kako vidljivo, dozvoljeno je samo onim najboljim i najkvalitetnijim umjetničkim djelima, produkcijski najbolje realizovanim, da opstanu.
Kakva je, prema Vama, pozicija umjetnika/ca, a samim tim i umjetnosti u RS?
Na prostoru Republike Srpske imamo dvije Akademije umjetnosti, u Banjaluci i Trebinju, u Federaciji takođe dvije, postoje i pojedini umjetnički fakulteti u okviru privatnih univerziteta. Četiri državne umjetničke akademije u ovako maloj zemlji svake godine daju prevelik broj akademski obrazovanih umjetnika da bi se moglo očekivati da svako ko završi ove škole pronađe svoje mjesto u nerazvijenom i neodrživom umjetničkom sistemu. Brojnost ovih škola svakako govori da živimo na prostoru gdje postoje mnogi talentovani ljudi koji žele da postanu umjetnici, ali se plašim da je njihova budućnost i te kako neizvjesna. Sa druge strane, veliki broj mladih umjetnika u posljednjih petnaestak godina stvorio je novu, veoma živu i dinamičnu, umjetničku scenu u Republici Srpskoj, koja je postala vidljiva ne samo na lokalnom ili regionalnom nivou već i mnogo šire. Mnogima je poznat uspjeh Mladena Miljanovića na Venecijanskom bijenalu prije tri godine, Radenko Milak je napravio veoma ozbiljnu evropsku karijeru izlažući u respektabilnim galerijama i muzejskim institucijama, a Selma Selman je iz školskih klupa otišla direktno u Sjedinjene Američke Države. Budućnost umjetnosti u Republici Srpskoj ponajprije zavisi od njene vidljivosti u svijetu, jer je naša umjetnost sasvim sigurno dio evropskog umjetničkog sistema, koji treba graditi i u koji treba ulagati. Umjetnost je oduvijek bila najelitniji i najbolji reprezent jednog društva, ogledalo njegove sposobnosti i demokratičnosti, ali i inovativnog i naprednog odnosa prema budućnosti.
Sve manje je izdvajanja novca za kulturu, kulturne manifestacije se gase, poput „Kratkofila”, na primjer. Da li ste zadovoljni izdvajanjima za kulturu i kako se to odnosi na programske aktivnosti?
Gašenje „Kratkofila” veliki je udarac za kulturu u Republici Srpskoj, ogromna energija bila je potrebna da se dostigne nivo koji je ovaj festival imao, pozitivan rezultat, nažalost, nije omogućio samoodrživost i volju društva za njegov opstanak. Svjedoci smo da su sredstva u kulturi drastično smanjena, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske ima četiri puta manji budžet nego prije pet ili šest godina. Zbog toga smo prinuđeni da naše programske aktivnosti osmišljavamo s više partnera, sve više se trudimo da privučemo sponzore, razvijamo regionalnu saradnju, koja nam omogućava podjelu troškova. Sa druge strane, ovakav vid saradnje i teška situacija u kojoj se nalazimo tjeraju nas da razmišljamo o različitim vidovima finansiranja. Prinuđeni smo na stalno osmišljavanje projekata, koje pokušavamo prijaviti na međunarodne konkurse. Sve je to veoma iscrpljujuće i mukotrpno, ali nam nudi da naučimo neki novi sistem, prije svega surovi tržišni sistem, u kome samo oni najbolji i najkvalitetniji imaju šansu za opstanak. Zbog svega ovoga mislim da je budućnost kulture u Republici Srpskoj jako teška i neizvjesna.
U razgovoru mladi umjetnici/ce često naglašavaju probleme upravo u oblasti finansija, malog broja izložbenih prostora u Banjaluci, a taj problem je posebno izražen u manjim gradovima. Kako Vi gledate na to, kako se situacija može popraviti?
Problem nedovoljnog izložbenog prostora ima i Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske. Kako se nalazimo u najatraktivnijem izložbenom prostoru u zemlji, od nas se stalno očekuju promjenljive i privlačne izložbene postavke, zbog čega, sa druge strane, nemamo dovoljnog izložbenog prostora za stalnu postavku, koja bi u potpunosti omogućila našu muzeološku ulogu u sredini u kojoj se nalazimo. Vrijedna zbirka koju Muzej čuva zbog toga, nažalost, i dalje ostaje nevidljiva.
Mladi ljudi koji danas pokušavaju da pronađu svoje mjesto u umjetničkom sistemu susreću se sa nedovoljnim galerijskim prostorima, izuzetno teškim problemima finansiranja, neprihvatanja i nemogućnosti prezentacije. Galerija je malo, a i ono što one nude nije dovoljno kvalitetno niti stručno predstavljeno da bi moglo biti ozbiljan parametar i mjerilo umjetničkog života, pogotovo u manjim sredinama. Mislim da je budućnost u kvalitetnim inicijativama, kojima sa druge strane treba podrška za dugotrajan opstanak. Posebno bih pomenula jedan spontani projekat, jer je veoma inspirativan; riječ je o projektu „Apartman”, pokrenutom od strane nekoliko umjetnika (Mila Panić, Selma Selman, Saša Tatić, Nikola Kekerović, Ninoslav Kovačević i drugi), koji su na zanimljiv način, gotovo bez sredstava, ponudili neki novi izložbeni prostor u stanovima u kojima su živjeli. Ovaj projekat je prava slika današnje savremene umjetnosti, za koju nije potreban etablirani galerijski prostor da bi se pojavila i postala vidljiva. Projektom „Apartman” ovi mladi umjetnici skrenuli su na sebe pažnju, zadobili simpatije publike i stručne javnosti, čime su sasvim sigurno obezbijedili put koji im može pomoći da idu dalje.
Vjerujem da se situacija na umjetničkoj sceni može u velikoj mjeri popraviti inicijativama samog Muzeja – jedan takav projekat je i izložba “Contemporary Tezaurus”, predstavljena u februaru, povodom 45 godina od osnivanja naše institucije, a koja donosi novi pogled na našu umjetničku scenu i nove umjetničke pojave. Izložba je osmišljena s ciljem da ove nove ideje predstavimo i van granica naše zemlje, tako da intenzivno radimo na pripremama za njeno gostovanje u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu, koje je zakazano za 29. jun.
Da ne govorimo samo o problemima, šta je ono što je, po Vama, dobro u ovoj oblasti? Čime se možemo ponositi kada su kultura i umjetnost u pitanju?
Mislim da treba razvijati nove inicijative, nastojati shvatiti šta nam današnje vrijeme, i pored svih svojih ograničenja, nudi, pronalaziti nove načine prezentacije i pokušavati u produkcijskom smislu ostvariti maksimum. Takođe, vjerujem da je razumijevanje i primjenjivanje često pominjanog slogana „kreativne industrije” ključ opstanka i razvoja umjetnosti na našim prostorima. Kreativna industrija je veoma širok pojam, koji nam omogućava da shvatimo, kreiramo i publici ponudimo samoodržive projekte.
Veoma sam ponosna na cijeli tim Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, na sve one izložbe i projekte u koje smo uložili mnogo truda u posljednjih nekoliko godina. Posebno bih izdvojila specijalizovanu izložbu za slijepe i slabovide osobe „Prostor, oblik, dodir” jer nas je na poseban način povezala sa ljudima koji ranije nisu bili muzejska publika. Izložba je omogućila da uradimo nešto što nam se u samom startu činilo nemoguće i neostvarivo, da na vlastitom primjeru, sa djelima iz muzejskog fundusa, pokažemo kako je u našim uslovima moguće napraviti nešto potpuno inovativno, nešto što sasvim sigurno spada u sam vrh svjetske muzeologije kada je socijalna inkluzija u pitanju. Ponudili smo mogućnost slijepim i slabovidim osobama da osjete i pokušaju razumjeti apstraktnu umjetnost, a svima onima koji vide da na trenutak budu u poziciji slijepih ljudi i shvate šta zapravo znači ovaj hendikep. Izložba je bila prepoznata i podržana od strane Unesko kancelarije u Veneciji, predstavljena je kolegama iz regiona u okviru skupa „Socijalna inkluzija i savremeni muzej”, kome smo bili domaćini, a tokom ove godine prerasla je u širi regionalni projekat i dobila pozive za brojna gostovanja.
Kad govorimo o planovima, da Vas za kraj pitam kakve nas izložbe očekuju u MSU RS. Šta biste zanimljivo mogli izdvojiti? Kakvi su planovi Muzeja savremene umjetnosti RS za naredni period? Na čemu ćete raditi?
Moram reći da mi ne prestajemo sa intenzivnim radom: trenutno osmišljavamo novi prijedlog za 57. Venecijanski bijenale 2017. godine, pripremamo koncept koji može da odgovori novom izazovu kada je ova svjetska manifestacija u pitanju, pozicionirajući ponovo MSU RS kao glavnog organizacionog aktera Paviljona Bosne i Hercegovine. Planova je mnogo i sasvim sam sigurna da će MSU RS, ako mu se ukaže podrška, sa stručne strane ispuniti sva očekivanja. Trenutno užurbano radimo i na pripremi izložbe Dušana Otaševića, koju otvaramo 16. juna. Banjalučanima ćemo tokom ljeta predstaviti nešto zaista posebno, legendarnog Iliju Dimića, umjetnika, vazduhoplovca, idejnog učitelja koga je izmislio Dušan Otašević, pokušavajući da na kreativan način kaže koliko je značajna avangarda i avangardne pojave između dva svjetska rata. Vjerujem da će ova izložba ponovo privući pažnju publike jer daje nove mogućnosti za razmišljanje i dijalog.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević