Iako na ovim prostorima žive već vijekovima,
uglavnom nisu dio naših života. Malo toga znamo o njima, o njihovoj kulturi i običajima. Malo toga jer
većina nas živi sa predrasudama, zatvorena u svoje svjetove, u koje ne puštamo
one koji su na bilo koji način drugačiji.
Doduše, simpatični su nam u
Skupljačima perja, Domu za vješanje,
Crnoj mački, Belom mačoru… Dobrodošli su i kada je neka fešta, jer dobri su
zabavljači. Ali kada ih sretnemo na
ulici, volimo ih zaobići u širokom luku. Ne sviđa nam se ni kada prose, jer to,
kako smatraju mnogi, ne rade iz puke nevolje, već za nekog makroa koji im uzme sve što “zarade”.
Oni su Romi, građani drugog reda, koji
u 21. vijeku žive na marginama društva, sa najmanje prava i uvažavanja, bez
posla, zdravstvene zaštite, obrazovanja, van političkog i javnog života.
O položaju najveće nacionalne manjine
u našoj zemlji, problemima sa kojima se svakodnevno susreću, Dekadi Roma, te o
tome koliko, šta i na koji način država čini kako bi poboljšala njihov položaj, razgovarali smo sa Sašom Mašićem, predsjednikom Saveza
nevladinih organizacija Roma Republike Srpske.
Gospodine Mašiću, Savjet
nacionalnih manjina RS je pri kraju rada
na sveobuhvatanom izvještaju o stanju i položaju nacionalnih manjina u ovom
entitetu i ovaj će se izvještaj uskoro naći pred poslanicima u NSRS. Da li ste
upoznati sa ovim izvještajem i šta pokazuju njegovi rezultati, kakav je položaj
Roma?
Nisam upoznat sa sadržajem
izvještaja i nismo kontaktirani prilikom
njegove izrade, ali mogu vam reći da se
druge nacionalne manjine ne mogu mjeriti sa Romima, jer oni nemaju naše probleme. Oni se bore za
jezik, kulturu, a Romi se bore za goli život, plus obrazovanje, zapošljavanje,
zdravstvo, stanovanje.
Rome, a ima nas oko 100 000 u BiH,
muči sve. Da li će to pisati u izvještaju, ne znam, ali trebalo bi. Jer Romi
ovdje ne žive, Romi preživljavaju. Žive uglavnom od socijalne pomoći i od
prikupljanja sekundarnih sirovina, što im je i danas u 21. vijeku glavni posao
i izvor zarade.
Prva Dekada Roma 2005-2015 je prošla. Šta se uradilo, koliko se
uradilo i šta još ima da se uradi?
Dekada jeste završena, ali će se i
nastaviti do 2020. Primarni cilj joj je da se poboljša kvalitet života Roma i
to na svim poljima, od uklanjanje svih oblika diskriminacije, preko integracije
u društvene tokove, poboljšanja socijalnog statusa, obrazovanja uslova
stanovanja…
Za ovih 10 godina, nije se uradilo
puno, niti onoliko koliko se moglo i trebalo uraditi, i ja lično smatram da je
to jedna velika- istorijska prevara, u smislu da se Romi koriste za neke druge
stvari, pa čak i za ličnu korist određenih visokopozicioniranih osoba, kao i za
projekte različitih domaćih i stranih organizacija.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ipak tvrdi da
poboljšanja ima, da je izgrađeno ili obnovljeno 740 objekata za Rome, da je
poboljšana infrastruktura za oko hiljadu porodica.
Gdje im je tih 740 kuća, da li su one
nevidljive? Da li je neko radio monitoring. Nije. Sreća bi bila da su napravili
i 100 useljivih kuća za tih 10 godina, ali nisu napravili ni tih 100, a
govoriti da se napravilo 7 puta više je neozbiljno. Neka pokažu gdje su te kuće.
A šta je sa novcem iz državne kase? Svake godine se izdvaja
novac za poboljšanje života Roma u segmentu stambenog zbrinjavanja,
zdravstvenog osiguranja i zapošljavanja. Za ovu godinu je Vijeće ministara
izdvojilo oko 2,2 miliona KM? Završavaju li ti novci u pravim rukama, šta kažu
podaci sa terena?
Novac koji se izdvaja na godišnjoj
osnovi za rješavanje problema Roma, sa tim Romi nemaju nikakve veze, a moram
reći da samo od 4-7 posto tog novca završi kod krajnjih korisnika, odnosno
samih Roma. Nažalost, kada je u pitanju trošenje tog novca, ne postoji sistem
monitoringa, te ispada da niko nije odgovoran za ta sredstva, ali se javnosti
sve to fino prezentira, te ispada je toliko toga urađeno, da su pare potošene
smisleno, a sredstva se uglavnom troše na državnu administraciju i organizacije
sa kojima država surađuje, a na terenu rezultata nema. Ovdje moram pomenuti da
Vlada Republike Srpske, niti jedno njeno ministarstvo nikad nije izdvojilo ni
feninga za rješavanje problema Roma, dok u Federaciji postoje ministarstva koja
koliko-toliko finansiraju rješavanje ovih problema.
Ko je odgovoran za ovako
loš položaj romske zajednice u RS? Romi,
država ili je prosto nametnuto da Romi budu „tu gdje im je mjesto“?
Što se tiče toga ko je odgovoran,
smatram da su odgovorni i Romi i država, jer ni jedni ni drugi nemaju interesa
za ostvarenje boljeg života Roma u BiH.
Kada kažete da su odgovorni i sami Romi, na šta konkretno
mislite?
Odgovorni su zato što su
nezainteresovani, zato što neće da se ujedine i zajednički nastupaju prema
državnim institucijama. A glavni razlog te razjedinjenosti je neimaština i
činjenica da svako svakoga može kupiti za svoj lični interes. Znači, ako neki
Rom traži nešto, napreduje u tome i postoji šansa da nešto dobije, onda neko
zakoči i kupi tog Roma. Kaže mu „nemoj to tražiti, ti ćeš dobiti svoj dio“ i
tako se sve završi. Taj Rom dobije nešto, ovaj drugi je to zaustavio i oni siti
i zadovoljni, a ostali Romi su ostali gdje su i bili, nigdje.
Imate li barem saradnju s državnim institucijama kada tražite
bolji pristup Roma tržištu rada i obrazovnim institucijama?
Tu smo krajnje nezadovoljni, jer se,
kad im se obraćamo sa dopisima, prijedlozima, sugestijama, nailazmo na
ignorisanje, odugovlačnje, i tome slično, i na kraju oni urade ono što su već
ranije zamislili, ne uvažavajući naše mišljenje.
Eto, nekada, prije 20-30 godina,
dobijali smo opomenu kada ti dijete ne ide u školu, a sada ne dobijama ni to.
Takvo vam je obrazovanje, tanko, o
njemu samo nadležni i odgovorni pričaju, a kada se konkretno nešto treba
uraditi, tu se svi prave gluvi i slijepi.
Izradili smo akcioni plan za osnovno
obrazovanje. Izradili smo plan za osnovno i više obrazovanje i ništa od toga
nije prihvaćeno. Znači, samo smo trošili sredstva i vrijeme, a nijedno
ministarstvo, nijedna državna institucija nije finansirala nijedno dijete,
odnosno njegovo školovanje.
Ovo goruće pitanje ne rješava se čak
ni u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Samo pričaju da Rome treba
obrazovati, da im je to prioritet i da
bez obrazovanja Romima neće biti bolje. To i sami Romi znaju, ali nemaju
mogućnosti, nailaze samo na prepreke.
Često se može čuti da roditelji ne žele da šalju djecu u škole.
Da li je to posve tačno?
Nisu Romi nezainteresovani za
obrazovanje. Obrazuju se onoliko koliko im finansijska sredstva dozvoljavaju.
Kada nemaju finasijskih sredstava, onda im nije do obrazovanja.
Za osnovno obrazovanje djeca dobijaju
besplatne udžbenike, ali to se dogovara sa svakom lokalnom zajednicom, odnosno
opštinom, ponaosob. Tako u opštinama u kojima imamo jaka romska udruženja uspijevamo
osigurati besplatne udžbenike.
Ali nisu školovanje samo udžbenici. I
djece bi u školama sigurno bilo više da imaju mogućnosti, ali nemaju
mogućnosti. Prvo im treba dati krov nad glavom, jer ako iz 12 ili 16 kvadrata
troje djece ide u školu, znaš da nemaju
uslove. Odakle će ih roditelji finansirati, odakle kupiti užinu, školski
pribor, obući ih, kada nemaju posao. I onda ih radije puste na ulicu da zarade
5-10 maraka, nego da džaba gube vrijeme u školi.
Opet, sa druge strane, imamo i dosta
djece sa završenom srednjom školom, ali sjede kući, jer nema posla, iako
njihove kolege, vršnjaci koji nisu Romi, dobiju neko radno mjesto, kod naše
djece to ne ide tako, njih poslovi ne čekaju, njih niko ne zapošljava. I to je
onda začarani krug, i ne treba da čudi što još uvijek dosta romske djece i
njihovih roditelja školovanje vide kao besperspektivno.
Imate li neke podatke koliko djece ide u škole, na fakultete?
Zavisi sve od toga gdje Romi žive,
odnosno u kojoj opštini. Ako žive u Prijedoru, tamo ih dosta ide u škole, ako
žive u Modriči, situacija je posve drugačija.
U opštini Gradiška je dosta dobro, 140
romske djece pohađa osnovnu školu. Dosta smo preko udruženja uspjeli uraditi i
izdejstvovati, od besplatnih knjiga, školskog pribora, do odjeće i obuće.
Imamo i 3 djece koji su nakon završene
srednje škole krenuli na fakultete u Banjaluku, a petero ih studira u Gradišci.
I pored toga nemamo svoje predstavnike
u parlamentu,Vladi i ostalim institucijama sistema.
Kako se boriti protiv predrasuda prema Romima, koje su i danas
itekako žive u našem društvu?
Iako smo tu jako dugo, nikada nije
bilo političke volje da se šira javnost upozna sa romskim običajima, kulturom i
tradicijom, jer naš narod još uvijek živi u skladu sa predrasudama koje su
nametnute nekada davno, i borba protiv tih predsradsuda je borba sa
vjetrenjačama. Kao što i sami znate , ako vas država ne prizna, što se pokazalo
kroz presudu Sjedić- Finci, kako onda da očekujete da vas prizna bilo ko?
Romi
su najstariji izbjeglički narod, a točak na njihovoj zastavi simbolizuje stalno
kretanje i seobe još od vremena kada su, pod naletom azijatskih plemena,
napustili svoju prapostojbinu Pendžab u V vijeku naše ere.
Seobe
Roma kroz istoriju vode od Indije preko Irana, Jermenije, Vizantije i Arabije,
do Egipta i Afrike, odakle je jedna etnička grupa, preko Gibraltara i Španije,
stigla u Evropu, pa otud uvreženo mišljenje da su Romi na stari kontinent došli
iz Egipta.
O
vremenu njihovog dolaska u Evropu nema pouzdanih podataka – dok neki
istraživači tvrde da se to dogodilo u 14. ili 16. vijeku, drugi smatraju da su
prve čergarske porodice stigle još u 7. vijeku.
Rzgovarala: Tatjana Čalić