Premijerka Željka Cvijanović izjavila je kasnije kako Vlada nije obustavila sva plaćanja iz budžeta do daljeg, već samo po pojedinačnim rješenjima za razne pomoći, što je opravdana mjera koju je trebalo donijeti i ranije.
Sa ekspertom za finansije i članom SDS-ovog odbora za finansije Slavišom Rakovićem razgovaramo o finansijskoj situaciji u Republici Srpskoj. Koliko je ona zapravo teška, da li nam može pomoći MMF, šta nas sve čeka u ovoj, ali i narednoj godini te da li nam uopšte može biti bolje.
Gospodine Rakoviću, već godinama slušamo priče o tome da će RS zadesiti sudbina Grčke, da ćemo bankrotirati, da je situacija teška. Koliko je u ovom trenutku zaista teška finansijska situacija u RS?
Finansijsku situaciju u Republici Srpskoj odlikuju dva odlučujuća faktora. Jedan je nivo javne potrošnje koji je neodrživ, a drugi finansijska nedisciplina, gotovo nered u upravljanju javnim finansijama. Kada se ova dva faktora kombinuju jasno je da teško možemo govoriti u optimističkim tonovima, na matrici očekivanja rasta privrede i na tome konsolidaciji javnih finansija. Javna potrošnja od 46% BDP je stvarna kočnica privrednom preporodu i konsolidaciji. Umjesto kresanja javne potrošnje u periodu kada se aktuelna politika pozivala na loše međunarodne okolnosti, došlo je do njenog rasta. Svako ko imalo zna o rapodjeli vidi da je privreda ili bolje rečeno realni sektor preopterećen, da je masovna pojava bijeg u sivu ekonomiju, da dohoci u privredi nisu realni. Na sve to vlast odgovara konstantnim rastom poreza, a i monopolskih cijena, kao da je strana potrošnje neograničena. S druge strane, svi oni koji su pratili barem izvještaje Glavne revizije Republike Srpske mogli su da se uvjere da se javne finansije vode izvan organa koji su za to nadležni, da je se potrošnja budžetskih prihoda odvija u jednoj značajnoj mjeri izvan potrošnje propisane budžetom i nenamjenski. Uz to imamo i hroničnu slabost izazvanu posrnućem dvije banke za koje možemo slobodno reći da su servisirale želje naših vlasti. Upravo zato situacija je složena, i naizgled bezizlazna, jer vlasti ne žele promijeniti matricu svog ponašanja. Naprotiv, sada upiru prst u MMF koji je navodno nešto naredio, a narodu se nude bajke o štampanju novca bez ijednog ozbiljnog argumenta koji bi to opravda. Dakle, u teškoj situaciji, umjesto kriznog upravljanja imamo politikanstvo, koje se bavi izgovorima, a ne poslom za koji im je povjeren mandat.
Neki dan Vlada RS je obustavila isplate iz budžeta, šta to konkretno znači?
Kako je došlo do gomilanja neizvršenih obaveza, prema nekim informacijama radi se o stotinjak miliona neizvršenih, a potpisanih naloga, bilo je za očekivati da se dalje prihvatanje obaveza obustavi. Nažalost to i nije mjera, to je samo nedostatak samopouzdanja, a i znanja, jer su obustavljene aktivnosti ministarstava prema trećim licima koje su budžetom predviđene. Ako mene pitate, to je veliki znak slabosti i zato treba da nas sve zabrine, jer je teško predvidjeti kako se iz palijativnih mjera prelazi u redovno stanje. Bojim se da je ovo, prije indikator ozbiljnog poremećaja izvršenja budžeta u 2016. godini koji će rezultirati još složenijom situacijom u 2017. godini .
Kakva je situacija sa javnim novcem u RS?
Ova i naredne dvije godine karakterišu povećani servisi javnog duga. Dok su javni prihodi solidni na terenu potrošnje je nastao poremećaj. Da nesreća bude veća, onaj dio duga koji se nesmetano puni, dakle inostrani dug, nije problematičan, ali zato nivo servisa domaćeg duga dobija gigantske razmjere. U stvari sada plaćamo posljedice neplanskog i stihijskog domaćeg zaduživanja koje je kumuliralo istovremenim dospjećem velikog obima obaveza. Dakle nije u pitanju samo nivo zaduženosti, nego raspored otplate. S druge strane, teško je očekivati da se sredstva za refinansiranje mogu naći na domaćem tržištu u količini i kvaltetu koji je potreban za finansijsku konsolidaciju. Stoga je često u političkoj upotrebi termin reprogram duga, ali ništa konkretnije na tu temu nismo imali prilike vidjeti u nekoj raspravi. Jasno je da u naredne dvije godine treba naći po 400-500 milina maraka samo za servis domaćeg duga i jasno je da će to biti teško ostvarivo. Kada se tome dodaju izuzetno teška situacija u zdravstvu gdje se akumulirani dug penje do blizu milijarde maraka i nedovoljnost sredstava od doprinosa za pokriće penzionog fonda, vidimo da je situacija izuzetno ozbiljna.
Koliko nam može pomoći dogovoreni aranžman MMF-a?
Program MMF najviše liči na pogled sa druge planete na jednu mikrolokaciju na našoj planeti. On barata pouzdanim, ali nedovoljno testiranim mjerama, a mnoge od njih nisu kvantifikovane. Kada sam čitao neke od poslednjih nalaza, uvjerio sam se da ono što je tamo napisano više ukazuje na strahove i nesposobnost domaćih vlasti (oba entiteta), nego na odlučan stav prema potrebnim zahvatima. U tom smislu još uvijek dominiraju teme iz makroekonomije i javne potrošnje, dok se za privredu, a onda i za pojedine značajne grane odvaja minimum prostora. Uostalom, već je prošla godina dana od usvajanja reformske agende i otvaranja razgovora s MMF-om, a napredak je mali, izuzev ako se smatra da usvajanje Zakona o radu ima neki epohalan značaj. Pa i te izmjene su bile na tragu umanjivanja privilegija zaposlenih u javnom sektoru, a na kraju imamo gotovo komičnu situaciju da se o tome malo govori, a da imamo objektivan problem kolektivnog ugovaranja. S druge strane, u BiH je postala ustaljena praksa da se na MMF gleda kao na strašilo, zahvaljujući politikantskoj poziciji političkih elita, te se MMF-u pripisuje magično svojstvo uslovljavanja svega i svačega. Kada vidimo stavove koji se iznose narodu, rekli bismo da je vlast jednoglasno protiv MMF-a, a s druge strane se licitira junom ili julom kao spasonosnim mjesecima u kojima se prva tranša sredstava očekuje kao ozeblo sunce. U cjelini sredstva MMF-a koja se prvi put daju u povoljnijem otplatnom planu neće riješiti probleme na srednji i dugi rok. A ukoliko vlasti izvrše samo kozmetička prilagođavanja, onda će na kratki rok imati malo mira, ali već iduće godine ni sledeća tranša neće pomoći konsolidaciji budžeta.
Na drugu stranu opozicija djeluje poprilično u najmanju ruku zbunjeno, kao da ne postoji kvalitetan odgovor na situaciju u kojoj se RS nalazi, a pričamo o ekonomiji isključivo?
Mislim da je opozicija učinila što je mogla u poziciji u kojoj se nalazi. Kao što vam je poznato u našim parlamentima se ne vode sadržajne rasprave, nego se broje ruke, a ono diskusija koje se tim povodom dogode, partije na vlasti snažno omalovažavaju. S druge strane, vladajuća kasta je vrlo osmišljeno raširila stereotip da su svi isti, a za to ne mogu naći uporište ni u prošlosti. Pasivizacija im je prije svega potrebna kod jednog velikog dijela stanovništva koji je zaposlen ili poslom vezan za javni sektor, a kolateralno se kod njih izaziva i strah od promjena. Sve to jeste dio političke borbe i ja s tim nemam problema, ali zaista boli da se zarad ostvarenja jeftinog političkog cilja, cjelokupan narod i građani dovode u situaciju bez perspektive. Vodi se jedna negativna politika puna izgovora, odsustvuje bilo kakav osjećaj odgovornosti, tako da normalnom čovjeku nikako nije jasno kakav izlaz iz ove situacije postoji.
Šta je potrebno pod hitno napraviti da nam bude bolje?
Sam recept za izlazak iz dugogodišnje krize i nije težak kao što se to nastoji predstaviti.
Borba protiv kriminala i korupcije je broj jedan. Raširena korupcija i kriminal svakodnevno isisavaju javna sredstva iz sistema i to na svakoj tački. Pošto je to postao preovlađujući način života, ljudi to teško primjećuju, postali su manje osjetljivi, dok s druge strane oni koji to vide nemaju podršku ni jedne institucije koja bi poradila na otklanjanju takve prakse. Kada vlast barata terminom „izmišljene afere“, a vama u državi kroz dvije banke nanesu ogromnu štetu mjerenu stotinama miliona maraka, možete samo da se upitate da li se radilo o najezdi skakavaca ili o pticama, jer očigledno niko iz vlasti ne pominje ni ljude ni konkretnu odgovornost tih ljudi.
Drugi recept je finansijska disciplina, usko je povezan s prvim. Javna sredstva moraju biti pod stalnom lupom, njihov utrošak potpuno transparentan, a odgovornost za disciplinu se mora pojačati, čak i izmjenama odgovarajućih zakona. Ova disciplina se mora provući kroz cjelokupan javni sektor, kako bi i onaj dio privrede koji je vezan za javna sredstva, kao i javna privreda odbacili optimalne rezultate. To nisu male stvari i nisu mali efekti, mislim da bi grubo rečeno, mogli računati na nekoliko stotina miliona maraka efekta na srednji rok. Kroz mjere discipline svakako treba podrezati nepotrebne troškove, a na nekim mjestima uštediti, a što se tiče javnih nabavki napraviti odlučan zaokret u njihovom provođenju. U tom smislu za svaku ovu tačku, opozicija ima pripremljene odgovarajuće mjere.
Treći recept je promišljanje našeg razvoja. Nekoliko liberalnih formula naće od nas stvoriti bogataše. Da bi postigli nivo srednje razvijene zemlje, pa čak i da bi postigli ono što smo bili 1989. godine, potrebno je razmišljati na dugi rok. Ljudi se mijenjaju u procesima, uče kroz vrijeme i mi moramo energiju ljudi usmjeriti stvaranju vrijednosti. Naša materijalna osnova nije mala, resursi nisu siromašni, pa je vjerovatno otuda i došla indolentnost prema svemu tome. A to je jedina osnova sa koje možemo da izrastemo. Kada vidite kako se razmišlja u energetici, šumarstvu, poljoprivredi, vodama, ali i kulturi, nauci i obrazovanju, jasno je da ovaj model razvoja ne vodi nigdje. Mi smo deset godina razvoja izgubili. Nebitno je to što „eto nismo propali“ i što je navodno očuvana supstanca. Mi smo evropsko dno i ne pokazujemo ambiciju da budemo ni stepenicu više.
Činjenica je da ljudi odlaze, ali vlast i dalje govori da je sve u redu , da su ovdje problemi ali da se i dalje bolje živi nego u ostatku regiona, pominje se i rast BDP-a, pominje se i rast standarda..šta reći na to sve?
„Vjerujte meni, a ne svojim očima“ – to je već iz Alan Forda. Zemlje koje hoće da se razvijaju ne traže velike govornike, već radnike, tihe i uporne. Ako nismo sposobni da postavimo ljestvicu cilja na minimum 5% rasta BDP godišnje i da osmislimo kako da ostvarujemo taj cilj, mislim da ne treba da se nadamo bilo čemu. Oni koji odlaze su to izgleda shvatili, jer nije problem ni neimaština, ni odsustvo nekih elemenata životnog standarda, već osjećaj da ne možete naprijed, da ne možete da ostvarite baš ništa od normalnih životnih ciljeva. Dok se ne napravi preokret ka pozitivnom razmišljanju i liječenje od korupcionaške alkoholisanosti, dok ne napravimo državu u kojoj se poštuje zdrav razum i pravni sistem, trend odlaska se neće smanjivati. Stoga su promjene potrebne sada, a ne nekada, jer najvitalniji dio populacije ne vidi sebe u svom prirodnom okviru.