Potpisivanjem ukaza o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske predsjednik RS-a Milorad Dodik još jednom je prešao crvenu liniju. Priča o korištenju bonskih ovlasti za smjenu Milorada Dodika se proširuje i na scenarije o provedbi takve odluke, a iz EUFOR-a su poručili da komandant EUFOR-a može aktivirati rezervne snage. Posljednji potezi vlasti Republike Srpske, tema su i u SAD-u, pa je američki državni sekretar Antony Blinken upozorio Dodika da svojim postupcima ugrožava provedbu Dejtonskog sporazuma. Je li Dodik pretjerao i hoće li biti smijenjen, te vjeruje li da će Tužilaštvo BiH ozbiljno pristupiti problemu neprovođenja odluka visokog predstavnika pitamo analitičara Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) sa sjedištem u Berlinu Adija Ćerimagića
BUKA: U posljednje vrijeme sve češće se govori o smjeni Milorada Dodika. Vjerujete li u tu opciju i je li realnije da ga smijeni visoki predstavnik ili bi to, kada bi se desilo, uradio sud i tužilaštvo što je moguće prema najnovijim izmjenama krivičnog zakona?
Nisam uvjeren da bi bilo dobro za politički život u BiH da visoki predstavnik iskoristi svoje Bonske ovlasti i smjeni predsjednika Republike Srpske. Čak naprotiv, s obzirom da je prošlo 18 godina od kada je Visoki predstavnik zadnji put smijenio nekog bh. političara, mislim da bi u trenutnim međunarodnim, regionalnim i lokalnim okolnostima, takva odluka pogoršala situaciju.
Tu se ne radi samo o tome da li bi i pod kojim uslovima, Dodik, ili ljudi oko njega, prihvatili provedbu takve odluke, već i o stvaranju jedne nezdrave dinamike između međunarodne zajednice i BiH, a za čije upravljanje zapad nema i neće imati ni vremena ni resursa. Dinamike koja bi u konačnom zbiru štetila i BiH i međunarodnoj zajednici.
BUKA: Crvena linija koju je prešao Dodik, pa je visoki predstavnik izjavio da su „sve opcije na stolu“, je odluka NSRS da ne primjenjuje odluke visokog predstavnika. Mislite li da će institucije u Republici Srpskoj i pored kriminalizacije neprimjenjivanja odluka OHR-a nastaviti sa tom praksom?
Osnovno pitanje je da li će za Tužilaštvo i Sud BiH nametnute izmjene krivičnog zakona ostati mrtvo slovo na papiru, kao i ranije nametnute izmjene krivičnog zakona, ili će OHR, uz pomoć SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su za razliku od EU dale svoju punu i javnu podršku za ova nametanja, stvoriti uslove u kojim će pravosuđe željeti i moći reagovati. U ovom trenutku nemoguće je predvidjeti u kom od ova dva pravca će se situacija razviti.
BUKA: Vjerujete li da postoje pojedinci i funkcioneri u Republici Srpskoj koji su spremni da rizikuju kaznu zatvora do pet godina ako ne budu provodili odluke visokog predstavnika?
Lično smatram korištenje Bonskih ovlasti pogrešnim i štetnim za BiH i međunarodnu zajednicu, ali imajući u vidu sve sudske odluke o korištenju ovih ovlasti, i prije svega potrebu kakve-takve pravne sigurnosti, nikome ne bih savjetovao da ne provodi odluke OHR-a. One su tu i dio su bh. pravnog sistema.
U Republici Srpskoj, međutim, “izbacivanje“ odluka Visokog predstavnika iz Službenog glasnika, odnosno politika neprovođenja odluka OHR-a, ima dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini. Ovo je, nažalost, očekivan razvoj pozicije koja u Republici Srpskoj postoji već nekoliko decenija, a koja je reakcija na pokušaj da se OHR i Bonske ovlasti ožive nakon deset godina nekorištenja, i koja neće bit “slomljena“ tek tako.
BUKA: Kako komentarišete činjenicu da je EU posljednjom raspodjelom grant sredstava izostavila, pored Kosova i Crne Gore, i Republiku Srpsku? Je li to najava nove politike Unije prema Republici Srpskoj? Neki od najutjecajnijih zastupnika u Evropskom parlamentu zatražilo je da Evropska unije ili zemlje članice bilateralno uvedu sankcije Republici Srpskoj. Vjerujete li da je taj scenarijo moguć i postoje li opcije unutar kojih bi to podržala i Mađarska?
Trenutna vanjska politika Milorada Dodika može se opisati kao “da“ Rusiji, “ne“ SAD-u i UK, i “možda“ EU. Od Rusije osim deklarativne nema konkretne podrške, svoje i razgovore Republike Srpske sa SAD i UK, čini se, skoro u potpunosti je prebacio na Beograd, a sa EU pokušava da hoda po žici koja postaje sve tanja.
Očekivanja EU i ključnih zemalja članica od vladajuće koalicije u Banja Luci su manje-više jasna, zaustavljanje zapaljive retorike, poništavanje postojećih unilateralnih i neustavnih akata, kao što je naprimjer, Zakon o Agenciji za lijekove Republike Srpske, i neusvajanje novih unilateralnih i neustavnih akata, ali i rad na 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Europske komisije.
Dodik i vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, međutim, nisu spremni da izađu u susret tim zahtjevima i očekivanjima EU, i zbog toga uporno testiraju crvene linije tražeći neki prihvatljiv kompromis. U potrazi za njim, Banja Luka ima podršku i zaštitu Budimpešte, koja kao članica EU nema sve ali ima neke mogućnosti, naprimjer, da stavi veto na sankcije prema pojedincima.
Iako su podrška i zaštita Mađarske nekoliko puta javno ponavljani, i praktično i dokazani, ne treba ih uzeti zdravo za gotovo. Upravo je komesar za proširenje EU, Oliver Varhelyi, bliski saradnik mađarskog premijera, u februaru 2022. godine nametnuo prve značajne “sankcije“ Republici Srpskoj. Vjerujem da će, kao u februaru 2022. godine, ponašanje Budimpešte u mnogome ovisiti od njenog vlastitog interesa na nivou EU, ali i procjene situacije na terenu.
BUKA: Na Milorada Dodika odnosno na njegovo ponašanje nisu uticale ni britanske ni američke sankcije. Šta je to ono što bi moglo pozitivno, ako je to moguće, uticati na retoriku i djelovanje Milorada Dodika?
Ukoliko pogledamo zadnjih par godina, onda možemo zaključiti da je Milorad Dodik pravio kakve-takve zaokrete u retorici i djelovanju onda kada je bivao suočen sa kritikom i otporom stranačkih i koalicionih partnera, izostankom dvotrećinske podrške u Narodnoj skupštini za veta u Predsjedništvu BiH, slabljenjem ili gubitkom podrške vanjskih partnera, prije svega Ruske Federacije i u nekim momentima Srbije i Mađarske, ili prilikom formiranja novog Vijeća ministara kada je očekivao da će više dobiti no izgubiti. Međutim, svi ti zaokreti su bili privremeni i taktički. Njegova politika, ciljevi i metode ostali su isti i jednako toksični za politički život u BiH.
BUKA: Kako komentarišete činjenicu da su poteze Narodne skupštine osudile i HDZ 1990, ali i HDZ BiH s kojim SNSD godinama ima odlične odnose?
Čini se da za razliku od Dodika i vladajuće koalicije u Republici Srpskoj, HDZ BiH i njen na nivou Federacije BiH koalicioni partner, HDZ 1990, vjeruju da kroz podršku međunarodnoj politiku prema BiH, koja uključuje oživljavanje OHR-a i učešće Trojke u vlasti na nivou Federacije BiH, mogu manje izgubiti ili čak više dobiti nego kroz podršku Dodiku i konfrontaciju sa međunarodnom zajednicom.
BUKA: Sve se češće govori i o dolasku NATO trupa u BiH. Izgleda li Vam to kao realna opcija i koji bi bili rezultati takvog događaja?
NATO je u BiH već prisutan kroz svoje sjedište u Sarajevu, učešće BiH u Partnerstvu za mir, otvorena vrata za članstvo BiH, podršku Programu reformi, ali i kroz EUFOR-ove vojnike iz NATO članica.
Neovisno od EUFOR-ove misije, NATO za svoje prisustvo u BiH ima i pravnu osnovu kroz Dejtonski mirovni sporazum. Očekivao bih da to bude još značajnije iskorišteno, pa i kroz slanje dodatnih NATO trupa, ali tek u onom trenutku kada se procijeni da je, na nivou Vijeća sigurnosti UN-a, ugrožen nastavak EUFOR-ove misije. Ili ukoliko bi EUFOR, odnosno EU, od NATO-a tražila takvu direktnu podršku. Da li je procjena EU, NATO-a i njenih članica već sada takva, meni je u ovom trenutku nemoguće kazati.
BUKA: Kako se politička situacija u Bosni i Hercegovini odražava na ekonomski razvoj i društvenu stabilnost zemlje? Zapravo, koliko građani trpe zbog cjelokupne političke situacije?
Izuzev ograničene reforme bankovnog sistema prije 6-7 godina, ili uključivanja penzionih fondova u budžete entitetskih vlada, u zadnjih 15-ak godina u BiH nije provedena nijedna značajnija ili za svakodnevni život građana BiH vidljiva reforma. U istom periodu su svijet, Europa, region, tehnologija, društvo i ekonomija prošli kroz značajne promjene.
Društvo koje nije sposobno te promjene razumjeti, njima se prilagoditi, smanjiti negativne efekte i iskoristiti pozitivne, osuđeno je na stagnaciju. Političari u BiH su svojim glasačima i privredi izostanak reformi objašnjavali potrebom borbe za neke ideale i uvjeravanjem da su bolje nikakve nego nepotpune reforme. Rezultat je da smo stali i da stagniramo, i da smo, naprimjer, među deset zemalja koje žele postati dio EU, najmanje pripremljena zemlja za članstvo.