Pitali smo to nasumično izabrane Splićane, a jedan odgovor je posebice privukao pažnju, i to Ivanke Irić-Petrošić (67), profesorice književnosti u mirovini. Evo što je gospođa rekla:
– Pazite, možda ja nisam idealna sugovornica za priču o turbofolku jer sam predavala književnost, a školovala sam se i na polju likovne umjetnosti te išla u glazbenu školu. Činjenica da je jedan turbofolker napunio tako velik prostor govori o socijalnoj strukturi grada. Znate, nakon svake revolucije u izgrađeni se grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način srozava kriterije. Takvi su ljudi počesto i biološki jači, i na neki način prodorniji.
– Imala sam divnih, vrlo bistrih učenika podrijetlom sa sela, mnogi su kasnije završili fakultete, no umjetnička komponenta bila im je u pravilu tanka, i tek nakon dosta odgojnog utjecaja moglo je se korigirati. Treba odmalena njegovati neku skalu vrijednosti, i tu je škola (uz kućni odgoj) od golemog utjecaja.
– Na žalost, i prosvjetna struka više nije ono što bi trebala biti, to jest zbog ekonomske krize doživjela je eroziju kvalitete. Tko god može, bježi iz tog sektora, a slabo plaćeni profesori nisu odveć motivirani za rad. Zato nije kriva samo mladost, nego društvo u cjelini. Ne, ne mogu gledati benevolentno na takav koncert. To je ozbiljan ispad, ali i pokazatelj.
Profesorica je, zapravo, kazala istinu. No, budući da već neko vrijeme živimo u vremenima političke korektnosti, ta istina može na prvo slušanje zazvučati nekorektno, kao nekakav izraz urbanog rasizma. Ali, ako se pažljivo analizira što je ova umirovljena Splićanka rekla, teško da se itko može osjetiti uvrijeđen.
Prije svega, profesorica Ivanka Irić-Petrošić ima legitimitet za svoje riječi. Samim time što je cijeli radni vijek djeci predavala književnost – a uz to je bila educirana i na polju likovne i glazbene umjetnosti – možemo zaključiti da je kroz njezinu učionicu prošlo deset generacija djece i da je gospođa sasvim dovoljno kompetentna za ocjene poput one da se “nakon svake revolucije u izgrađeni grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način snižava kriterije”.
Prirodno je da se ljudi, osobito nakon revolucija i velikih društvenih lomova, naseljavaju iz sela u grad, kao što je i logično da veliki priljev takvih novih građana snižava kriterije: pa gdje su, zaboga, ti novi građani i mogli steći visoke kriterije? Orući na njivi? Mučeći se oko stoke i radeći teške i fizički zahtjevne poslove, kakve iziskuje život na selu?
Profesorica ima 67 godina, što znači da je umirovljena tek nedavno. Iz toga proizlazi da je počela predavati negdje u prvoj polovini 1970-ih i da je izravno, s nastavničke katedre, mogla pratiti kako se veliki valovi doseljavanja seoskog stanovništva u Split – kako oni predratni, izazvani ekonomskim razlozima i prirodnom željom za lakšim i boljim životom, tako i oni kasniji, uzrokovani ratnim neprilikama – prelamaju u njezinu razredu, odnosno odražavaju na količinu predznanja doseljeničke djece te njihove književne i umjetničke afinitete i senzibilitete.
Iz takve suverene osmatračnice, na kojoj je stražarila 35 ili 40 godina, profesorica je zaključila sljedeće: “Imala sam divnih, vrlo bistrih učenika podrijetlom sa sela, mnogi su kasnije završili fakultete, no umjetnička komponenta bila im je u pravilu tanka, i tek nakon dosta odgojnog utjecaja moglo je se korigirati.”
I opet, što je ovdje netočno ili rasistički? Tko je ikada živio na selu, zna da takav život nije lirska poezija nego tegobna socijalna proza. Na koji su fantomski način seoska djeca mogla razviti svoju umjetničku komponentu? Možda u pauzi između pomaganja u okopavanju vinograda i vođenja ovaca na pašu? Autohtoni talent Ivana Meštrovića nikad ne bi bio realiziran da nije na vrijeme, još u dječačkoj dobi, dobio priliku da ode iz Otavica i u inozemstvu dobije onu nužnu obrazovnu i artističku nadogradnju koja ga je učinila jednim od najvećih kipara 20. vijeka.
U pravilu se tek dolaskom u grad kod djece mogu razviti takvi senzibiliteti. Sociolozi kažu da je za potpunu urbanizaciju – koja uključuje osvještavanje nužnosti viših umjetničkih i drugih kriterija – obično potrebno tri generacije. A tužno geopolitičko pravilo ovih prostora najčešće toj trećoj, osviještenoj i urbanoj generaciji podari novi rat, s novim doseljavanjem, i cijeli proces kreće otpočetka.
Rijetki su slučajevi da već u prvoj generaciji dobijemo susjeda s izraženim građanskim kriterijima i vrijednostima. Takvi iznimni pojedinci obično se, uz “ruralnu prodornost” i natprosječnu inteligenciju, odlikuju i dovoljnom širinom za prihvaćanje novih iskustava i na neki način predstavljaju “kristale mase” – ljude koji značajno unapređuju društveni, umjetnički i znanstveni život zajednice. Samo grad Split u 20. stoljeću ima najmanje dvoznamenkast broj takvih primjera, i upravo su ga ti ljudi činili boljim mjestom za život.
Ali takvi pojedinci su manjina, iznimke koje potvrđuju pravilo. Realnost je da živimo posljedice zadnje revolucije i da smo, otprilike, tek negdje na smjeni prve i druge generacije.
ANKETA: JESU LI LJUDI SA SELA KRIVI ŠTO SE SPLIT POSELJAČIO?
Smatrate li da su ljudi sa sela, Vlaji, krivi što se u Splitu slušaju cajke? Držite li da se, i ne samo na glazbenom planu, u Splitu događa nekakva opća ruralizacija?
Zoran Vučić-Djaković (69), kapetan duge plovidbe:
– Nije ruralizacija pojava samo u Splitu, nego u cijeloj Hrvatskoj. Dovoljno vam je čuti što ljudi slušaju u autima, posvuda! I ne bih rekao da to ima veze s Vlajima, došljacima u grad općenito, nego s nedostatkom odgoja. Stvar je više žalosna nego problematična, mladi zapravo i nemaju izbora nego slušati ili “tvrde” cajke ili nekakav kvazizabavni pro-folk, naša glazbena scena je jad i šund. To dosta govori o društvu u cjelini.
Tomas Budimir (41), informatičar.
– Rodom sam iz Mostara, a živim u Splitu, i teško mi je govoriti loše o došljacima, ali po vlastitu primjeru mogu reći da to ne mora nužno biti loša pojava, ha-ha! Osobno ne slušam nikakav folk, osim možda na svadbama, kad baš moram (smijeh). Zapravo ne vidim nikakav ozbiljan problem, mirno živim svoj život, a o ovome što vi govorite nemam neki osobit stav. Nebitno, rekao bih.
Slaven Škaro (38), diplomirani inženjer elektrotehnike:
– Folk-glazba se doista ne uklapa u dalmatinsku tradiciju. Hrvatska glazbena scena može svojim građanima ponuditi puno kvalitetnije od ovoga što je “mainstream”. Međutim, ja i nisam neki glazbeni stručnjak, ali ono što znam jest da je sve individalno, opet je svaki čovjek priča za sebe. Ako je glazba trend koji pokazuje neko opće “poseljačenje” grada, onda je i to vjerojatno privremeno, kao i kod svakog drugog trenda. Problem je možda što je ovo “privremeno” na snazi još od kraja rata, dakle dvadesetak godina, ha-ha!
Stanka Čovo (55), KV obućarka u mirovini:
– Ne dirajte mi folk, muziku za dušu! Nju su izmislili ljudi iz Zagore, je možda malo “mutirala”, kako ste to lipo rekli, ali to je krik iz duše, i za zabavu nema bolje! Ja sam isto porijeklom iz Zagore, a moj izbor bila bi Hanka Paldum. Pustite ljude da se vesele i slušaju što im drago. Bitno da nitko nikoga ne tuče.
Anđela Bosančić (18), maturantica Nadbiskupske klasične gimnazije:
– Nije glazba odraz društva u cjelini, nego prolaznog trenda kod mladih. Oni sebe pronalaze u stihovima folk-glazbe, koji ponekad i nisu glupi i banalni, nego životni i ubojiti, rekla bih. Zar vam nisu banalni i stihovi tzv. zabavne glazbe grupe Magazin: “lijeva-desna cipela, ljubav ogromna”? I nemojte misliti da su uvijek jako kulturni oni koji idu u kazalište gledati predstave. Jedno vrijeme sam bila involvirana u tu priču, i mogu vam reći da su ti formalni “kulturnjaci” često puno manje kulturni i plemeniti od nekih prostodušnih, čestitih ljudi sa sela. Nekad treba “zagrebati ispod površine”.
Nada Dujić (58), umirovljena trgovkinja:
– Ja sam Vlajina od Sinja i ne smatram da sam “zagadila” grad svojim dolaskom, pa čak ni po pitanju izbora muzike; slušam, naime, ono što mi sin sluša, a to je rock! Za to kako se ljudi/mladi ponašaju, zaslužan je odgoj, a za muziku valjda trendovi. A slika gradova se mijenja, hvala Bogu, ljudi se doseljavaju i iseljavaju, i nisu samo Vlaji došli u Split, pogledajte samo koliko Bosanaca danas ima, doduše manje u Splitu, a više u Solinu i Kaštelima. Po meni je dobro da nas ima odasvud, dobro je da se “miša krv”.
KOMENTAR VLADIMIR MATIJANIĆA
Svijet kiča i šunda
Srećom prošlo je, od splitskog nastupa Bobana Rajovića napornije je bilo samo zgražanje nad splitskim nastupom Bobana Rajovića: to začuđeno gledanje u mlade dok hrle prema Spaladium areni – spomeniku epohe kiča, neumjerenosti, dakle idealnom staništu za izričaj dotičnog umjetnika – gdje se predaju zvuku stranom našem uhu, imalo je obilježja priprema za egzorcizam u kojima je jasno tko je Nečastivi, gdje nastupa i kako se glasa, tek se ne zna kako ćemo ga istjerati.
To „mi“ je nepostojanog subjektiviteta – nacionalnog, generacijskog, estetskog… – pa i urbanog, eto, u anketi objavljenoj baš na ovim stranicama prošle nedjelje umirovljena profesorica književnosti, nećemo joj ponovno navesti ime da je ne inkomodiramo, zapazila je kako činjenica da je jedan turbofolker napunio tako velik prostor govori o socijalnoj strukturi grada.
“Znate, nakon svake revolucije u izgrađeni se grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način srozava kriterije. Takvi su ljudi počesto i biološki jači, i na neki način prodorniji. Imala sam divnih, vrlo bistrih učenika podrijetlom sa sela, mnogi su poslije završili fakultete, no umjetnička komponenta bila im je u pravilu tanka i tek nakon dosta odgojnog utjecaja moglo je se korigirati“, zapazila je.
Potom je progovorila o ulozi škole i kućnog odgoja, eroziji kvalitete u prosvjetnoj struci te zaključila: „Ne, ne mogu gledati benevolentno na takav koncert. To je ozbiljan ispad, ali i pokazatelj.“
Lakši put razvijanja ovog teksta vodio bi nas prema dokazivanju uzročne veze između vojničke cokule koja udara u vrata tuđeg stana na početku ove epohe – ili “revolucije” – sa sadašnjim masovnim prihvaćanjem loše glazbe. Potom bismo zdvajali nad prosvjetom, kulturom, dobrim starim vrijednostima pregaženim u tranzicijskom stampedu i, na koncu, priklonili se profesoričinoj uznemirenosti zbog srozavanja narodnog ukusa.
Ipak, nećemo krenuti ponuđenom stazom, ne samo zato što sadrži generalizaciju u kojoj, kao i u svakoj, gram istine zatrpavaju kilogrami zabluda. Naime, umjetnički afiniteti mogu se dijelom usvojiti, ali nitko vas ne može odgojiti da napišete „Proces“ ili nacrtate „Sat anatomije doktora Tulpa“. Kriterij po kojem talent pomiluje nečiju glavu izmiče podjeli svijeta na građane i seljake.
Osim toga, zgražanje nad srpskim, crnogorskim ili bosanskim turbofolkerima oblik je igre na sigurno, disciplina bez rizika, aktivnost s državnim poticajima, previše ekskluzivistička da bi bila zanimljiva, odviše selektivna da bi bila bitna. Podilaženje masovnom ukusu fenomen je bitno stariji od postjugoslavenskih nacionalističkih revolucija, ali i bitno širi od fatalnog turbofolka.
Po čemu je poslovna aktivnosti građanina Rajovića „ozbiljan ispad“ u državi pretrpanoj klerikalnim kičem, upražnjavanjima vjere u udarnim televizijskim terminima, u zemlji gdje uz podršku vlasti historiografska pornografija pokušava masovne egzekucije ljudi umanjiti korištenjem loših falsifikata?
Nije taj čovjek, koji se životima nas gluhih za ono što radi približio tek na nekoliko sati, stvorio petparačke medije, šund od nogometne lige, hrvatske hitove natrpane morbidnom nacionalnom patetikom i hinjenom patnjom, zgaženim, zgužvanim i prelomljenim srcima. Rajović i slični ionako dolaze kao poluilegalci, okače plakate, skupe novac, odrade što imaju i odu. Autohtoni domaći šund ostaje.
O njemu se ne oglašava mitska građanska klasa čija je poza trajno mučenička. Logika kaže da ozloglašeni došljaci nisu odmah stigli realizirati svoju biološku superiornost, ali nešto se ne sjećamo otpora „finoga građanstva” bilo čemu.
Sve što se, na primjer, u Splitu događalo devedesetih, tijekom zadnje „revolucije“, podržano je šutnjom većine. Pristanemo li na teoriju pristizanja zla s došljacima, nijemost navodno pitomih starosjedilaca imala bi ulogu suučesništva i podrške.
Pretvaranje folkerskog koncerta, koji se zbog interesa publike malo oteo kontroli i postao društveni događaj večeri, u „ispad“ zapravo je falsificiranje hrvatske i splitske stvarnosti.
Loši stihovi, jeftine emocije prema ženama, muškarcima, djeci, Bogu, naciji, državi… nisu ekscesi iz mraka jedne besmislene dvorane, nego svakodnevica na ulicama, u parlamentu, ordinacijama, sudnicama, medijima, vojarnama, kućama, domovima, kafićima, restoranima, parkovima, ukratko – u Republici Hrvatskoj. Turbofolk publika redovito uzima dozu Thompsona, guta novije hitove sa Splitskog festivala, odrasta okružena lošim i nezasluženim spomenicima, kičem i šundom, boflom i patetikom, sve uz blagoslov slavnih akademija, matica, katedrala hrvatskoga duha, učenih glava, biranih predstavnika. I onda je Rajović ispad, a selo krivo? Kamo lijepe sreće da je gospođa u pravu. Rajović i selo su nebitni.