13. 4. 2001.
Majka: „Tijana, silazi sa tog drveta! Hoćeš li da padneš i da se polomiš?“
Daraga Tijana,
Danas puniš petnaest godina i
odlučila si da sebi napišeš pismo koje ćeš otvoriti za svoj trideseti
rođendan. Nije važno od koga si ukrala ovu foru sa pentranjem, drvetom i
pisanjem, važno je šta ja ovde imam da ti kažem. Dakle, želim da
porazgovaram sa tobom kao devojka sa matorkom – Ej, imaćeš trijes’,
čoveče! Nadam se da ovo ne čitaš na nekom dosadnom poslu i da si
završila školu. Nadam se i da nemaš neku smešnu frizuru, tonu šminke
(šminka je fuj!) i da uživaš negde u Beogradu. Jebote, taj Beograd mora
da je lep… škripa tramvaja, reke, visoke zgrade i velike ulice. Sloboda.
I sama znaš da mi to ovde nemamo. Nego da ti ne dosađujem sa opisima
(ne voliš opise!) da pređem na stvar:
Nadam se da si srećna. Da imaš
normalnog dečka (valjda se ne ložiš na umetnike, muzičare, DJ-eve i
slične cirkuzanate). Možda imaš i muža i decu – svašta ljudi uspeju da
postignu do tridesete. U tom slučaju se nadam da se nisi udala za Marka.
Možda si naučila da kuvaš. Možda se više ne napiješ od jednog bambusa i
ne nosiš više starke. Možda su ti porasle sise (mada sam ubeđena da je
ovo apstraktna imenica). Crtaj i piši više! Znam da ono što nacrtaš ili
napišeš možeš da ostvariš! Šta god da si uradila za ovo vreme (ili da
nisi) želim ti da uradiš! Budi ti, jer si jedina i super si lik!
Srećan ti trideseti rođendan,
Voli te ona 15 godina mlađa u tebi.
- 4. 2016.
Budim se oko 5 ujutru. Drnda tramvaj po šinama. Majka spava u drugoj sobi.
Shvatam da sam prespavala rođendansku
žurku iznenađenja u parku. Shvatam da moji prijatelji nisu uspeli da me
probude. Da su se zabrinuli. Da su organizovali da mi Mile čestita
trideseti rođendan iz Zagreba. Shvatam da imam prijatelje.
Ispred vrata nalazim tufnastu kutiju sa šarenim ždralovima, čizburgerom i svećicom. Neupaljenom.
Vraćam se u krevet, jedem taj hladni čiz
i čitam „pismo sebi“ od pre petnaest godina. Izdržala sam da ga ne
otvorim tolike godine.
Čudna emocija su te tridesete. Isti si, a nekako nisi.
Prolazi mi kroz glavu da nemam pojma ko je Marko.
Prolazi mi kroz glavu da se nisam opametila i da povremeno padnem na cirkuzante.
Prolazi mi kroz glavu da sam zaboravila ukus bambusa.
Prolaze mi kroz glavu reči jednog
dečaka: „da si sa trideset tehnički savršen, ljudi te shvataju ozbiljno
bez ikakve potrebe i da tada znaš razliku između vođenja ljubavi i
običnog jebanja. S tim da obično pojebeš onu koju voliš i da to bude
obično“.
Udaja mi ne prolazi kroz glavu.
Završila sam školu, kuvam i nosim starke.
Znam da sam neki super lik i da to nema veze sa godinama.
Znam da su oni tekstovi tipa „Život počinje u tridesetoj“ – sranje.
Život počinje svakog jutra. Život si ti.
Otišla sam u drugu sobu do majke. Ljubim
je u kosu i šapućem: „Sećaš se onog drveta na koje sam se popela pre
petnaest godina? Skočiću jednom i neću pasti! Poleteću!“
Autorka: Tijana Banović
Fotografija: favim.com, Tijana Banović
Izvor http://blacksheep.rs