Za mladu Hercegovku Draganu Miskin čuo je cijeli region kada
je krajem prošle godine, tokom snimanja novog filma Emira Kusurice “Mliječni
put”, u pojedinim scenama mijenjala slavnu italijanskom glumicu Moniku Beluči.
Međutim, malo ko je tada saznao da sve to nije došlo samo od sebe, i da se
Dragana već sedam godina bavi glumom kao član amaterskog pozorišta
“Osvit” iz Bileće, kao i da je aktivni učesnik drugih kulturnih
događaja u Hercegovini. U intervjuu za
Buku, govori o radu na filmu, ali i o svojim predstavama, ljubavi prema glumi,
stanju u kome se nalazi kultura, ali i o tome kako je biti glumac amater u
Hercegovini.
Odkuda ti u Mliječnom
putu?
Za snimanje ovog filma sam se prijavila tako što sam otišla
na kasting kao i ostalih 3.000 ljudi koji se taj dan pojavilo tamo. Na samom
početku snimanja sam dobila poziv kao statista za jednu scenu i tada sam radila
samo taj jedan dan, a ostale dvije godine čekala još neki poziv ili bilo šta
što će me odvesti na snimanje filma. Sjećam se da je tada moja želja za glumom
bivala sve veća. I tako je jednog dana uslijedio i poziv od režisera Slobodana
Dedejića da mu treba pomoć oko statista iz Bileće. Odazvala sam se, trudila da
što bolje uradim svoj zadatak i tada sam došla kao vođa statista.
A susret sa Monikom
Beluči?
Moj prvi susret sa Monikom Beluči je bio kad sam statirala u
jednoj sceni, a ona trebala da sjedne pored mene. Bila sam mnogo uzbuđena.
Najljepša žena svijeta tu kraj mene. Tada su svi primijetili neku sličnost
između nas, iako ja nisam ni razmišljala o tome. Bilo mi je bitno da sam tu, sa
tom ekipom, u tom okruženju i zaista sam prvi put osjetila da je to jedino
pravo mjesto za mene, da jedino ako to radim, ne griješim.
Moniku sam mijenjala, takoreći bila njen “stand
in” tih par dana snimanja u bilećkoj kasarni. Svi su me od tada počeli
poistovjećivati sa slavnom glumicom. Više me niko ne zove Dragana, nego
“Monika. Samim tim je i zaboravljeno da sam ja 7 godina amaterska glumica
pozorišta “Osvit” iz Bileće. Novinarima sam uvijek pričala i o svim
svojim predstavama, ali akcenat je naravno bio na tih par dana Monikinog
“stand ina”. I na njih sam takođe jako ponosna. Svakome bi prijalo da
ga upoređuju sa najljepšom ženom svijeta. I naravno, nakon par dana provedenih
pored Monike, znam da ona nema samo fizičku ljepotu, ona je prelijepa i kao
čovjek i zbog toga mi je još više drago što je ona dio moje, takoreći male
karijere.
Ali uprkos tome, ja svoj život nakon toga opet vraćam na
“daske koje život znače”. One su mi bliže srcu, ali sam i dalje u iščekivanju
da ću nekad zablistati u nekom filmu.
Kada se javila ta
ljubav prema glumi?
Glumu sam zavoljela od malena i govorila sam svima da ću
jednog dana biti glumica. A sve je zapravo krenulo u srednjoj školi i to sa
pjemom “Strepnja” od Desanke Maksimović, koju sam zajedno sa 30-ak
učenika moje škole izvela u “Poju ljubavi” u sklopu Zavičajnog kluba
“Osvit” iz Bileće. Nakon nekog vremena, pozvali su me iz Osvita i
dali mi moj prvi scenario.
Možeš li nam reći
nešto više o predstavama koje si igrala, kao i o onima u kojima si bila
koreograf i kostimograf?
Prva predstava koju sam radila bila je
“Brakčarenje”, po scenariju i u režiji Miodraga Hrnjeza-Ljuma, uz
pomoć profesorica srpskog jezika i režisera Raja Jevrića. U toj predstavi je
riječ o dva bračna para. Sa svojih 15 godina nisam mogla da se zamislim u tim
vodama, ali sam dala prvi put u životu dio sebe na “daskama koje život
znače” i tu se vezala za njih svim svojim srcem. I danas, nakon 7 godina,
smatram da je to moja najbolja predstava.
Igrala sam i Maricu u predstavi “Sumnjivo lice” po
djelu B. Nušića, a u režiji M.H. Ljuma, za koju mogu reći da je privukla
bilećku publiku pozorištu.
Tu je i predstava “Krsna slava”, gdje su prikazani
svi hercegovački običaji. U toj predstavi sam bila žena udavača. A onda ide
nešto na šta sam jako ponosna. Moja monodrama. To je “Oporuka Desanke
Maksimović”. Da mi je neko rekao da ću onda kad sam govorila samo pjesmu
“Strepnja”, nakon 5-6 godina na tu istu scenu izaći kao Desanka
Maksimović i svoju omiljenu pjesnikinju saživiti, nikad ne bih vjerovala. Svoju
monodramu sam izvela na desetine puta u Hercegovini, Crnoj Gori, Bijeljini.
Moja posljednja predstava “U šta gledah jadna li
sam” predstavljena je hercegovačkoj i crnogorskoj publici četiri puta.
Okušala sam se i kao kostimograf i koreograf u dječijoj
predstavi “Pareko” i “Uspavana ljepotica”.
Zašto amatersko
pozorište, a ne akademija umjetnosti?
Imala sam veliku želju da upišem Akademiju umjetnosti u
Banjaluci. Čak sam išla na neke časove da vidim kako to izgleda. Imala sam
priliku da me glumica Ivana Žigon savjetuje oko upisa, kao i neke druge poznate glumice. Sve su one rekle
da je to posao koji zahtijeva puno odricanja i da mi je potrebno mnogo podrške.
Pristala sam i na odricanje i imala punu podršku, ali ne i finansije koje su
potrebne za Akademiju umjetnosti. To zaista nisam mogla tražiti od svojih
najmilijih. Zato sam upisala Srpski jezik i književnost, koji se nalazi zgrada
do zgrade sa Akademijom i nadala se da ću nekad moći da pređem u zgradu pored.
Fakultet još nisam završila. Vratila sam se u Hercegovinu iz zdravstvenih
razloga i nastavila da radim u pozorištu.
Kakav je život u Hercegovini, šta se dešava u
gradu u kojem živiš, kada je riječ o kulturi?
Trenutno živim i radim u Trebinju, ali i dalje se u bilećkom
“Osvitu” nešto radi. Pozorište u Bileći nije postojalo, nije živjelo
dok se nije neko odlučio da to oživi. Taj neko je Miodrag Hrnjez Ljumo. On je
dao cijelog sebe da to oživi. U nama svima probudio želju za glumom. Mi smo
razumjeli njega, a on nas. Ali ljudi baš i nisu. Imamo vjernu publiku koji
dolaze na naše predstave, promocije, izložbe, razne druge večeri, a šta je sa
drugima! Ljudi u Hercegovini žive jako teško, i ja ih shvatam da im nije baš do
neke predstave i do nekog kulturnog života ako sutra svojoj djeci ne mogu
obezbijediti ni najosnovnije za život. Takav je život u Hercegovini. Dešava se
da u jednoj porodici niko ne radi i s toga mislim da im baš nije ni do nekog
izlaska na neku predstavu. Ali to malo ljudi koji napune našu salu svojim
aplauzom nas najtoplije nagradi. Mi ne naplaćujemo ulaznice, dakle, ulaz je
uvijek slobodan ko želi da pogleda i da bude dio neke kulturne večeri, upravo
zbog stanja u kojem se nalaze naši ljudi. Mi samo tražimo da ljudi vole
pozorište i da ga posjećuju i to je naša plata. Ja sam najsrećnija kada vidim
prepunu salu, i onda mi ništa nije teško. Volim što sam glumica u našem
pozorištu i što su ljudi srećni kad nas gledaju na sceni. Mi uvijek pripremamo
nešto novo. I stalno se radi na nečemu.
Koliko je danas
glumcima u Hercegovini teško naći svoje mjesto na „daskama koje život znače“?
Da li je uopšte teško biti glumac kod nas?
Jako je teško opstati u glumi uopšte. Akademije su preskupe,
a glumci jako malo plaćeni. S obzirom da mi ne naplaćujemo naš rad na
predstavama, znači da to radimo iz čiste ljubavi. I onda kada morate da, pored
tog angažmana, tražite posao od koga ćete živjeti, onda se jednostavno
izgubite. Ja trenutno radim posao koji nije ni blizu umjetnosti, ali preživjeti
i živjeti se mora. Ipak, od svega toga ne odustajem. Upravo pripremam jedan
svoj nastup i, nakon male pause, ponovo stajem na “daske koje život
znače”. Dakle, ako jako volite i želite nešto, moguće je. Moj grad je pun
talentovanih glumaca kojima je samo potrebno malo vjetra u leđa.
Kakvo je po tebi
stanje u kulturi kod nas?
Stanje u kulturi bi trebalo biti puno bolje i u kulturu bi
trebalo puno više ulagati, jer upravo se po kulturi u jednom društvu vidi kakvo
je to društvo. Kultura nas opisuje. Ne
opisuje nas lijepo odijelo, skupa haljina, visoke plate, već kultura. Kultura
nema mane. Nikada nikome nije naškodilo ako je otišao da pogleda neku kulturnu
manifestaciju i potpuno se prepustio tome i obogatio se sa par dobrih stvari.
Ljudima je potrebno samo da shvate da bez kulture nema ni nas, i da moramo da
radimo na tome više nego na bilo čemu drugom.
Živimo u vremenu
senzacionalizma i reality emisija. Koja nam je alternativa?
Najlakši je put otići u bilo kakav reality show i postati
zvijezda tako što se razotkriješ što više i pokažeš sve svoje mane i za to
dobiješ aplauz i novac. Ljudi gledaju da do novca i slave stignu nekim lakšim
putem i to je upravo takav put. Nekako je pomjeren taj cijeli sistem vrijednosti,
preko obrazovnog sistema, pa svega ostalog, nemamo se mi mladi više na koga
ugledati. Mnogi od nas ne uspiju jer nemaju podršku, jer nisu shvaćeni, jer
nisu dovoljno jaki da opstanu u našoj zemlji i istraju u svojoj želji. Sigurna
sam da niko ne želi, niti je ičija želja da baš završi u nekom showu. Uvjerena
sam da svi imamo šire vidike, samo što se dovoljno ne trudimo da to
ostvarimo. A zaista ne treba mnogo,
treba vjerovati sebi i ići za onim što je u tebi i u čemu se osjećaš najbolje.
Razgovarala Tatjana Čalić