Emilu Tedeschiju može se pripisati titula najefikasnijeg hrvatskog milijunaša. Svoje poslovno carstvo izgradio je većinom kupujući brendove u kojima je uočio vrijednost, od vlasnika koji ih više nisu htjeli ili su ih morali prodati našavši se u poslovnoj stisci s dugovima.
Emil Tedeschi jede ajvar žlicom. Kao Nutellu. “Može vam to biti smiješno” kaže i tumači kako su mu na testiranju ajvara u Njemačkoj rekli da lijepo ide uz bijeli sir koji nije pretvrd, a da su Talijani ajvarom začinili paštu. Od svih mogućnosti posljednja koja mu pada na pamet je ajvar kao prilog uz ćevape. Od ajvara je naumio napraviti senzaciju. I to međunarodnu.
Riječ je o ajvaru srbijanske kompanije Foodland s proizvodnjom podno Kopaonika koju je Atlantic Grupa kupila krajem pretprošle godine kako bi brend Bakinu tajnu, prevedenu u Granny's secret, odmah uvrstio u paletu svojih brendova s međunarodnim potencijalom, pridruživši je tako Multipoweru, kojim kormilari već deset godina, funkcionalnim pićima Cedeviti, Donatu Mg i pašteti Argeta. Atlantic kupuje taj ajvar u trenutku kada se on već kao delikatesa prodaje u Švedskoj, Australiji, SAD-u, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i Japanu.
U posljednjih šest godina, otkad hrvatsko izdanje Forbesa objavljuje listu domaćih milijunaša satkanu samo na osnovu bogatstva koje je moguće pratiti na Zagrebačkoj burzi, Tedeschi se nije prometnuo u njezino prvo ime. Stabilno je treći.
No, njegova se Atlantic Grupa od tada do danas u prihodu više nego udvostručila, sa 2,3 milijarde kuna u 2010. na prošlogodišnjih 5,4 milijarde kuna, ostala je stabilna, prometnula se u lidera regije u biznisu kave, obavila niz akvizicija, od kojih je najveća ona Droge Kolinske, plaćene 382 milijuna eura posrnulom Istrabenzu, iskazala se u brzini konsolidacije preuzetih meta i kupljene brendove posadila na tlo na kojem rastu. Tedeschiju se stoga može pripisati titula najefikasnijeg milijunaša. Svoje poslovno carstvo izgradio je većinom kupujući brendove u kojima je uočio vrijednost od vlasnika koji ih više nisu htjeli ili su ih morali prodati, našavši se u poslovnoj stisci s dugovima.
Ako na zapadnoeuropsko tržište želite donijeti novi proizvod, on se po nečemu mora razlikovati od svih drugih i imati dodanu vrijednost. Druga opcija za međunarodno širenje jest da kupite brend s već izgrađenom pozicijom
“Odgovorno tvrdim da je Granny's secret najbolji ajvar na svijetu”, tvrdi Tedeschi, danas jednako uživljen u detalje priče o ajvaru kao što je prije šest godina gotovo opsesivno zaronio u sve ključne brendove Podravke, koju je želio kupiti, ali nije uspio. Svoju tvrdnju o ajvaru potkrepljuje objašnjenjem da je riječ o jedinstvenom proizvodu po sastavu i recepturi, ali i po načinu na koji Atlantic shvaća i prezentira brend.
“Ako na zapadnoeuropsko tržište želite donijeti novi proizvod, on se po nečemu mora razlikovati od svih drugih i imati dodanu vrijednost. Druga opcija za međunarodno širenje jest da kupite brend s već izgrađenom pozicijom”, kaže Tedeschi, čijih 50,2 posto udjela u Atlantic Grupi vrijedi 1,35 milijardi kuna, lani je to bilo 1,53 milijarde, no prije šest godina, kada je lista prvi put kreirana, 897 milijuna kuna. Danas je Atlantic Grupa pet puta veći biznis nego prije deset godina. Gleda li se godina za godinom, Tedeschi je ove godine u odnosu na lani siromašniji za 180,9 milijuna kuna.
I onda je menadžment kompanije s takvim obrascem ponašanja predvođen samim Tedeschijem u očekivanjima od poslovanja za ovu godinu objavio da u Atlanticu neće biti rasta prihoda i da će operativna dobit biti manja. Lani je u odnosu na preklani Atlantic rastao 5,6 posto.
Je li Emil Tedeschi, za kojeg se biznis nikada ne kreće dovoljno brzo i koji je cijelo tržište naviknuo na učestale akvizicije i nova osvajanja, stao? Tvrdi da nije.
“Realno, mi ove godine planiramo značajan rast prihoda”, kaže Tedeschi i objašnjava da su ove godine ostali bez ugovora s Herbalifeom, koji je lani donio prihod od 350 milijuna kuna, a Atlantic Grupa za njih je proizvodila energetske pločice punih deset godina. Gubitak posla s Herbalifeom i pad prodaje, posebno u Njemačkoj, uzdrmao je financijski cijelo područje sportske i aktivne prehrane, slagalice koju je Tedeschi počeo graditi prije deset godina kupivši njemački Haleko, sustav od deset kompanija sa sjedištem u Hamburgu za 103 milijuna kuna te brendove hrane za sportaše Multipower Champ i Multaben, već tada ciljajući na to da će jednog dana biti ozbiljan zapadnoeuropski igrač, a to tek sada treba postići.
Tada mu je 59 posto prihoda dolazilo s hrvatskog tržišta na kojem su mu imovina u koju je najviše ulagao bili brendovi Cedevita, Rosal, Plidenta i Melem. Do danas je proizvodnju iz Njemačke preselio djelomično u Rogašku Slatinu, u pogone Droge Kolinske, a dio u novu tvornicu u Novoj Gradiški, prvu Atlanticovu greenfield investiciju, a s hrvatskog tržišta crpi 26,1 posto prihoda. Tvornica danas radi sa 90 posto kapaciteta jedne smjene, a Tedeschi vjeruje da će uskoro popuniti proizvodnjom i drugu smjenu.
“Znali smo da ostajemo bez tog ugovora jer je Herbalife odlučio koncentrirati proizvodnju po kontinentima. Budući da taj gubitak planiramo nadoknaditi, znači da ćemo rasti iako je ukupni planirani prihod jednak lanjskom”, objašnjava Tedeschi.
Tvrdoglavo želi rasti na tržištima zapadne Europe. Zato je preklani usporedo sa šopingom Foodlanda na istoku radio na kupnji distribucijske kompanije na zapadu s poslovanjem u sedam zemalja, no Altanticova ponuda nije ocijenjena dovoljno dobrom, pa mu nije uspjelo. Pribjegli su planu B.
Atlantic je lani, umjesto da izvijesti o akviziciji, reorganizirao vlastitu distribuciju, podijelivši je na zapad i istok, te osnovao distributerske tvrtke u Austriji i Njemačkoj, sve kako bi stvorio platformu za veću prodaju na ciljanom tržištu. Moglo bi se reći da Tedeschi hvata zalet. Ali, u kojem smjeru?
“Mislim da Atlantic Grupa za pet godina neće imati sve ove segmente biznisa koje sada ima, ali ništa trenutačno aktivno ne prodajemo”, kaže Tedeschi.
Iako ga neuspjesi nesumnjivo iritiraju, ostavlja dojam da preko njih brzo prelazi. “Moguće je da će se Atlantic Grupa za pet godina udvostručiti u prihodu, ali to podrazumijeva akvizicije jer se desetak milijardi kuna prihoda ne može postići organskim rastom u pet godina”, kaže Tedeschi, priznajući da mu je danas, unatoč tome što se konsolidacija događa gotovo u svakom biznisu i što novac nikad nije bio jeftiniji, teško naći odgovarajuću metu. Jednostavno, sasvim je nesposoban kupiti bilo što što bi mu se nudilo te poput igle u plastu sijena traži ono što može ukomponirati u postojeći biznis i strateški obrazložiti kroz pitku priču.
Često se dogodi da velike tvrtke poput P&G-ja, Unilevera ili Coca-Cole kupe ono što nas zanima prije nego što doznamo da se prodaje, ali uvijek kažem ‘nikad ne reci nikad’
Tako je bilo i s ajvarom. “Možete percipirati ajvar kao lokalnu stvar, ali i pizza, i kebab, i hummus nekad su bili lokalna jela. U Izraelu sam 1999. obišao proizvodnju Strauss Grupe koja je, između ostalog, proizvodila hummus za domaće stanovništvo, Arape i nešto su malo izvozili u Francusku, sve zajedno posao od oko 30 milijuna dolara. Samo 13 godina kasnije, zahvaljujući makrobiotici, internetu, vegetarijanstvu, mobilnosti koja mladima omogućuje da putuju svijetom za malo novca, eto hummusa koji Strauss Grupi donosi 800 milijuna dolara prihoda pa grade ogromne tvornice u Americi i Meksiku te imaju joint venture s Pepsi Colom. A ajvar se danas prodaje u svakom austrijskom dućanu”, kaže Tedeschi.
Njegov ajvar, objašnjava sam potanko, radi se isključivo od paprike jer u Foodlandu smatraju da je patlidžan našao svoj put do ajvara samo zahvaljujući tome što je jeftiniji od paprike.
No, u akvizicijama Atlantic ima izazov koji se svodi na okršaj s puno većim igračima. Danas im se, između ostalog, nude tvrtke koje su nekad htjeli, no sada im više ne odgovaraju, a kvalitetan plijen teško je uloviti.
“Često se dogodi da velike tvrtke poput P&G-ja, Unilevera ili Coca-Cole kupe ono što nas zanima prije nego što doznamo da se prodaje, ali uvijek kažem ‘nikad ne reci nikad’. Nekad ono što nas interesira završi u portfelju raznih fondova, pa se i tu može naći nešto za nas”, ističe Tedeschi, koji se prije nešto više od godinu dana odvažio na razgovore s dioničarima Kraša o potencijalnoj kupnji najvećeg domaćeg konditora da bi iz toga izašao silno razočaran jer se ispostavilo da se radi o tabu-tema. Vodstvo Kraša ostalo je prema njemu neprijateljski raspoloženo baš kao što se pet godina prije ondašnje vodstvo Podravke panično organiziralo kako bi Tedeschiju poručilo da ne može kupiti tu kompaniju. U Koprivnici iskre animoziteta i dalje frcaju. Nevoljen u krilu hrvatskih bivših socijalističkih mastodonata, Tedeschi je u Sloveniji, poznatoj po odbijanju stranog kapitala, dočekan raširenih ruku kada je kupovao Drogu Kolinsku. Atlantic Grupa petinu prihoda ostvaruje od biznisa kave s brendovima Barrcafe i Grand Kafa, drži 80 posto tržišta Slovenije, 50 posto tržišta Srbije, 40 posto tržišta Makedonije, sa 25 posto udjela u BiH u tankom je vodstvu, a u Hrvatskoj drži 13 posto tržišta i drugu poziciju. Tedeschi će protumačiti da je neprijporni lider u kavi zato što u regiji proizvodi dvostruko više od idućeg igrača, međutim, nije vladar pojedinačno najvećeg tržišta. No, na tržištu kave je dinamično, a utakmica će se zahuktati kada od travnja Orbico Branka Roglića preuzme distribuciju talijanske Lavazze, koja je u akvizicijskom pohodu nakon što je za 700 milijuna eura kupila francuski Carte Noir. Želi li Emil Tedeschi kupiti Franck? “Nije na prodaju”, kaže kratko i brzo prelazi preko teme.
Po Drogu Kolinsku Tedeschi se 2010. zapravo vratio nakon što je početkom milenija, kada su Droga i Kolinska bile dvije kompanije, s Kolinskom razgovarao o tome da je kupi. Danas ne odbija mogućnost da se još jednom vrati po plijen. Ovaj put po Podravku.
“Podravka je dio prehrambene industrije koji je dosta nekonsolidiran i toliko je prirodno razgovarati o tome. Ja o svemu volim razgovarati. Ali, prvo vlasnici moraju htjeti prodati, a mi ne želimo ići negdje gdje nismo dobrodošli”, kaže Tedeschi i napominje: “Ni ja kao osoba ni Atlantic Grupa kao organizacija nismo zlopamtila.”
U globalnoj poslovnoj utakmici gdje su okrupnjavanje i specijalizacija ključne riječi, Tedeschi je uvjeren da je stupanj diverzificiranosti Atlantica i dalje više prednost nego nedostatak.
“Mi smo mala multinacionalna kompanija, ali s naglaskom na ‘mala’, promatramo s čime možemo konkurirati izvan jugoistočne Europe i u tom smjeru su zamišljene i buduće akvizicije”, pojašnjava Tedeschi te na hipotetskom primjeru objašnjava kakvu akviziciju traži. “Odabrali smo pet linija brendova s međunarodnim potencijalom. Među njima su Cedevita i Donat Mg, a ako na međunarodnoj sceni bude na prodaju nešto što je komplementarno tome, to je naša meta.” Danas Atlantic posluje na 42 tržišta, a na njih 12 s vlastitim kompanijama.
Osim istaknutih pića i ajvara te džemova Foodlandove Bakine tajne, u skupinu s potencijalom pripadaju Argeta i Bebi dječja hrana, pa je lako zaključiti da Tedeshciju ne bi bilo mrsko imati Podravkin Čokolino, kao što je kristalno jasno da ga je prije šest godina prema Koprivnici vukla činjenica da je Podravka tada bila, a to je, unatoč svemu, ostala i do danas, najviše internacionalizirana domaća prehrambena kompanija s vlastitom distribucijom na 17 tržišta.
U sjedištu Atlantic Grupe, u maloj sobi za sastanke koju zovu Bijeli salon, na zidu je ogromna fotografija pod staklom autora Saše Šekoranje. Prikazuje Tedeschija kako čuči na cesti pod kišom, a pokraj njega plove brodići od papira dok rukama dohvaća snop dokumenata na tlu. Naslov iznad kratkog teksta poručuje: “Drukčiji od drugih”. Nastala 2007. u povodu inicijalne javne ponude dionica Atlantic Grupe na Zagrebačkoj burzi, fotografija priča upravo tu priču, a brodići koji plove predstavljaju dionice koje su u IPO-u planule po cijeni od 953 kune. Ploveći kroz krizu, “brodići” su pali na vrijednost od 400-tinjak kuna da bi se opet podigli i premašili 1000 kuna krajem 2014., a danas se dionicom trguje po cijeni nešto većoj od 800 kuna. U pravilu, vrijednost dionice skoči kada Tedeschi objavi da nešto kupuje. Uvjerio je investitore, a među njima i hrvatske mirovinske fondove drugog stupa, da zna odabrati.
Do izlaska Atlantica na burzu Tedeschi je sebe na poslovnoj i političkoj sceni brendirao kao drukčijeg od drugih. S pozicije predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca koju je preuzeo od Darka Marinca 2005., sa 38 godina, dizao je bunu protiv obveznog članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Tadašnjem se premijeru Ivi Sanaderu zamjerio, prepričavaju svjedoci, toliko da ga kao domaćina na HUP-ovu Danu poduzetnika nije htio ni pozdraviti.
Kada je Luka Rajić prodao Dukat 2007. francuskom Lactalisu, u općoj pomutnji koja je zavladala u Hrvatskoj i ustanku za očuvanje domaćeg vlasništva u domaćim kompanijama Tedeschi u ime HUP-a, koji je predvodio do 2010., nije htio kritizirati taj potez. Smatrao je da bi odricanje prava Rajiću da proda kompaniju bilo ograničavanje privatnog vlasništva; to nije mogao prevaliti preko usta.
Danas Atlantic Grupa bez ikakvog problema može dobiti stotine milijuna eura novog kapitala. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je dostupno puno jeftinog novca, ali nema projekata
Atlantic Grupu Tedeschi je izgradio uz pomoć kredita, počevši ozbiljnije od 2006., kada je njemačka razvojna banka DEG u zamjenu za 8,24 posto vlasničkog udjela u njega uložila 11 milijuna eura, što je omogućilo financiranje ranije kupljenih Cedevite i Neve. U DEG-u su rekli da su potencijal Atlantica uočili kada je kompanija imala samo 250 zaposlenih i 30-ak milijuna eura prihoda. Ubrzo je Atlantic izdao korporativne obveznice vrijedne 115 milijuna kuna, u kompaniju je došao Zoran Stanković iz Plive, do danas Tedeschijev glavni financijaš, a potom su kupili Multivitu u Srbiji za šest milijuna eura te pustili 31,01 posto Atlantica na burzu u ljeto 2007. Kupnju Droge Kolinske Tedeschi je financirao djelomično vlastitim kapitalom, a Atlantic je dvije godine nakon akvizicije pod vodstvom Europske banke za obnovu i razvoj 2012. godine podigao 307 milijuna eura sindiciranog kredita. Danas plaća kamatu od 3,5 posto, a cilj mu je smanjiti razinu zaduženosti i kamatu na 2,5 posto.
“Danas Atlantic Grupa bez ikakvog problema može dobiti stotine milijuna eura novog kapitala. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je dostupno puno jeftinog novca, ali nema projekata”, kaže Tedeschi, koji svojim najvećim izazovom ipak smatra privlačenje najkvalitetnijeg kadra u zapadnoj Europi da radi za njega.
“Ozbiljan nam je izazov na zapadnoeuropskim tržištima privući najkvalitetniji kadar jer iako imamo stanovitih uspjeha, oni još nisu dovoljni da bismo bili zamijećeni tako da možemo privući i najbolji kadar, a ako želite biti na nekim tržištima, morate zapošljavati ljude s njih”, kaže Tedeschi. Od hladnog odnosa s Ivom Sanaderom, preko kucanja na vrata Jadranki Kosor da mu proda Podravku dok je sjedila u premijerskom stolcu, preko četiri poslovne godine u kojima je premijer Hrvatske bio njegov prijatelj Zoran Milanović, Emil Tedeschi od političara zapravo nije profitirao. No, za razliku od većine lidera domaćeg biznisa, Tedeschi neće kao problem pretjerano isticati javni dug države i potrebu za njegovim smanjivanjem svjestan činjenice da će i njegovu biznisu dug biti skuplji nego konkurentu iz Češke, ali jednako tako znajući da on osobno ne može puno učiniti da to promijeni, prilagođava se okolnostima. Aktualnog premijera Tihomira Oreškovića poznaje iz razdoblja kada je bio predsjednik Uprave Plive. “Dobro je što imamo premijera koji ima poslovni životopis, razumije financijske probleme države i zna što je bilanca, ali posao predsjednika Vlade je puno širi od toga. Vođenje države nije isto što i vođenje korporacije, pa tek trebamo vidjeti kako će biti”, kaže poduzetnik i prijatelj bivšeg premijera. Tedeschi je drukčiji od drugih, ili barem od većine koja upravlja kompanijama Atlanticove veličine i po tome što vlasništvo, barem tako kaže, ne smatra svetinjom. “Nikad neću staviti svoju vlasničku poziciju ispred razvoja kompanije”, riječi su koje lako izgovara i tumači: “Koliko god nekome djelovalo da je vlasništvo maksimalna ovlast, to je dvostruka odgovornost, stvaranje vrijednosti za dioničare i odgovornost prema vlastitom kapitalu”. Rastom svojih brendova i pretvorbom iz distributera pretežito u proizvođača, Tedeschi je prošao niz poslovnih okršaja s maloprodajom i borbom za policu. Danas se mir s Agrokorom čita na dresovima košarkaša KK Cedevite, kojima je Konzum sponzor. O odnosu s maloprodajom kaže: “Ako se sve svede na to tko će kome uzeti jedan posto profita, to postane čista igra moći, koja nema sretan kraj. Cilj bi trebao biti stvaranje nove vrijednosti.”
Do razine od pet milijardi kuna prihoda Atlantic je narastao većinom ploveći protiv struje, a Tedeschi je većinom bio drukčiji od drugih.
“Stalno sam u borbi s veličinom i sa samim sobom. Kako poštovati i zadovoljiti sve birokratske procedure koje su nužne da se ne bismo raspali, a ipak omogućiti ljudima da se poduzetnički izraze. Krčim taj put između poduzetničke brzine i birokratske nužnosti, to je moja svrha”, kaže Tedeschi. Druga njegova bitka sa samim sobom svodi se na pitanje može li kao drukčiji od drugih još jednom udvostručiti Atlantic. Dok ta bitka traje, traži proizvode drukčije od drugih i uživa u poslu radijskog voditelja svake druge subote na radiju Yammat. Nakon razgovora za Forbes posvetio se uređivanju intervjua koji je snimio s Peterom Savilleom, poznatim umjetničkim direktorom i grafičkim dizajnerom omota za glazbene albume.
Preuzeto sa Forbes