Akšamija je redefinirao portretnu fotografiju kao umjetnički oblik posredstvom ciklusa “Slučajnih prolaznika” i doprinio uvrštavanju bosansko-hercegovačke fotografije u svjetske tokove kreativne izražajnosti. Kupovinom fotografske kamere u Zagrebu 1938. godine, nakon relativno kratke obuke u Sarajevu, započeo je Alija M. Akšamija svoj stvaralački put koji je, poslije kraće bolesti, okončao u Sarajevu dan prije svog 98. rođendana.
U telegramu saučešća Association of Independent Professional Photographers of Europe navedeno je: “Izgubili smo jednog od najstarijih, velikih i maštovitih vizionara svjetlopisa prošlog stoljeća koji je definirao temelje minimalizma u portretnoj fotografiji.”
“Akšamijin utjecaj na fotografiju bio je golem, a njegov senzualni rad na portretnoj fotografiji pomogao je u definiranju ere bosanskog humaniteta, koji, za razliku od portretne fotografije u svijetu, fotografije spektakla, lica slave i raskoši, nudi izvornu ljudskost, suspregnutu duševnost i ljepotu prije ljepote”, ističe prof. Ibrahim Krzović, historičar umjetnosti. Doprinio je stvaranju pečata nepoznatih ljudi iz njihove svakodnevnice.
Ipak, svjetska prepoznatljivost Akšamijinog kreativnog djelovanja postignuta je upravo portretom nobelovca Ive Andrića. Književnik Miljenko Jergović je zapisao: […] da je Alija M. Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti, te dodao: Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo… Akšamijin cilj nije bio da postane poznat po portretima Ive Andrića i drugih osoba koje je portretirao, ali su mu ti portreti pomogli da izgradi, usmjeri i, u okviru važećih “društvenih normi”, verificira svoju stvaralačku karijeru.
Jednostavnost, neposrednost i iskrenost uvijek su bili njegov kapital. To je izvrsno vidljivo na portretima sugrađana, ostvarenim u okviru ciklusa “Slučajni prolaznici III (1953-1970)”. Vjerovao je u jednostavnost pristupa fiksaciji portreta, kao i u jednostavnost opreme za fiksaciju optičke slike. Jedan portret, jedan snimak, rezultat je duboko svjesnog autorskog djelovanja Alije M. Akšamije. U tom smislu, jedan portret – jedan snimak je njegov autorski pečat.
Priznavao je, razumijevao i hvalio svoje heroje, a njegov rad je bio prožet specifičnom upotrebom izražajnih sredstava i mogućnosti ove discipline kreativnog djelovanja sa ciljem definiranja vlastitog autorskog rukopisa. Tokom godina artističkog formiranja, Akšamija je ojačao i iskristalizirao moralne vrijednosti, poštujući ljudsko dostojanstvo i odbacujući diskriminaciju po bilo kojoj osnovi. Kako bi prenio određeni identitet, Akšamija je koristio jezik slike – izražajne i konstruktivne mogućnosti fiksacije optičke slike. Izraz lica, položaj i veličinu tijela, te smjer pogleda portretiranog jasno i dosljedno je prenosio promatraču. To je postizao rasvjetom, načinom kadriranja i uokvirivanja konstantne pozadinske forme (tamnim obrisima filmske emulzije) u odnosu na akcentualnu, čije je lociranje različito. Akšamija naglašava neku drugu priču, koju u datom momentu saznaje podupirući je vlastitom autorizacijom, čineći je razumljivom i čitljivom i u tom sasvim novom ruhu. Zbog specifičnog načina korištenja konstruktivno-sadržajnih elemenata Akšamija se potvrđuje kao jedan od prvih autora, koji je dugim istraživačkim djelovanjem, definirao vlastiti minimalizam u mediju svjetlopisa/fotografije.
Minimalistički pristup Akšamije isključuje direktno komentiranje društva, ali ne isključuje indirektno, emotivno i podsvjesno. Odbacuje naglašene emocije kao princip i bilo kakvu simboliku, sve osim onoga što se može vidjeti u samom djelu, ali akcentira autorsku svijest o rukopisu i temi. Portretna fotografija obrađena u okviru autorskih ciklusa subjektivno je svjedočanstvo ne samo o ljudima i ljudskim grupacijama i njihovom položaju u društvu nego i dragocjen, promišljeno ostvareni svjetlopisni zapis, koji predstavlja jedan od pouzdanih ključeva za razumijevanje duha vremena u kome je nastao.
Akšamijini radovi nalaze se u zbirkama i kolekcijama Muzeja savremene umetnosti, Zadužbine Ivo Andrić, Kluba književnika Jugoslavije, Foto saveza Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, Galerije USUF YU, Fundusa IVAS, Arhiva Jugoslavije, Fundusu Gradske Skupštine Skopja, Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, kao i mnogim privatnim kolekcijama, monografijama, stručnim i popularnim revijama i časopisima.
Dobitnik je većeg broja nacionalnih i internacionalnih nagrada i priznanja među kojima izdvajamo: Nagradu za životno djelo Association of Independent Professional Photographers of Europe – ‘Nicéphore Niépce’ u oblasti kreativnog djelovanja (Lifetime achievement award in recognition of the highest standards in the creative analog and digital photography) (2008.); Nagradom FEP – Federation of Professional Photographers of South East Europe proglašen za Exellentia photographie FEP-a (1998.); EUROPHOT ga nagrađuje “Zlatnikom sa likom Nikole Tesle“ za visoki profesionalni doprinos fotografskom mediju u Jugoslaviji i Evropi (1986.); Od Asocijacije neovisnih fotografa za jugoistočnu Europu nagrađen je titulom Exellentia photographie PPofE (1984.); USUF YU dodijelio mu je titulu Exellentia jugoslavenske fotografije za dugogodišnji rad i izuzetne rezultate koje je postigao na ovom polju i čemu je posvetio cio svoj radni vijek (1976.); Udruženje slobodnih umjetnika fotografije Jugoslavije dodijelio mu je počasnu titulu Majstor umjetničke fotografije (1976.); U Zagrebu na nacionalnom selektivnom žiriranju dobio je zvanje Kandidat Majstora jugoslavenske fotografije – AFIAP (1968.)…