Na grčko-makedonskoj granici, u prepunom kampu Idomeni nalazi se više hiljada ljudi, izbjeglica, migranata koji su pobjegli od rata, siromaštva i nesretnih okolnosti. Budućnost im je neizvjesna, čekaju odluku da vide šta će se sa njima desiti, da li će moći nastaviti put prema Evropi ili… Život u kampu im je težak, bez elementarnih uslova za život.
U Idomeni je nedavno boravio i novinar Jerko Bakotin, a tamo je radio za jednu filmsku ekipu.
Jerko Bakotin je rođen u Splitu, a trenutno živ u Berlinu. Saradnik je časopisa Novosti iz Zagreba, Hrvatskog radija, portala Lupiga.com, povremeno i drugih domaćih i stranih medija, nedavno je objavio knjigu putopisa odnosno književnih reportaža pod naslovom “Bratstva i ubojstva, gajđin”, svojevremeni dobitnik – zajedno s Hrvojem Krešićem – godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva za reportažu iz Pojasa Gaze.
Sa njim smo za portal BUKA razgovarali o trenutnoj situaciji u Idomeni, njegovim impresija sa ovog mjesta, stanju u kojem izbjeglice žive i drugim sličnim temama.
Jerko, kakva je trenutna situacija u Idomeni, šta se dešava na terenu koliko ste imali priliku da pratite situaciju?
U Idomeniju sam proveo petnaestak dana. Situacija, ukratko, varira ovisno o vremenskim uvjetima: kad je sunčano ili barem ne pada kiša, onda je samo užasna, a kad pljušti je još mnogo gora. Grčki ministar policije logor stanje je opisao terminom „suvremeni Dachau“. Retoriku na stranu, dvanaestak tisuća ljudi tamo je zaglavljeno tjednima, bez ikakve ideje što će biti s njima. Pobjegli su pred ratom, Dašeom ili siromaštvom, a Europa ih izbacuje van iz razloga koji, bojim se, prije svega imaju veze s rasizmom. Uvjeti su užasni. Jedna Iranka izjavila je da bi radije u Iranu bila u zatvoru nego li u ovom paklu, žena iz Sirije je kolegi iz Hrvatske rekla da je rat mnogo ljepši od onog što sada proživljava. Prošlog utorka dvojica ljudi su se iz očaja zapalila. Premda su prošli s lakšim ozljedama, teško je uopće pojmiti tu situaciju i odluku. Masa pred kojom se taj prizor odvio je pri tom bila na rubu psihoze i histerije, proizašle iz krajnje neljudskih uvjeta i svega što su ti ljudi prošli. Ako se nešto ne promjeni, bojim se da bismo uskoro mogli vidjeti i strašnije prizore.
Foto: Jerko Bakotin u Idomeni
Da li izbjeglice i dalje dolaze, zna li se kakva će njihova daljnja sudbina biti?
Nemam egzaktnih podataka, no uz cestu južno od Idomenija, prema Polikastru i dalje, prema Solunu, podižu se nove skupine šatora, pa povremeno nailazite na čitave improvizirane logore, uz benzinske pumpe recimo. Što se sudbine tiče – s obzirom da im je EU, čija je temeljna vrijednost inače, navodno, poštivanje ljudskih prava, milosrdno zalupila vrata u lice, preostaje im nekoliko mogućnosti. Prva je da se prijave za program relokacije unutar Grčke. Vlada je započela s programom izgradnje drugih, trajnijih logora, koji bi trebali imati pristojne uvjete za život, recimo smještaj u kontejnerima. Međutim, koliko sam mogao čuti od aktivista koji su ih posjetili – ističem da samo prenosim ono što nisam osobno vidio – uvjeti tamo su još i gori, ukoliko je to uopće moguće. U Idomeniju su barem prisutni NGO-ovi, u prvom redu Liječnici bez granica (MSF). Sam program relokacije, je, kažu, vic: jednom nedjeljno postoji sat vremena kada se putem Skypea govornici arapskog mogu prijaviti za sastanak, kao i sat vremena za govornike farsija. Uz toliki broj izbjeglica šansa da dobijete termin sastanka ravna je nuli. Možete se prijaviti i za programe spajanja obitelji, za što vrijedi slična procedura. Zadnja opcija, na koju se oni koji još uvijek imaju novca neizostavno odlučuju, je da plate krijumčarima da ih prebace prema sjeveru, što je opasno iz niza razloga. Ne samo da ih države zbog toga kriminaliziraju, nego ponekad dovode vlastite živote u opasnost. Velik dio ih biva uhvaćen, no znam i za slučajeve onih koji su u nekoliko dana uspješno prešli nekoliko zemalja i gotovo stigli do Njemačke. Otkako sam otišao, čitam da je grčka vlada započela s evakuacijom logora i da se do kraja travnja odnosno aprila planira da evakuacija bude dovršena.
Pričali ste sa izbjeglicama, kakva su njihova razmišljanja o stanju u kojem se nalaze?
Razmišljanja se mogu sažeti u kratku rečenicu: „Polagano umiremo“, koju će izustiti gotovo svako s kim malo duže popričate. Druga konstanta je tvrdoglava, fanatična vjera da će ipak stići u Njemačku. Nakon svega što su prošli – rat, masakre, granatiranja, siromaštvo u Turskoj, Daeš i tako dalje – valjda je ta nada jedino što ih održava. Dobar dio ih, nasuprot svim razumskim uvidima, i dalje vjeruje da će se granice nekim čudom otvoriti, a gotovo svi mantraju samo jednu riječ: „Alemanija, Alemanija!“ Njemačka tamo poprima neka gotovo magična svojstva, a jezivo je vidjeti djecu kako potcikuju „Mama Merkel!“. Nakon pokušaja samospaljivanja, prosvjednici su izvjesili natpis „Groblje Idomeni“, pored onih poput „Merkel, izdala si nas“ ili „Vaši sastanci za nas nisu učinili ništa“. Vidio sam i crtež odnosno karikaturu na kojoj Merkel i Erdoğan sklapaju deal preko leđa izbjeglica. Dakle, šizofrena situacija – s jedne strane su i te kako bolno svjesni kako su samo pijuni na ploči i kako se s njima manipulira, a s druge strane i dalje vjeruju da će stići u svoju obećanu zemlju.
Čega se izbjeglice najviše boje, koji su njihovi strahovi?
Pretpostavljam da ih je najviše strah toga da ostanu tu gdje jesu. Ili da ih vrate natrag u Tursku, odakle su zbog loših uvjeta mnogi otišli. U njihovom razmišljanju, koliko sam vidio, oni pošto-poto moraju stići na svoje odredište: mnogi su prodali sve što su imali – kuće, automobile ili ugostiteljske lokale da bi skupili novac za put. Poneki su samo prelaz iz Turske u Grčku platili po dvije tisuće dolara po glavi, pa izračunajte što to znači za obitelj od deset ili dvadeset članova. Pri tom ih krijumčari varaju, okradaju, plijene im to malo stvari što su ponijeli sobom… A onda im Europa kaže – žao nam je, primili smo vas previše, vi ostali – ispričavam se na izrazu – odjebite.
Kako izbjeglice uopšte mogu preživjeti u ovakvi uslovima, žive u šatorima, kako se nose sa hladnoćom, zimom, kišom, vremenski uslovi su loši u regiji?
Vidite ih kako sjede u krugu oko vatri zapaljenih od drva, plastike, guma i svega što gori, grijući se i sušeći svoje cipele, ispred malih, promočenih šatora, konstantno mokri. Zbog te plastike logor je mjestimično zavijen crnim dimom i nepodnošljivim smradom, koji je vjerojatno i otrovan. Između šatora blatna jezera, gazi se u mulj do gležnja, nekada i dublje. Doslovce svi kašlju, uključujući i novinare koji tamo malo dulje rade. Liječnici kažu da su raširene upale pluća, krvavi proljevi, općenito bolesti dišnog sustava: jedan švicarski liječnik izjavio je da bi ih, u normalnim uvjetima, polovicu zadržao u bolnici, a ovako im da antibiotike i pošalje ih natrag u blato. Svaki komad drva koji se nađe u blizini logora nestane u trenutku.
Kada dođu automobili koji dijele pomoć, nastane masovna, zastrašujuća navala: ljudi grčevito pružaju ruke prema prozoru automobila iz kojeg se dijeli po jedno jaje. Neki su rekli da se uspijevaju više-manje uredno prehraniti, neki da jednu – eventualno – jednom dnevno. Mislim da bi nekoliko tjedana života u takvim uvjetima bilo koga od nas dovelo na rub živaca, ako ne i preko tog ruba, u psihozu. Zapravo je zapanjujuće da i dalje postoje elementi normalnog života – vidite obitelji kako igraju odbojku ili nogomet s djecom, postoje improvizirani „frizerski saloni“ na otvorenom, i tako dalje.
Koji su, koliko ste imali priliku da primjetite, najveći problemi sa kojim se izbjeglice susreću u Idomeni?
Kao što sam već rekao, mislim da im je najveći problem neizvjesnost. Možda bi se svi ti užasni uvjeti za život – ako se baš gadno ne razbolite, što se mnogima događa – još nekako i mogli podnijeti, kad bi znali da vas čeka koliko – toliko pristojna budućnost. Ali neizvjesnost i beznađe ih bacaju u očaj. Sve to potencira i tenzije među izbjeglicama. Nisam osobno vidio, no slušao sam o sukobima između Sirijaca i Afganistanaca, i tako dalje. Svemu tome su uvelike pomogle i europske politike sortiranja ljudi, čak su i kreirale uvjete za sukobe, pa su se na jednoj strani našli „migranti“ koji su ostali s ove strane žice, a na drugoj „izbjeglice“, koji su mogli proći, sve dok se prolaz nije potpuno zatvorio.
Na koji način zainteresovani mogu pomoći izbjeglicama?
Osim što je, naravno, bilo kakva materijalna pomoć vrlo dobrodošla, od gumenih čizama do hrane – premda su mnogi od njih ponosni i potrebno ih je nagovarati da prihvate bilo što – mislim da bi im najveću pomoć predstavljali pouzdani savjeti i informacije o njihovoj legalnoj situaciji i daljnjim mogućnostima. Uključujući i mogućnosti za nastavak putovanja.
Kako se mladi i djeca snalaze u ovakvim nesvakidašnjim okolnostima?
Neke procjene kažu da je tamo barem četiri tisuće djece, a oko šezdeset posto svih izbjeglica u Idomeniju čine žene i djeca. Možda paradoksalno, ali iz mog kratkog boravka tamo čini mi se da oni, barem neki od njih, to možda proživljavaju najlakše – mnogo je njihovih vršnjaka naokolo, djeca će se i u takvim uvjetima rado igrati, a moguće da nisu ni svjesna težine svog položaja. Gotovo kao golemo logorovanje. Prisutni su i klaunovi te volonteri koji planski rade s djecom, pa barem povremeno ima smijeha. Sve to je, naravno, samo jedna strana: mnoga djeca su bolesna, gladna, gledaju svoje očajne roditelje koji nemaju ideje što će s njima dalje biti… Osim toga, ti mladi propuštaju obrazovanje – pričao sam s više njih kojima je glavna želja da završe srednju školu ili započeti studij. Po svemu tome oni su zakinuta i diskriminirana generacija.
Kakve su bile Vaše impresije nakon posjete Idomeni?
Osobno, osim užasa samospaljivanja, najgore je kad izbjeglice, koje su do sada za vas bili anonimni Sirijci, Iračani, Afganistanci i tako dalje, postanu konkretna imena i prezima, kad ih srećete svaki dan i steknete drage poznanike, kojima pomoći možete vrlo malo ili nikako, a gledate ih u tom očaju. Idomeni je galaksija patnje, koja Europu uglavnom uopće ne zanima, nego osim krajnje bešćutnosti se ti ljudi i krive za to što su uopće došli.
Što se te bezosjećajnosti tiče, mislim da je umjesto moraliziranja o „moralnoj krizi“ i tako dalje, važnije licemjerje Europe. Ključni moment je to da se Zapad ponaša kao da su ti ljudi elementarna nepogoda koja je pala s neba. Međutim, njihov egzodus je dobrim dijelom i te kako posljedica zapadnih intervencija i uništavanja bliskoistočnih i ostalih država – od Libije preko Iraka do Afganistana. Sada kada bi Zapad trebao primiti maleni dio onih za čiju je nesreću suodgovoran, još se jednom pokazuje da su priče o ljudskim pravima, solidarnosti i tako dalje najobičnija isprazna trabunjanja čim se radi o ljudima koji, na svoju nesreću, nisu kršćani niti su dovoljno bijeli.
Ne radi se o nikakvoj „izbjegličkoj krizi“ – pa nisu došli deseci milijuna ljudi, nego dva-tri milijuna, što je još uvijek manje od 1 posto ukupnog stanovništva EU-a. Najmoćniji ekonomski blok na svijetu, savez država sa 550 milijuna ljudi nije u stanju integrirati manje od jedan posto ljudi koji su pobjegli pred klanjem i siromaštvom – pa to je tragikomično. EU se pokazuje kao vic, uz to nesposobni i rasistički vic, koji ljude u nevolji dočekuje bodljikavom žicom.
Razgovarala Maja Isović