Božidar Matić bio jugoslovenski ministar nauke, odnosno predsednik Saveznog komiteta za nauku i tehnologiju u vladi Branka Mikulića.
Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo posle Drugoga svetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980-ih čuli su tek malobrojni pojedinci.
Kako piše Jutarnji list, u drugom jugoslovenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao sarajevski Energoinvest.
|
Karijera Božidara Matića bila je neraskidivo vezana za tu kompaniju na čijem je čelu bio od 1989. do 1993. godine.
“Kad je počeo nuklearni program u Energoinvestu, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način kad sam se 1985. vratio u Energoinvest nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsednika za istraživanje i razvoj. Energoinvest je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam pre bio direktor jednog od tih instituta i sarađivao s ostalima, odlučio sam obići svaki od instituta kako bih se bliže upoznao s time što se radi”, priča Matić za Jutarnji list.
Kako je naveo, u jedan deo zgrade ITEN-a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili.
“Rekli su mi: ‘Ovde se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može videti nitko osim onih koji imaju dozvolu za to’. Kad su mi rekli da ne mogu dobiti uvid u projekt koji se radi u ITEN-u, pomislio sam da je to povezano s vojskom. Rekao sam da mi ne mogu kao potpredsjedniku Energoinvesta kriti što se radi u institutu. Na to su mi rekli da se slažu i da će tražiti da me se stavi na popis onih koji imaju pristup projektu”, kaža Matić.
Priznao je da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsednik jugoslovenske vlade, pozvao u Beograd.
“Mikulić je formirao novo Savezno izvršno veće (SIV) u kome se pojavio novi resor koji pre nije postojao na saveznom nivou: nauka i tehnologija. Prihvatio sam poziv, a kad smo radili program čime će se baviti novoosnovani Savezni komitet za nauku i tehnologiju, tamo nije ušla nuklearna tehnologija. Postavili smo druge ciljeve”, naglasio je Matić.
Ipak, kao savezni ministar za nauku vremenom je sazna o jugoslovenskom nuklearnom programu, ali, kako to kaže, iz “druge ruke”.
|
Jugoslavija je 1980-ih razvijala dva usporedna programa: program A bio je usmeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmeren na civilnu uporabu nuklearne energije. U svemu tome je važnu ulogu igrao Energoinvest.
“JNA je sve ugovarala s Energoinvestom koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je bilo logično podeljeno i ništa se nije dupliralo. Nije bilo konkurencije između instituta jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti”, pojasnio mi je Matić.
U Zagrebu je program A bio posebno usmeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je direktno uključena u projekt. Samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojemu rade.
U januaru 1988. godine nemački magazin “Spigl” objavio je kako je Ruđeru Boškoviću uz finansijsku podršku sarajevskog Energoinvesta poverena prerada nuklearnog otpada.
Iako je u tome članku pogrešno navedeno što se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, tačno je navedena važna uloga Energoinvesta.
“Energoinvest je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvek se moglo naći opravdanje da je reč o istraživanjima za civilnu uporabu nuklearne energije. Treba reći da je Energoinvest na vrhuncu svoje moći bio kompanija s 44.000 zaposlenih u kojoj je postojala sinergija. Industrijski deo, koji je nosio tehnološku zastavu, pokrivao je elektroenergetiku, procesnu opremu, automatiku”, pojasnio je Matić.
Matić je Jutarnjem listu govorio o važnom sastanku u saveznoj vladi 1988. godine.
“Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinućemo nuklearni program. Znaš li što o tome?’ Kažem ja: ‘A nešto sam načuo’. Na to će meni Branko: Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu”, prietio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.
“Kad sam došao, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. Mene je jako iznenadio njihov civilizovani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Nisu se bunili. Kadijević je čak i rekao da mi naše probleme ne možemo rešiti bombom. Kasnije mi je palo na pamet da nije bilo na sastanku generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom delu, čoveka broj jedan ili dva nakon Kadijevića. Možda nije niti znao za projekt nuklearne bombe”, rekao je Božidar Matić.
Naglasio je kako se na tome sastanku onda raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.
Ipak, kao savezni ministar nauke i tehnologije, Božidar Matić je profitirao jer su preostala sredstva od nuklearnog programa prebačena u takozvani “Matićev fond”.
“Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan efekat na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 odsto tadašnjeg jugoslavenskog BDP-a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ-ove, 0,5 posto kroz poduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. Matićev fond. To je i danas san niza evropskih zemalja. Jednom prilikom mi je tadašnji ministar finansija Svetozar Rikanović rekao: ‘Dobro ste vi ono Armiji ugasili jer mi ne bismo tebi mogli osigurati 0,5 posto BDP-a Jugoslavije za realizaciju Strategije”, kaže Matić.
Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombum Matić kaže:
“Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe. Prvo, bili su uključeni svi znanstveni kapaciteti ‘Vinče’, ‘Ruđera’, ‘Josefa Štefana’, ali i nekih drugih, poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Treba voditi računa i da su napravljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete. Što će vam bomba ako nemate raketu koja je nosi? Prvo je potpisan ugovor s Irakom o raketi dosega 100 kilometara koja je napravljena. I ona se može smatrati operativnim oružjem”, kazao je Matić.