Traženje hrane u kontejnerima postala je sumorna bh. svakodnevnica. Nažalost, dok je gladnih sugrađana sve više, one koji nam vode državu i koji su ovo trebali i morali spriječiti, to previše ne dotiče. Da ih se dotiče, sproveli bi skupo plaćenu strategiju za sprečavanje siromaštva, koja je usvojena prije 12 godina, napravili bi socijalne karte, a i sistem socijalne zaštite uredili na valjan način, a ne da nam socijalna pomoć zaobilazi najsiromašnije slojeve stanovništva i završava u rukama bogatijih. Da, i to je moguće u zemlji apsurda. Socijalna pomoć u BiH se dodjeljuje na osnovu privilegija, odnosno statusa, a ne na osnovu stvarnog ekonomskog stanja. Zato su česti slučajevi da ljudi koji su solidno stituirani dobijaju i socijalnu pomoć od države, dok oni koji hranu traže po kontejnerima primaju, ako uopšte nešto i primaju, mizerne sume.
Naime, sistem socijalne zaštite u BiH već godinama funkcioniše na principu “privilegija”, pa najsiromašniji ostaju kratkih rukava. Tako je najveći dio socijalnih davanja, oko 66 posto u FBiH i 75 posto u RS, usmjeren ka ratnim kategorijama i zasnovan na pravu, a nije uslovljen drugim primanjima. Tako i ministar, i poslanik, i nezaposlena osoba primaju istu invalidninu i druge oblike pomoći.
U FBiH, neratni invalidi mogu maksimalno dobiti oko 390 maraka, u RS-u 165 maraka, dok ratni vojni invalidi u oba entiteta mogu maksimalno dobiti oko 1.800 maraka. S druge strane, socijalna davanja za građane u socijalnoj potrebi bazirana su na potrebama i limitirana su imovinskim cenzusom, u nekretninama ili prihodima. U Federaciji BiH, zavisno o kom kantonu je riječ, ta pomoć iznosi od 54 marke u Posavskom do 120 maraka u Sarajevskom kantonu. U RS, pomoć za jednog člana iznosi 124,65 maraka, a za pet i više članova maksimalno 249,30 maraka.
Situacija nije bolja ni sa višečlanim porodicama koje su u teškoj materijalnoj situaciji. One mogu primati dječiji dodatak, ukoliko im primanja ne prelaze 90 maraka po članu, s tim da se u procjenu uzima i vrijednost automobila! Ukoliko je navedeni uslov ispunjen, prvo dijete ipak nema pravo na dječiji dodatak, drugo dijete prima 35, treće 75, četvrto 35 maraka, dok svako naredno dijete nema pravo na dodatak. Stoga i ne treba čuditi podatak UNICEF-a da gotovo svako treće dijete u BiH uzrasta od 5 do 15 godina živi u porodici koja se na osnovu potrošnje smatra siromašnom.
Kadrija Hodžić, profesor Ekonomskog fakulteta u Tuzli, smatra da je socijalna politika u BiH krajnje ispolitizirana i da je riječ zapravo o “zahvalnosti” koje vladajuće elite imaju prema svojim zaslužnim skupinama i načinu kupovanja političkih glasova uopšte. “Za pobjede na političkim izborima očigledno nisu potrebne nikakve razvojne strategije, uključujući i strategije borbe protiv siromaštva. Potrebna je samo zapaljiva nacionalistička i stranačka retorika”, kaže za Buku profesor Hodžić i dodaje da u dugoročnom kontekstu najvažnija stvar u zaštiti ekonomskih i socijalnih prava jeste promjena političke i ideološke paradigme koja je na sceni.
U Inicijativi za bolju i humaniju inkluziju IBHI i Fondaciji za socijalno uključivanje u BiH, koji su najviše radili na sektoru socijalne zaštite u našoj zemlji, kažu da su sva istraživanja, kako domaća, tako i međunarodna, pokazala da je postojeći sistem socijalne zaštite u BiH socijalno nepravedan i da nema nikakav uticaj na smanjivanje siromaštva. Prema riječima Žarka Papića, direktora IBHI-a, kako bi se ovaj problem riješio, pokušano je uvođenje minimuma socijalne sigurnosti drugim metodama selekcije korisnika i ciljanja korisnika, ali ona je i nakon sprovedenog treninga u svim centrima za socijalni rad u oba entiteta i načelnog prihvatanja ovog modela od strane resornih ministarstava, zaustavljena iz fiskalnih razloga. “Taj novi metod tzv. indirektni imovinski cenzus ne bi se bavio papirima, ne bi se bavio statusnom situacijom, već stvarnim socijalnim stanjem domaćinstva. U tom pravcu je reforma trebala ići, ali sve je stalo zbog toga što je za njegovu provedbu trebalo skresati administraciju. To niko nije smio uraditi, iako su to svi političari najavljivali u predizbornim programima i govorima, zato što je u administraciji osnova njihovog biračkog tijela i oni ne smiju da diraju svoje biračko tijelo“, pojašnjava za naš portal Papić. Dodaje da ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da političari dijelove Reformske agende koja se odnose na socijalnu politiku ni ne pominju, a kamoli da nešto rade po ovom pitanju.
Iako je istraživanje koje je ranije radilo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS pokazalo da je sistemom socijalne zaštite u RS obuhvaćeno 5 do 7 posto stanovnika koji spadaju u grupu najugroženijih lica, danas u ovom Ministarstvu smatraju da sistem socijalne zaštite obuhvata sve građane kojima je socijalna zaštita potrebna. Na pitanje da li se krenulo sa reformom socijalne zaštite, obrzirom da je ista dio Reformske agende, nismo dobili konkretan odgovor, već kontradiktoran onom prvom, a to je da u narednom periodu planiraju poboljšati ciljanje socijalne zaštite kako bi pomoć dobili najsiromašniji i oni kome je najpotrebnija?!
To poboljšanje će, kako kažu, u budućnosti biti usmjereno na “otvaranje Centara za pomoć u kući i dnevnih centara, kako bi korisnici bili zadovoljniji i dobijali usluge u svojoj lokalnoj zajednici. Bila bi kvalitetnija usluga, veće zadovoljstvo korisnika, a i prevencija smještaja korisnika u različite domove, smanjenje troškova”. U planu su i aktivnosti na donošenju i realizaciji strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom, starijih lica i djece bez roditeljskog staranja.
Dakle, planova ima, ali konkretno rješenje problema i ovaj put je izostalo.
U centrima za socijalni rad, koji najviše i rade sa socijalno ugroženim slojem građana, kažu da je situacija iz godine u godinu sve lošija, da sve više građana traži socijalnu pomoć, ali da zbog kriterija koji su rigorozni i niskih cenzusa nisu u mogućnosti povećati broj korisnika, koji je već godinama isti. U Banjaluci npr. od socijalne pomoći živi 765 naših sugrađana. Riječ je uglavnom o starim i nemoćnim osobama koje nemaju porodicu koja bi se o njima brinula.
Iz OEBS-a već godinama upozoravaju da je podjela korisnika socijalne pomoći na ratne i neratne diskriminatorska, jer su razlike između njihovih primanja ogromne, pa najsiromašniji slojevi nisu u mogućnosti zadovoljiti ni najminimalnije životne potrebe. Prema njima je nephodna suštinska reforma koja će uspostaviti sistem socijane zaštite na osnovu potrebe za socijalnom zaštitom, a ne na osnovu pripadnosti određenoj kategoriji.
Najveći broji i domaćih, ali i međunarodnih stručnjaka smatra da bi rješenje moglo biti izdvajanje davanja za ratne kategorije koje nisu u stanju socijalne potrebe, te rješavanje problema ove populacije kroz druge zakone i budžete u skladu sa zakonskim nadležnostima.
Ali sve dok su naši političari opterećeni nacionalnim politikama, ličnim interesima i bogaćenjem, siromašni će biti na repu događaja i o njima se neće voditi računa. Politici su uvijek sve druge stvari preče, jer u njima pronalaze više koristi za sebe, a sirotinja…koga još briga za nju.