Moj dragi tata mrzio je vjenčanja. Izmislio bi sve i svašta da ne ide jer bi ga uvijek tjerali da pjeva. Uvijek bi išao poslovno, kako god okreneš
Svaka djevojčica – kažu – sanja o svojem vjenčanju. Vjerojatno nisam jedina koja zna da to nije istina. Nisam se nikada zamišljala u bijeloj vjenčanici kako koračam u crkvi uz 200 gostiju. Sama ideja vjenčanja u crkvi nakon kojeg moram ići u restoran gdje mi svira narodna glazba dizala mi dlake na koži. Imala sam prilike kao mala djevojčica prisustvovati nekolicini njih i nisam bila oduševljena.
Vjenčanja su se uglavnom svodila na isplaćivanje istih. Vidjela sam članove svoje obitelji kako plešu kolo, a skoro sam se i poljubila sa rođakom na jednom. Nisam znala da smo si četvrto koljeno. Moja sestrična koja se udavala pozvala je sve žive i nežive i, iskreno, nakon par sati je postalo neizdržljivo. Moj dragi tata, od kojeg sam to vjerojatno i naslijedila, mrzio je vjenčanja. Maminoj sestri nije htio ići na vjenčanje, izmislio bi sve i svašta da ne ide jer bi ga uvijek tjerali da pjeva. Uvijek bi išao poslovno kako god okreneš. Prije bratovog vjenčanja napravio je dernek kako bi bio prisiljen ostati u Zagrebu. I nije otišao ni na jedno, a čak je i na svoje kasnio. Pokvario mu se auto pa je od prolaznika kupio bicikl i na vjenčanju se pojavio s biciklom. Barem se pojavio. Tijekom mojeg mladog života, cijela obitelj mi je govorila da je glupo udavati se. Mama mi je čak pričala kako ti se sve promijeni tog jutra kada se probudiš udan. Rekla mi je da se ljudi jako puno trude u vezi da dođu do tog trenutka, nekad čekaju i više od 10 godina. Prilagode se, naviknu se na osobu s kojom žive i onda odluče da je vrijeme za vjenčanje. Čim stave potpis na papir, sve se promijeni.
Ne trudi se više nitko, nekako se svi pomire s činjenicom da su se oženili i tu život prestane. Bar je ona to primijetila kod svojih prijatelja. U strahu od svih komentara, osjećala sam se krivom što sam se ja htjela udati za skoro svakog dečka s kojim sam bila u vezi. Možda onako buntovno, ne mogu objasniti. Htjela sam svima dokazati da ipak nije tako i da to ovisi od osobe. Mnoge ideje su mi prolazile kroz glavu. Kako bih se ja udala? Najbolje ideje su mi bile one gdje samo odeš i udaš se bez nekakvih pompoznih večera i slavlja. Na kraju krajeva radi se samo o te dvije osobe.
Teško je ipak biti sebičan i ne priuštiti najbližima užitak da gledaju svoju djecu kako odlaze u drugi stadij života. Ja bih to riješila po brzom postupku, ali bih vjerojatno obitelj jako negodovala. Svi su s tatine strane uvijek mislili da će se Dea, kćer Deana brata mog oca, prva udati.
Logično pošto ona ima već 30 godina. Kad je negdje zapela u 25 godinu bez ikakve nade, svi su skužili da se to neće tako brzo dogoditi i odustali od ideje da će se Dea ikada udati. Oči su bile širom uprte u mene, jer sam ja tada bila u svojoj najluđoj fazi i hodala sa najluđim dečkima.
U međuvremenu mojih ozbiljnih veza, moj prvi rođak Boris Dvornik, nazvan po djedu, dobio je sina u Chicagu i svi su bili u šoku. Desilo mu se slučajno, ali je sada divan otac i pratim na Facebooku sve što se događa.
Mama i ja stalno komentiramo koliko sliči na mog tatu. Najljepša ljubavna priča obitelji mi je ipak ona moje bake Dijane i mog djeda Borisa. Moj djed je bio jako popularan u to vrijeme, nešto kao Justin Bieber sada. Curice su vrištale za njim, bio je uspješan, galantan, šarmantan i zgodan. Jednog dana na pijaci, moja baka je hodala sa svojom mamom. Djed ju je primijetio i zaljubio se. Pratio ju je do doma, vikao joj pod prozorom, međutim moja baka nije znala što napraviti. Imala je možda 16 godina tada.
Od svih žena koje je mogao imati, on se zapikirao za moju baku i nije prihvaćao ne kao odgovor. Nedugo nakon toga baka se udala za njega i već sa 17 godina, ako se dobro sjećam, rodila je Deana. Baka Dijana je bila jako lijepa kad je bila mlada, i mnogi su je htjeli u filmovima i da postane glumica, ali djed je bio jako zaštitnički nastrojen prema njoj i htio je samo da ona ima život kakav želi bez da radi išta. Bili su u braku sve dok moj djed nije napustio ovaj svijet.
Nikada do mene nisu došle glasine o nevjernosti mojeg djeda, i mnogo me puta podsjete koliko je volio moju baku. Slično je bilo i s mojim roditeljima. Moj tata je ugledao moju mamu i nije prestao od tog dana tražiti je.
Odrasla sam u obitelji gdje se razumijevanje i tolerancija cijenilo više od ičeg pošto su svi imali turbulentne živote i najbitnije je bilo da si s osobom koja to može podnijeti. Da li se kćeri zaista udaju za svojega oca? Ne znam, ali ako je to istina vidim i zašto.
Moj tata je bio ponekad naporan, ali nas je nasmijavao, trudio se i nikada nije preispitivao ništa. Živio je u trenutku, ali je poštivao i moju mamu i mene i nije nikada bio nevjeran niti je pokušao ikoga kontrolirati. Isto očekujem od svojeg budućeg muža. Logično je, pošto sam s takvim muškarcima odrastala i takve jedino i želim imati u ostatku svog života. Većina muškaraca iz moje obitelji otišla je iz mojeg života i na taj divni veliki dan neću imati nikoga da me vodi do oltara…Realno oltar nisam nikada ni željela.
Imam samo njihovu uspomenu postojanja i nažalost neće me vidjeti kako odlazim u drugi stadij života, neće nikada upoznati mojeg budućeg muža kao ni moju djecu. Nadam se da ću uspomenu moći prenijeti na svoju djecu kako bi znali iz kakve obitelji su došli. I sada nakon svega, svih seljačkih vjenčanja i komentara ljudi oko mene, i dalje mislim da je brak samo potpis na papiru, samo dodatni naziv nekome da ga nazoveš mužem ili ženom, ali realno ako se ti osjećaš vjenčanim onda i jesi.
Zar mi treba taj komad papira za išta osim za nekakve povlastice posjeta u bolnici ili nasljeđivanje? Brak je u biti kao poslovni ugovor gdje dvije osobe potpisuju da se neće zajebat do kraja života, iako je to relativno. Svoje vjenčanje zamišljam u prirodi s maksimalno 50 ljudi uz klopu, cugu i razgovor, a zatim kako to biva kod mene, želim sjesti na avion i cijeli mjesec istraživati povijesne gradove zapada s osobom koju volim, kako bi svojoj djeci bili primjer da brak nije samo potpis na papiru, već iskustva koja prolazite skupa i partnerstvo. Srodne duše nisu predodređene, one se stvaraju cijeli život. Srodna duša je ona duša koja s tobom prolazi kroz godine, i uči kako da te razumije i voli. Jer onaj tko te ne poznaje, ne može te ni iskreno voljeti.
Izvor Jutarnji list