Uskoro će se napuniti 20 godina od kako je većina Srba napustila glavni grad BiH, te smo stoga odlučili da razgovaramo sa Dušanom Šehovcem, magistrom socioloških nauka, prijeratnim, ratnim, i poslijeratnim Sarajlijom.
U intervjuu za BUKU, Šehovac koji je bio predratni viši asistent na Fakultetu političkih nauka, jedan od potpisnika osnivačkih dokumenata Reformista BiH i odbornik reformista u opštini Ilidža, humanitarni i sportski volonter i funkcioner, koji je više puta odlikovan, govori o uticaju Banjaluke i političara iz RS na život Srba u Sarajevu, položaju ovog konstitutivnog naroda u glavnom gradu i zajedničkoj budućnosti.
Gospodine Šehovac, kako biste opisali život Srba koji danas žive u Sarajevu, posebno onih koji su nakon Dejtona ipak odlučili da ne napuste svoj grad?
U prvoj poslijeratnoj godini prof.dr Nenad Kecmanović je objavio tekst pod naslovom “Napušteni od svih, ilidžanski Srbi, (što važi za sve reintegrisane Srbe) ostajući u svojim kućama, možda postaju model saradnje sa Hrvatima i Muslimanima i putokaz svima za buduće ponašanje.“ I mi smo ostali. Ostali smo jer smo vjerovali Dejtonskom sporazumu, Bošnjacima, Hrvatima i Sarajevskim Srbima, i Republici Srpskoj da će poštovati našu želju da ostanemo da živimo, kao ravnopravni građani u svom rodnom gradu. Od tada do danas, žive u Sarajevu sarajevski Srbi, oni koji su cijeli rat bili u podijeljenom Sarajevu, oni koji su bili u politici i Armiji BiH, i reintegrisani Srbi koji su u toku rata bili na teritorijama šire Republike Srpske, koje je ukrao Milošević i poklonio Federaciji BiH. I danas u Sarajevo dolaze svaki radni dan i Srbi iz Republike Srpske, njih nekoliko hiljada, koji dolaze svakodneno u institicije Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine da rade. Možemo reći da neki životare u Sarajevu, neki dobro žive u Sarajevu, a neki odlično žive od Sarajeva.
Ali šta je sa vama koji ste se reintegrisali nakon Dejtona, odnosno onom manjinom koja nije željela da napusti grad poslije rata?
Mi reintegrisani Srbi nemamo nikakva prava, potpuno smo diskriminisani i niko nam ne pomaže.
Sa druge strane, koliko politika koja dolazi iz Banjaluke, a koja se temelji na ignorisanju Sarajeva utiče na život ono malo Srba koji su ostali ili se vratili da žive u glavnom gradu BiH?
Sarajevo je trebao stvarno da bude glavni grad Bosne i Hercegovine, i da bude primjer poštovanja svih ljudskih prava, glavni grad koji je kao takav prihvaćen i od naroda i entiteta, u kome će se i narodi i entiteti osjećati dobro. Glavni grad koji radi i za narode i za entitete, a i za građane. Po mom mišljnju, političari i institucije iz Republike Srpske su trebale stvarno prihvatiti i iskoristiti Sarajevo da još više predstave i zastupaju interese Republike Srpske, pred svima koji su u Sarajevu, od federalnih institucija, državnih institicija, do međunarodne zajednice, medija i mislim da bi danas Republika Srpska bila još jača, prosperitetnija i više prihvaćena i priznata i od Bošanjaka, Hrvata, a i od međunarodne zajednice. Republika Srpska se brani, Republika Srpska se i razvija, Republika Srpska se predstavlja, i dobija poštovaoce i prijatelje iz cijelog svijeta koji žive ili dolaze u Sarajevo. Može, i treba, ali nije dovoljno, da samo Banjaluka radi za Republiku Srpsku!
Koliko su političari i institucije iz RS, u prethodnom periodu, svojim postupcima pomogli, a koliko odmogli Srbima u Sarajevu?
Imenujući Sarajevo, i to ponavljajući godina, njegov duh i politiku kao teheranski duh i unitarističku politiku, ne priznavajući i prihvatajući da je to glavni grad države Bosne i Hercegovine, i digavši ruke od njega kao takvog, tom svojom politikom su omogućili i gotovo su saučesnici, da se u njemu ispoljavaju i elementi teheranizacije i unitarizacije. Takva politika je donijela štetu Srbima u Sarajevu, a i Srbima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, a bogami i drugim narodima i građanima. Drugačije bi se ponašao i Sud Bosne i Hercegovine i Ustavni sud Bosne i Hercegovine da je srpska politika i stvarni srpski političari više prisutni u Sarajevu. Pratim i vidim da bošnjački političari stalno ulažu veto, i traže zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u institucijama Republike Srpske, a imamo samo jedan primjer u Federaciji BiH, da su Srbi uložili veto i tražili zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Nisu za Srbe u Federaciji BiH korisne izjave, koje im čine ogromu štetu, kao da ne postojimo ili im nismo bitni , koje daju najviši političari iz Republike Srpske, poput „Neka se dogovore Bošnjaci i Hrvati kako će urediti odnose u Federaciji BiH.“
Ali kad treba da se okoriste nikom od političara iz RS onda nije toliko mrsko to Sarajevo
Prva liga političara iz Republike Srpske, članovi njihovih partija i članovi njihovih porodica su se izuzetno dobro okoristili Sarajevom, njegovim institucijama, i inistitucija BiH u svijetu. Najbolji primjer, odmah poslije rata, je Momčilo Krajišnik, koji je ekspresno svog bratića poslao za guvernera u Narodnu banku BiH, gdje je zaposlio i kćerku Milicu, dok je tih dana aktivno učestvovao u iseljavanju stotinu hiljada Srba iz Sarajeva.
U Sarajevu u većini opštinskih vijeća danas nema ni Srba ni Hrvata, a u kantonalnoj skupštini sve ih je manje. Smijem se, kad čujem proteste iz “pravih” političkih partija kada se ljute što im neko drugi bira političke predstavnike. U Sarajevu poslije rata uvijek drugi biraju i Srbe i Hrvate u vijeća i skupštine. O tome se ćuti! Obožavam glavni grad Sarajevo, u kome su političari Bošnjaci toliko dobronamjerni, da se žrtvuju, pa se na izbornim listama predstavljaju kao Srbi, i koji onda sa glasovima Bošnjaka, postaju predstavnici Srba, i naravno članovi klubova Srba.
Kako Vi, ali i drugi Srbi iz Sarajeva gledate na izjave predsjednika RS Milorada Dodika da svi građani RS trebaju da zaobilaze Sarajevo ili da on mrzi ovaj grad? Šta to govori o odnosu vlasti u RS prema Srbima iz Sarajeva?
Moj odgovor, ne znam šta misle drugi Srbi iz Sarajeva, ujedno je i poruka Srbima, posebno onim koji misle da su bitni i da Republike Srpska ne može bez njih. Ne obilazite i ne izbjegavajte Sarajevo, nego dođite u njegov centar, i aktivno zastupajte interese Srba i interese drugih naroda i građana!
Koliko je bio teško ostati poslije rata u integrisanom Sarajevu i kako je sve to uticalo na Vas?
U ratu borac Vojske Republike Srpske, prve kategorije, komandir čete na Igmanu, u rat ušao sa činom kapetana i izašao sa istim činom, čista lika i obraza, i kao borac i kao oficir, čovjek pravednik koji je i ratu činio dobra djela, pomažući drugim narodima.
Danas sam konstitutivan Srbin u Sarajevu, ali nisam ravnopravan, diskriminisan sam i od svog i od drugih naroda. I jedni i drugi me oslobodili svega, posla, volonterskih funkcija, i ostavili mi ogoljeli, goli život. Nisam dobar ni ovima dolje (Bošnjacima) ni onima gore (Srbima ), jer sam sada sa ovima dolje, i to se ne sviđa onima koji su gore. Sa druge strane, ovima dolje se ne sviđa što sam nekad dolje, bio sa onima koji su otišli gore. A ja nikada nisam odlazio sa svoje rodne zemlje i rodnog grada.
Razgovarao Milovan Matić