Od niza provociranja nostalgije povratcima već arhiviranih serija poput Heroesa, 24, Prison Breaka i inih, povrtak Dosjea X čak je imao nekog smisla, osim testiranja tvrdnje da će fanovi originala poželjeti prisjetiti se svega što ih je prvotno zalijepilo za ekrane pred dvadeset godina. Ideja povratka serije o globalnoj uroti i teorijama zavjere, sa dodatkom današnje tehnološke paranoje, privatnosti i općeg straha da nas u svakom trenutku netko nadgleda, a svijetom upravljaju ljudi iz sjene… ima smisla, ne samo zato što je netko izračunao da postoji dovoljna baza lojalnih fanova koji će rado ponovno vidjeti Muldera i Scully u odijelima.
To što sve ovo na kraju nije bilo vrijedno truda i vremena… ne bismo znali da nismo probali, valjda.
Mada, kada sam s Markom pričao o (be)smislu ovog povratka i rekao da je to moglo funkcionirati sa šest dobrih ideja, šest dobrih samostalnih epizoda, odgovorio mi je cinično – “Da, jer to su ljudi uvijek voljeli u X-Filesima“. Ima i tu istine.
Originalni The X-Files je kultna i televizijski danas bitna serija, recimo kroz dvije trećine svog emitiranja. Malo mitologije i sezonske priče, presječeno sa “monster of the week” epizodama u to je vrijeme funkcioniralo dobro, a serija je bila pri vrhu televizijskog zeitgeista. Ma zapravo, zašto vam to uopće pišem. Sve to biste trebali znati bez obzira na godište. I nove generacije znaju tko su Mulder i Scully, makar ne pogledali jednu epizodu u devet snimljenih sezona.
Ovaj tekst trebao je nastati nakon prve dvije epizode, emitirane u dva dana, no svi vi koji redovito pratite Serijalu znate kako nastaje ova hrenovka, kako su neki od naših najboljih tekstova spremljeni u datotekama “New Microsoft Word Document (3).docx” i “New Microsoft Word Document (7).docx”, na radnoj površini naših računala. Jedna od tek par napisanih rečenica u tom jedva započetom tekstu išla je ovako: “S jedne strane, teško se nešto može mjeriti sa besmislom povratka Heroesa – Prison Break mogao bi doći blizu – no s druge, rado ćemo pogledati čime se Lorelai i Rory Gimore bave ovih dana, iako znamo da za taj revival nema neke potrebe.”
Većim dijelom, ovaj revival ide u kućicu kraj Heroesa. Ukratko: od šest snimljenih povratničkih epizoda, zbog jedne se ovo sve možda čak isplatilo, dvije su prilično osrednje za standarde originala, jedna loša i nespretna samostalna te dvije impresivno nekoherentne i na kraju glupe mitologijske epizode koje započinju i završavaju mini-seriju.
Najlošije epizode – one koje je pisao Chris Carter, autor serije
Autori, scenaristi, showrunneri su danas glavna pokretačka i kreativna snaga televizije, sve ih se češće slavi više od glavnih lica njihovih serija, čak ih se gleda kao mučenike, čiju kreativnu slobodu sputavaju zle mreže svojim famoznim bilješkama sa primjedbama. No, kreativna sloboda nije univerzalna formula za uspjeh.
Aaronu Sorkinu je netko trebao reći da mu je glava preduboko u dupetu kada je pisao The Newsroom; Nic Pizzolatto nije imao Coreyja Fukanagu kao balans i korektivni faktor u drugoj sezoni True Detectivea; Kurt Sutter je izgubio kompas nakon par sezona Sons of Anarchyja i općenito bio samodopadni kreten osjetljiv na pomisao kritike; napadne fetišizme Ryana Murphya ili volite ili mrzite, a Timu Kringu netko je općenito trebao izreći zabranu pristupa tipkovnici i penkali. Kao što bi Chris Carter trebao biti zaustavljen od bilo kakvog budućeg rada na Dosjeima X.
Od ovih šest epizoda, najlošije tri upravo su one Carterove – premijerna epizoda te dvije posljednje. Sezona je strukturirana tako da jedino uvodna i posljednja epizoda čine mini-arc, dok su preostale četiri u tom sendviču potpuno samostalne i bez većeg utjecaja na ostatak priče. Tako Mulder i Scully nakon uvodnih spoznaja o vanzemaljcima i globalnoj uroti skaču na rješavanje paranormalnih slučajeva, da bi se priči s početka sezone vratili tek kada govno pogađa ventilator mjesec dana kasnije. Te dvije epizode – prva i šesta, dakle – u biti se svode na tezu “sve što ste mislili da znate o Dosjeima X je pogrešno”.
Chris Carter se vrlo se lako posrao na većinu mitologije izgrađene u proteklih devet sezona, a Mulder neuvjerljivo brzo progutao novi kut gledanja na istinu koju je godinama tražio “oko nas”. Zato nije ni bitno jeste li gledali svih prethodnih devet sezona, samo nasumične epizode koje ste ulovili na televiziji ili ste nova generacija gledatelja rođena nakon zenita originala. Osim toga, dočekat će vas tona ekspozicije i slovkanja prošlih događaja. Deseta sezona, mini-serija ili kako je već želite zvati, može se gledati bez problema i van konteksta cijele serije.
Posebno je loš i napadan pokušaj projiciranja mitologije serije nad aktualnim događajima u godinama nakon završetka serije, u montaži potkraj prve sezone. Navođeni projektili, špijuniranje američke vlade i NSA, Edward Snowden, George W. Bush, Afganistan, policijska brutalnost, konzumerizam i farmaceutske zavjere – svi bitni svjetski (američki) naslovi su tu, i nije nimalo suptilno. Joel McHale u ulozi desničarskog luđaka je neki pokušaj subverzije očekivanja; kao ha-ha – komično je što sulude teorije zavjere napuhanog i senzacionalističkog voditelja zapravo budu recimo-točne.
U sjeni nespretnosti i besmisla finala ostaje razvoj priče pomalo nekarakterističan za Dosjee X, koji su se sada prilično eksplicitno i direktno pozabavili posljedicama urote na globalnoj skali. Sada sa konkretnim ulozima, dosad samo natuknutim u devet proteklih sezona. Što je barem… pokušaj nekakve ambicije?
Ne vjerujem da je neki preveliki spoiler reći da finale završava prokletom cliffhangerčinom, što je prilično suluda ideja za nešto što se smatralo povratničkom mini-serijom. Carter već lobira za nastavak serije, a gledanost je dovoljno dobra da će ga Fox primiti i saslušati prijedloge, što vjerojatno znači da još samo treba nagovoriti Davida Duchovnyja i Gillian Anderson te uskladiti njihove rasporede.
Jedna epizoda spašava ovaj kaos i trebali biste je pogledati
Propitkivanje sposobnosti i talenta autora jedne od najpoznatijih televizijskih serija možda je malo neukusno, ali Chris Carter osim i nakon Dosjea X stvarno nije imao ništa vrijedno ažuriranja životopisa. Millennium i Lone Gunemen bili su relativno (prvi) i definitivno (ovaj drugi) kratkovječni spin-offovi kojih se malo tko danas želi sjećati, dok je njegov pokušaj povratka televiziji Amazon dosta brzo prerezao, otkazavši navodno slično loš i nekoherentan The After, nakon što su zapravo naručili seriju.
Plus, Carterova je i peta, “samostojeća” epizoda, koja ja je nespretan miks islamskog ekstremizma i terorizma sa Mulderom na drogama; komične situacije malo potkradaju ozbiljnost prve teme. Nešto su bolje druga i četvrta, klasične “monster of the week” epizode sa ponešto jezivih ideja i scena, iako u globalu sasvim prosječne epizode Dosjea X.
Ali zato je treća mala minijatura koju se isplati pogledati neovisno o ostalih pet epizoda. U neku ruku atipična epizoda Dosjea jer se radi o laganoj, komičnoj epizodi – gotovo parodiji same serije – koja se opet bavi smislom života i ljudskosti na uvrnut način. U njoj Mulder i Scully susreću inverziju vukodlaka: biće koje se prvim zrakama svjetlosti pretvara u čovjeka – umjesto obrnuto. I zove se Guy Mann. Pa fantastično blesavo.
I tako se Guy Mann vrlo brzo asimilira u odvratnu ljudsku egzistenciju, nalazi posao – što Mulderu objašnjava s potpunim zgražanjem i samoprijezirom – i bude dobar u tome, ali ga svejedno muče standardne ljudske brige, njemu potpuno nepojmljive i grozne. Poput potrebe da večer provede gledanjem pornjave i žderanjem fast fooda. Skakanje u tonu epizode između povremenih jezivosti epizoda koje prethode i slijede jest malo čudno i zateći će neke gledatelje, ali epizoda je divna i potpuno različita od ostatka da je mirne duše možete pogledati samu te ignorirati ostatak.
Taj tračak genijalnosti na stranu, bojim se da “stara” generacija gledatelja serije neće dobiti ništa bitno iz ove nove inkarnacije, niti će ih podsjetiti na seriju koju su voljeli; s druge strane novim gledateljima neupućenim u original ovo ne bi trebalo služiti kao reprezentativan uzorak, niti će gledajući je shvatiti zbog čega je bila toliko popularna.
Ostale bilješke koje nisu drugdje stale:
– Nick Pileggi (Skinner) ima jedva pet rečenica kroz cijelu “sezonu” i potpuno je nebitan u cijeloj priči, a na posteru je iza Muldera i Scully.
– Ako ništa drugo, pojava The Smoking Mana je solidno jeziva.
– Uvodne minute prve i posljednje epizode samo su hrpa ekspozicije i flashbackova na devet sezona serije, ali barem je zgodna simetrija između Mulderovog uvoda u prvoj te Scullyjinog u zadnjoj epizodi. To je sve.
– Ljudi pričaju o “uništavanju reputacije originala”. To je glupost, općenito. Remakeovi ne čine originale retroaktivno manje vrijednima.
– Trivijalno je i površno, ali kad je već ocjena za cijelu sezonu na dnu, onda recimo i ocjene za pojedinačne epizode: 4, 6, 9, 6, 5, 3
Izvor SERIJALA