Svaki peti hrvatski poslodavac, unatoč iznimno visokoj nezaposlenosti, na postojećem tržištu radne snage ne može pronaći zaposlenike s odgovarajućim kvalifikacijama. Iako zvuči puno, hrvatski su se poslodavci, zajedno s ciparskima, smjestili na dno ljestvice država EU: u baltičkim državama i Austriji isti problem navodi više od 60 posto poslodavaca, a na razini EU radnike s potrebnim kompetencijama ne može pronaći čak 40 posto poslodavaca.
Nekompetitivne plaće
Radi li se doista o kroničnom manjku kompetetnih radnika ili tvrdnje poslodavaca dijelom proizlaze iz činjenice da poslodavci za pojedina radna mjesta nude krajnje nekompetetivne plaće ili loše radne uvjete, bavi se, između ostalog, iznimno iscrpna publikacija Europske komisije “Zaposlenost i društveni razvoj u Europi 2015.”, u kojoj je niz stručnjaka na 500-tinjak stranica detaljno, s ogromnom količinom obrađenih statističkih podataka, citiranih znanstvenih radova i relevantnih zaključaka, prikazao tržište rada i socijalne uključenosti u Europskoj uniji. Točan je odgovor vjerojatno negdje u sredini. Međutim, razvijanje i ulaganje u vještine i kvalifikacije (postojećih i budućih radnika, osobito onih najmlađih i najstarijih) te ispravno uparivanje radnog mjesta i kvalifikacija bit će, dokazuju, glavni, ako ne i jedini, izlaz za socijalno i financijsko održavanje Europe.
Naime, u svjetlu demografskih promjena u Europi – koja nepovratno stari – radna će se snaga u narednim godinama dramatično smanjivati.
Cilj je 75 posto
Prema izračunima Europske komisije, ako Europska unija uspije ostvariti zadani cilj zaposlenosti od 75 posto u populaciji od 20 do 64 godine (Hrvatska si je postavila daleko skromniji cilj od 62 posto, a vladajuća garnitura obećaje da će ga premašiti i u mandatu zaposliti najmanje 100.000 osoba), to će značiti da će se u EU do 2020. godine zaposliti dodatnih 14 milijuna osoba. Takvim zapošljavanjem bitno bi se popravila socijalna slika te bi odnos ekonomski neaktivnih (mlađih od 20 godina, onih izvan zaposlenosti od 20 do 64 godine te starijih od 65 godina) i zaposlenih, koji sada u EU iznosi 1,41, smanjio na 1,26. Međutim, ako zaposlenost ostane na razini od 75 posto – zbog sve nižeg nataliteta i rapidnog starenja stanovništva, odnosno smanjenja radne snage i povećanja broja neaktivnih – taj će odnos nakon 2020. početi dramatično rasti te će do 2060. godine narasti na neodrživih 1,6 neaktivnih osoba na svakog zaposlenog.
Želi li pak Europa održati odnos iz 2020. – 1,26 neaktivnih na jednog zaposlenog – trebala bi pronaći 30 milijuna dodatnih radnika. Dakle, ne 30 milijuna doseljenika, nego toliko doseljenika u radnoaktivnoj dobi. Ukupni broj doseljenika iz trećih zemalja trebao bi, dakako, biti višestruko viši (doseljavat će se i djeca i starije osobe, a i oni u radnoaktivnoj dobi s vremenom će postajati neaktivni).
Spas je u migrantima
Koliko je to uopće realno najbolje govori podatak da trenutno u EU živi 28 milijuna migranata u dobi od 15 do 64 godine iz trećih država.
Stoga, zaključuju u EK, uopće ne može biti opcija u potpunosti se osloniti na migrante iz trećih zemalja kao nadomjestak radne snage. Oni su tek jedan dio rješenja: kad ih pak, s druge strane, uopće ne bi bilo, zaposlenost u EU morala bi se podići na neostvarivih 86 posto.
U usporedbi s tim, i najveća zaposlenost u EU od 80 posto, koju dostiže Švedska, izgleda skromno, a o hrvatskih 58 posto uopće da ne govorimo.
Budući da je natalitet u EU vrlo nizak – tek Francuska, Irska i neke nordijske zemlje uspijevaju prirodnim putem nadomjestiti postojeće stanovništvo – EU mora, uz donošenje i implementaciju što boljih obiteljskih i demografskih politika kojima bi ublažile prirodni pad stanovništva, naći načina da bolje iskoristi postojeću radnu snagu. Drugim riječima, da brzo podigne produktivnost – za duplo.
Stručna usavršavanja
Produktivnost će, zaključuju, u ne tako dalekoj budućnosti biti jedini izvor ekonomskog rasta. A podići je nemoguće je bez ozbiljnih i promišljenih ulaganja u vještine i kompetencije radnika kroz stručna usavršavanja, strukovno obrazovanje i cjeloživotno učenje – kategorije u kojima je Hrvatska na samom dnu EU. Pritom povećavanje razine vještina mora biti jednako raspoređeno i dostupno svim slojevima društva, jer će inače dovesti do daljnjeg produbljivanja nejednakosti u društvu.
Naime, analize pokazuju da već neko vrijeme u Europi raste nejednakost između materijalnog statusa zaposlenih osoba na radnim mjestima koja zahtijevaju niže vještine i onima koji zahtijevaju visoku razinu vještina, a da poslovi srednjeg ranga nestaju. Kriza je takvu polarizaciju samo pojačala.