Gospođo Mišić, kažite mi šta se desilo od onih, zaista ružnih događaja i vašeg izbacivanja iz Skupštine RS-a, krajem decembra, do sada? Da budem posve jasan, oni događaji ni najmanje nisu ličili na nešto što bi se moglo nazvati „nastavkom dijaloga“ sindikata i vlasti, a juče ste na pressici izjavili kako taj dijalog nikada nije ni prestajao.
Ono što je činjenica jeste da je Savez Sindikata Republike Srpske vrlo argumentovano iznosio razloge zašto RS-u nije potreban novi Zakon o radu. U toj argumentaciji, mi smo 5 godina uspijevali da očuvamo Zakon o radu, koji je sada već bivši, a to je značilo i očuvanje kolektivnih ugovora kao najvrjednije stvari koja proizilazi iz Zakona o radu.
Zašto su kolektivni ugovori toliko važni?
Kolektivni ugovori su novac. To je ono što smo mi teškom mukom godinama ugrađivali kao mozaik. Sve to što se nalazilo u kolektivnim ugovorima, i još uvijek se nalazi, jer su oni na snazi, jeste ono konkretno što radnik dobije za svoj posao i ono konkretno što jeste njegovo pravo. Ukoliko ta prava, koja su definisana kolektivnim ugovorom, bilo da je u pitanju plata ili druga prava, radnik ne može da realizuje kod poslodavca, mi imamo službu i pravnu pomoć, koja može pomoći svakom radniku. Te sporove smo dobijali u 98% slučajeva na sudu, a to radnika, člana Sindikata, ništa ne košta.
I gdje onda nastaje problem?
Problem nastaje onda kada dva ministra iz dvije zemlje koje nemaju nikakve veze sa Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom, govorim o Velikoj Britaniji i Njemačkoj, dakle, kada oni, uz pomoć određenih nevladinih organizacija, traže rješenje za Bosnu i Hercegovinu. A to rade vjerovatno zato što lokalne vlasti nisu sposobne da upravljaju državom.
Možete li mi reći o kojim nevladinim organizacijama ili pojedincima se radi?
Ono što sam ja vidjela, vidjela sam lica, za koja ne mogu tačno reći za koje nevladine organizacije rade.
Mislite da su oni imali savjetodavnu funkciju ili…?
Da, da. Inače, kada se rade takva dokumenta, koriste se razne i vladine i nevladine organizacije za kreiranje određenih inicijativa, koje kasnije, naravno, postaju zakonska rješenja.
Kako vi gledate na upliv i vladinih i nevladinih organizacija, koje imaju takvu konsultantsku ulogu u kreiranju određenih zakona?
Znate, to je sloboda. To je sloboda da se javno iskažu stavovi u vezi sa određenim pitanjima, pogotovo ako imate preduslove da možete npr. iz ekonomskog, socijalnog ili nekog drugog ugla da prezentujete neko istraživanje, a koje navodi da bi trebalo nešto mijenjati u skladu sa vašom stručnom procjenom. Ali nije suština što je neko iz BiH učestvovao u kreiranju zakona. Suština je u tome da procesi kreiranja, stvaranja i nastanka zakona i politika jedne zemlje nisu u rukama ljudi koji su državljani te zemlje.
Kakav je onda uopšte značaj aktuelnih vlasti?
To se i ja pitam. Kakav je značaj vlasti koja je dobila povjerenje građana da donosi zakone, a to ne čini? Naše vlasti su vrlo loši izvršioci određenih zakonskih rješenja koja proizilaze kao procjena eksternog viđenja određenih stručnjaka, ambasadora, i političara koji nisu iz ove zemlje.
Možemo li onda reći da su aktuelne vlasti pretjerano plaćene, da se ne bi petljale u svoj posao?
To znači otprilike ovako: Sve ono što dođe spolja to je odlično i sjajno, bez ikakve analize, bez ikakvog ulaska u problem i implikaciju takvog zakonskog rješenja na postojeća zakonska rješenja i uopšte na život građana.
Ali, nije li onda krivica vlasti što je aminovala takve odnose?
Apsolutno! Prvo, krivica vlasti je što je pitanje suverenosti donošenja odluka od naroda izabranih predstavnika apsolutno marginalizovano. I neću reći zato što je to neko drugi htio, nego zato što su to vlasti poželjele, da bi pokrpile ono od čega žive, a čega nemaju, a to je taj deficicit u budžetu. A, onda se tu pojavljuje MMF i Svjetska banka.
Ako se ne varam, i vi ste razgovarali sa predstavnicima ovih inostranih organizacija.
Da, mi imamo iskustva i sa MMF-om i sa Svjetskom bankom. Mi smo sa njima razgovarali jednako kao i sa predstavnicima vlasti, s tim što su naši razgovori bili potpuno drugačiji. Tamo su vlasti aminovale sve ono što se od njih tražilo, a mi smo rekli – to ne može. Ako vam kaže rezidentni šef MMF-a za Bosnu i Hercegovinu da je prevelika najniža plata i da ona mora biti kao u Rumuniji, da naši radnici imaju velike plate u odnosu na određene članice EU, kao što su Rumunija ili Bugarska, vi mu kažete da to neće proći i da to ne ide. Ali, naravno, opet je krajnja odluka na vlastima.
Onda smo svi zajedno u ogromnim problemima.
Naravno. Suštinski gledajući, BiH nije država po definiciji. Dakle, ona niti je nezavisna, niti je suverena, niti politička elita ima odgovornost prema onima koji su je birali…Naprosto, oni samo provode ono što dolazi spolja. Ja bih razumjela da smo mi članica Evropske unije. Ja bih razumjela da ćemo mi za godinu dana ući u EU, a da su se pri tome građani izjasnili da žele ući u EU. Međutim, mi nemamo nikakvih indikatora, a vidimo da niti nove članice u EU ne pokazuju bilo čim da se bolje živi u njima. Mislim, naravno, na živote običnih grđana.
Hajde da se vratimo na suštinu novog Zakona o radu. Šta ne štima?
Suština je da je ovaj novi Zakon o radu proizašao iz agende koju su nametnula dva ministra spoljnih poslova, Velike Britanije i Njemačke. Preciznije, ovaj Zakon su objeručke prihvatile sve političke partije u Bosni i Hercegovini, jer nisu znale ništa same da proizvedu, pa su prihvatile ponuđenu agendu.
To je činjenica, ali da malo logički razjasnimo stvari u vezi sa Zakonom o radu. Sindikat je, bar tako kažete, ostao dosljedan u svojim naporima da taj Zakon ne prođe, ali šta je vlast uradila? Preciznije, da li je vlast postala ili ostala nekooperativna. Mi vidimo da je novi Zakon stupio na snagu i ne možemo se sad pretvarati da nema „slona u prostoriji“. Šta je sa drugom stranom?
Šta je sa drugom stranom? Prvo, željela bih vrlo jasno reći da posljednji protesti koje smo mi imali i ono što sam ja uradila kao prvi čovjek Sindikata je da sam to sve najavila. Rekla sam da ću se boriti do posljednje kapi krvi, ne misleći da ću bukvalno proliti krv, braneći stavove onih radnika koji su nezadovoljni. Isto tako na pitanje koliko će biti demonstranata, rekla sam da će ih biti onoliko koliko ima nezadovoljnih.
Čini se da su protesti bili dvojaki.
Upravo tako. Oni su djelovali ili išli u dva smjera. Prvi je bio pružanje otpora samovolji vlasti koja samovoljno nameće zakonska rješenja i drugi smjer je buđenje građanske i sindikalne svijesti. Nije nikakav grijeh, niti sramota, boriti se za ono što normalan civilizovan demokratski svijet ima.
Ja se moram vratiti na taj dan, preciznije tu veče, kada ste sa radnicima, predstavnicima Sindikata, bili ispred Skupštine i kada ste pokušali ući u skupštinu. Tada, u tom trenutku ste imali momentum, koji je mogao da prevagne u vašu korist. Zašto se nije desio taj klik?
Nedostajalo je još energije za taj klik. Moramo biti iskreni. Jedan čovjek može da uradi puno, nekoliko ljudi još više, a mnogo ljudi može da napravi dobro za sebe. Ja sam još uvijek predmet posmatranja MUP-a. Još uvijek se pregledaju snimci i traži se mogućnost podnošenja krivične prijave, kao organizatora protesta i u skladu sa zakonom to zaista i jeste tako. Ovome svemu treba dodati rečenicu premijerke Željke Cvijanović, koja je tada rekla da je „na sceni rušenje institucija Republike Srpske“ i da to građani prepoznaju. Onda je potpuno jasno da mi imamo ozbiljan problem funkcionisanja sistema.
Ali ovdje moramo pojasniti „običnim ljudima“ situaciju. Ti ljudi nisu nikave institucije Republike Srpske, nego reprezenti sistema.
Apsolutno! Ono što sam ja željela, i po cijenu vlastite žrtve, jeste da pokažem da je sasvim normalno da onaj koji je glasao za predstavnike u Parlamentu ima pravo da dođe i da ih pita –šta vi to radite? Zašto to radite? To nije dobro. Moraju da čuju glas vlasti, ne samo na predizbornim skupovima, kada ih ima i na selu i u gradu, u svim zapećcima gdje se bore za glasove.
Ali, problem je na ovoj, uslovno rečeno, našoj strani. Koliko nas ima? Koliko smo jaki? Koliki je strah? A strah postoji. Postoji strah da se pruži otpor nenormalnim situacijama, koje proizvodi Vlast. A, donošenje i nametanje Zakona o radu je suštinsko pitanje od životnog značaja za sve građane Republike Srpske.
Mislim da je nekako fer i da je u redu da baš vi kažete šta se desilo, pa ste od juče nastavili dijalog sa Vladom?
Važno je da se zna kako je Vlada od samog početka pokušala nas da optuži za „nekooperativan rad sindikata“. Pa i sam ministar rada, Petar Đokić je rekao kako njemu treba „kooperativan sindikat“.
Čini se da ga je našao?
Tako je! Doći ćemo do toga. Mi nismo bili predstavnici niti pozicije, niti opozicije, mi smo bili predstavnici sindikalne politike dosljedno, do zadnjeg trenutka, u moći koju ima Sindikat. Sindikat nema moć da glasa za zakon, nema moć da predlaže zakon, ali ima moć da kaže šta ne valja i da se bori. Činjenica je da smo mi kao partneri sve vrijeme poštovali vlast Republike Srpske, ali ta ista vlast ničim nije pokazivala da želi kvalitetan dijalog.
E, ovdje ćete Vi morati odgovoriti svim našim čitateljima, da li je sindikalno članstvo na neki način izigrano? Zašto ovo govorim? Pa juče su se pojavile neke izjave gospodina Obrada Belenzade, predsjednika Konfederacije sindikata Republike Srpske, gdje on kaže kako je sindikat već uveliko socijalni partner vlasti. Kako objasniti sve ovo „običnim ljudima“ koji su u sindikat? Znači, puj-pike ne važi ovo sve dosad, novi Zakon je u redu, a mi smo socijalni partneri?
Prvo, vlast je dijelila sindikalce na „radnike i neradnike“. Ali nikada se u predstavništvima sindikata nije našla žestoka osuda kada je takva vještačka podjela u pitanju. I to je za svaku osudu. Drugo, u našem sindikatu imamo i ljude iz SNSD-a, SDS-a, PDP-a, SP-a…i to političko djelovanje unutar sindikata se jako osjetilo u ovim protestima. Čak i ja koja znam puno toga, nisam pretpostavila da će to biti toliko vidljivo. Nisam mogla vjerovati da će narodni poslanici dva dana uoči protesta obilaziti privredne subjekte, javne ustanove i radnicima prijetiti otkazima ukoliko dođu na proteste.
Znači, to se dešavalo?
To se dešavalo! I to javno. To što su oni radili je prije svega nezakonito. Drugo, to je pitanje morala tih osoba, koje izlaze u javnost i vrše pritisak na radnike koji imaju platu od 370KM, da se ne bune jer će dobiti i manje. Znači, svi mi smo trpjeli i prijetnje i zastrašivanja i praćenja, i prisluškivanja telefona i to je danas jednostavno uraditi. I u takvim uslovima, imali smo suprotstavljanje vladi koja nameće zakon, suprotstavljanje strahu od političara na terenu. Pazite, neki političari su u to vrijeme pravili novogodišnje prijeme, dijeleći raznorazne paketiće, samo da ljudi ne dođu na proteste. E, sad, postavlja se pitanje – šta se desilo poslije?
Pa, da, to je pitanje svih pitanja.
Ja nisam htjela da dam svoj pristanak na Zakon koji je apsolutno nepovoljan po radnike! Istina, bilo je komešanje među granskim sindikatima koji u svojim redovima imaju određena politička previranja. A, takođe, u vezi sa vašim pitanjem, imali smo i nereprezentativni sindikat kolege Obrada Belenzade. On je sve aminovao i to samo iz jednog razloga – Njemu je obećeno da će dobiti reprezentativnost, kakav god Zakon da bude donesen. Bez obzira što on ima svega nekih 10 hiljada članova. Dakle, on je radnička prava stavio na tas na kome se nalazila njegova pozicija i njegova organizacija. Prevagnuo je tas da je sve to dobro i da će oni biti kooperativni, ali znate šta – ništa se bitno neće promijeniti.
To Vas pitam, postoje li nekakve reperkusije za takav rad? Dakle, Vi kažete da taj čovjek zastupa prava 10 hiljada ljudi, a Sindikat ima 120 hiljada ljudi. Postoji li nešto, neki regulativ, koji može spriječiti ovakva dešavanja kada su sindikati u pitanju? Po ovoj logici, vlada ad hoc može izabrati bilo kog čovjeka, koji je bilo kakav predstavnik sindikata, da im bude partner u pregovorima.
Upravo je to problem! Upravo je takav zakon! Ministar može, bez obzira na odnos snaga, da utvrđuje reprezentativnost i može, suprotno odlukama odbora, sam dati reprezentativnost. Šta se, ustvari, desilo ovim zakonom? Vlada je ta koja sve radi. Ako ispregovarate kolektivni ugovor, ministar ima pravo da taj kolektivni ugovor proglasi neprimjenjivim u određenim preduzećima, institucijama, ili da kaže da uopšte ne važi na određen period.
Krucijalno je pitanje – zašto ste Vi pod takvim okolnostima uopšte rekli da ćete pregovarati sa Vladom, odnosno, kako ste rekli, da ćete nastaviti pregovore?
Mi nikada nismo rekli da nećemo pregovarati. Do samih protesta, i u vrijeme protesta, tražili smo da razgovaramo, jer je to jedini način da kažemo šta hoćemo. Ali Vlada je uporno govorila da mi ne pregovaramo, samo zato što nismo aminovali njihov Zakon.
Postavlja se pitanje, po toj logici, imate li Vi sa kim uopšte pregovarati?
E, sada dolazimo do toga da smo mi uputili zahtjev za pregovore socijalnim partnerima, iako ja lično znam da od toga nema ništa. Pa, mi nismo mogli dobiti papir od Vlade na kome piše kad je održana sjednica na kojoj je utvrđen Zakon o radu i upućen u skupštinsku proceduru. A, to je javna stvar. Sjednica Vlade je javna stvar!
I šta sada? Šta dalje?
Ono što je sigurno jeste da je ovaj Zakon nemoguće primijeniti. U suštinskom dijelu, nemoguće ga je primijeniti. A, to znači da će Vlada doskočiti toj pojavi izmjenama novog Zakona. Takvo stanje već imamo u Federaciji. Ići će se na izmjene Zakona, zato što je ovaj Zakon sklepan. Mijenjaće se po hitnom postupku, preko noći, daleko od očiju javnosti ili barem kamera.
Da pojasnimo – Zakon je donesen i sad će se u hodu mijenjati i modifikovati kako vlastima odgovara?
Tako je. On će se „raščupavati“, mijenjaće se jedan član, dodavaće se drugi. Ličiće na sve osim na pravičan, moderan i dobar Zakon o radu.
Kakve su reperkusije na terenu i šta će Sindikat uraditi po tom pitanju?
Jedino što mi možemo uraditi, a to je već viđeno, jeste organizovanje protesta, pobuna, a koje će biti sve manje mirne.
Znači, Vi kažete da nastavljate sa aktivnim pritiskom na vlast?
Apsolutno. Pa to se radi u cijelom svijetu. Znate, u Briselu, kada se zapale kontejneri ili razbiju šajbe kola, to nije udar na institucije Brisela.Ali ovdje, ako uđete u instituciju, vi ste državni neprijatelj.
Znate zašto Vas ovo pitam? Zato što su mnogi protumačili da je došlo do povlačenja sindikata u borbi za radnička prava ili, još preciznije, da je sindikat kapitulirao.
Ne! Mi nastavljamo naš posao kao što smo radili i prije donošenja Zakona o radu. I u ovom trenutku, naš poziv, koji je upućen da se utvrdi najniža plata, koja je polovina prosječne plate, plus troškovi života, plus ostale naknade, dakle, taj naš poziv je pucanj u prazno. I od toga neće biti ništa. Zašto?
Čekajte, Vi ste već svjesni određenih koraka i inicijativa, od kojih neće biti ništa?
Da, i ja to ne govorima napamet. Mi imamo izjavu premijerke koja kaže da je došlo vrijeme da se poveća najniža plata. Nekoliko dana poslije toga, mi imamo izjavu ministra koji kaže da mi trebamo biti realni, da shvatimo gdje živimo i da prostora za povećanje plata nema. I onda imamo izjavu poslodavaca koji kažu da je previše i po 370KM. Dakle, imamo dvije vrste izjava prije i poslije donošenja Zakona. I hoćemo da vidimo ko to laže. Da li je premijerka bila premijerka kada je rekla da je došlo vrijeme za povećanje plata ili je sad premijerka, kada ona i njen ministar kažu kako nema uslova za povećanje plata?
Da li običan radnik ima svijest i percepciju o svim tim momentima? Ili je on samo egzistencijalno i materijalno ucijenjen?
Sve dok budemo stvari tako posmatrali, da plata od 300KM može biti i manja, ako se digne glas, nama će ta plata zaista biti manja. Zaista će nas biti malo koji ćemo biti spremni da dignemo glas. Mi uporedo branimo interese radnika, ali djelujemo i na ljude. Nije grijeh ako se buniš i tražiš ono što ti po zakonu pripada. To je veliki i mukotrpan posao i tu saveznika nema. Mi smo u jednom stanju apatije, gdje svako veče na TV-u gledate kako je jedan kriminalc, a drugi izdajnik.
Koji je vaš recept za „buđenje“? U jednom trenutku je izgledalo da ste uspjeli promijeniti svijest, ako ništa onih koji su izašli na ulice?
Bila sam potpuno svjesna da ovi protesti neće biti mirni i moram priznati da u jednom broju kolega iz granskih sindikata nisam našla podršku. Moramo znati da je strah od nepoznatog potpuno opravdan, ali pitanje povjerenja je nešto što je bilo na ispitu. Jer, ako ste zbog nečega spremni i glavu da izgubite, a pri tom je neko spreman da malo koketira sa vlašću, onda tu ima dosta posla.
Naravno, svaka druga godina nam je izborna, sad smo u izbornoj godini. Kako će se to odraziti direktno na Vaš rad, a bogme i na rad radnika, koji su novim Zakonom segregirani? Kako ćete se dogovarati i pregovarati sa Vladom?
Da li je nama Vlada uopšte reprezent za razgovore? Otvoreno kažem da nije. Ako je Vlada prihvatila agendu koju je neko drugi nametnuo i samo je provodi, ako je prihvatila uslove MMF-a, onda se postavlja pitanje kompetencije Vlade. Da li su naši sagovornici kreatori Agende ili su oni negdje drugdje. Primjera radi, mi razgovaramo sa ambasadorom Velike Britanije o našem Zakonu o radu. To nije normalna situacija. Ali, očigledno da je to kod nas normalno. Očigledno je da ćemo morati da uključimo neke druge adrese koje imaju veće kompetencije od Vlade RS-a. Da li je to izbor građana? Nije. Da li je to izbor vlasti? Očigledno DA.
Ali, ne bojite li se da će Vam vlast staviti etiketu „stranog plaćenika“ i onda medijskim spinom opet okrenuti stvar u svoju korist?
Pazite, ja u svom životu nisam uradila ništa čega bih se stidjela. To hoću li ja dobiti jednu etiketu više ili manje, aposlutno nije stvar koja zavrjeđuje moju pažnju. Pa, ja sam, odlaskom na proteste kolega iz Federacije i pružanjem podrške njima u ljeto prošle godine, bila etiketirana na jednom od javnih emitera, da sam izdajnik Republike Srpske, samo zato što je iznad mene bila nekakva zastava. A, mene zastave ne interesuju. Da se razumijemo, ja sam godinama bila meta diskreditacije ili pozicije ili opozicije. Oni su se mijenjali, a ja sam ostajala na istom kursu.
Odmah da kažem da ću u izbornoj godini ozbiljno govoriti o radu Socijalističke partije. Ne treba zaboraviti da je Socijalistička partija po nekom svom izbornom programu, partija koja bi trebala biti najbliže radniku. Zašto je ta partija izigrala povjerenje radnika i stala na stranu kapitala i poslodavaca? Ja se ne plašim da kažem kako ministar rada iz ove partije (Milenko Savanović op. aut.) izađe pred javnost i kaže da će ovaj novi Zakon i te kako djelovati ne ekonomsko i socijalno stanje radnika, ali mi moramo znati u kome vremenu živimo i da živimo u vremenu kapitalizma. Očigledno nešto jedno sa drugim ne ide.
Vidim, imate mnogo štošta zamjeriti političarima zbog ove i ovakve vlasti. Mislite li da će zbog ovakvog rada položiti račune na lokalnim izborima? Da budem posve precizan – hoće li biti kažnjeni zbog svog (ne)rada?
Prirodno bi bilo da budu sankcionisani na lokalnim izborima. I svako bi trebao da položi račune. Prirodno bi bilo da odgovore ljudima kako već pet i više godina najniža plata stoji zaleđena na 370KM. Prirodno bi bilo da odgovaraju za tragičan socijalni status radnika…Ali vidjećemo.
Evo, na kraju, moram Vas pitati gdje Ranka Mišić vidi za godinu dana radništvo ovakvo kakvo jeste, gdje vidi Sindikat, a gdje Ranku Mišić?
Ja sam možda posljednji romantik i vjerujem u čovjeka. Svu svoju energiju i znanje koristim kako bih oslobodila čovjeka od straha. Borim se za društvo gdje se nećemo uplašiti zato što će nas neko u nekom žutom mediju popljuvati zato što smo rekli istinu. Naravno da je sve to teško. A, gdje ja sebe vidim? Voljela bih da i poslije mene ova moja nadanja ne budu iznevjerena i da neko nastavi ovaj posao raditi kako treba, jer je to jedino što može da spasi kompletan region.
Posebno me raduje da sam prateći medije vidjela da postoje vrlo pametni mladi ljudi koji vrlo argumentovano govore o potrebama da se stvari mijenjaju i da pitanje ovakvih kapitalističkih odnosa u regionu, pa i u svijetu, više nije tako zatvoreno, toliko stabilno i toliko upravljačko prema ljudima.
Vjerujem da će radnici „Trudbenika“ ili bilo kog preduzeća prestati da se bune kada shvate da nemaju 11 plata, nego treba da prestanu raditi 30 dana nakon što nisu dobili platu.
Razgovarao: Dragan Bursać