Preći 300 kilometara s teškom upalom pluća samo da izraziš jednu sućut, zagrliš jedan zagrljaj, pokušaš umanjiti bar milimetar tuge zbog odlaska jednog oca, gore u Olovu.
Imati najboljeg brata koji te odveze.
Oprostiti se s ljudima od kojih ti se nikud ne ide, zaglavljen na pragu punom snijega, u kući koju su izgrizle tri granate, a koji nas ne puštaju ko da su nas rodili.
Učiniti ljubav, iako ti se mater naljutila i izgalamila što igdje krećeš s upalom pluća.
Uvijek učiniti ljubav, ma šta god koštalo.
Zaspati uplakan, a sretan.
Jer mama, jednom kad nam i ti odeš, odeš da te zauvijek nema, za nas netko srce u snijegu i zagrljaj ima.
Dođe vrijeme kad shvatiš da baš ništa više, osim toga, u ovom usranom danas…ne vrijedi.
Izvor Facebook autorke