Milorad Dodik se posljednjih par dana nalazio u Haškom tribunalu, gdje je bio svjedok odbrane na suđenju Ratku Mladiću, optuženom za ratne zločine. Dodik i na ovaj način kupuje medijsku pažnju. I uspijeva. U direktnom prenosu se ugurao između “Farme” i “Parova”, a to nije mala stvar.
I kao što to obično biva, najnaivniji od svih su opozicionari, koji su se, eto, sjetili da je Mile ‘96. priznavao BiH kao svoju domovinu, a da je smatrao kako je Karadžiću i Mladiću mjesto u Haagu.
Zapravo, nije najjasnije šta opozicija u Republici Srpskoj pokušava ovim da dokaže? I još najpreče, kome? Da je Milorad Dodik konvertit koji mijenja mišljenje po potrebi?
Pa, dabome! To ga je održalo u smutnim ratnim vremenima kad je namjesto puške dirigovao šleperima “Ronhila”. To lelujavo postmoderno zauzimanje kojekakvih stavova mu je pomoglo da na SFOR-ovim tenkovima uzme vlast kao “mlad i perspektivan političar”, kako ga je tada Amerika krstila. Ta prevrtljivost mu je pomogla da dođe sebi poslije izbornog nokauta 2002. god., pa se sa reformističkog kursa vazdigne 2006. god. u novu srBsku nacionalističku zvijezdu i dupetom izgura pogubljeni SDS sa tog mjesta. I šta je tu sporno? Razvojni put Milorada Dodka zna svako dijete od Laktaša do Trebinja. Ima i u udžebenicima, samo malo u celofanu.
Nije đavo da je jedini opozicioni argument za svrgavanje Mile neki intervju od prije 19 godina ili možda skribomansko nabrajanje afera koje PDP obznanjuje, a za koje niko pouzdano ne zna da li su plod predizborne kampanje ili zbir nasumičnih dešavanja?
Milorad Dodik je jedino nervozan zbog blage prehlade ili sporije probave. Sve ostalo mu je potaman. Nakon što je tužio samog sebe, nakon šo je, po ko zna koji put, pokazao da mu opozicija ne može ništa, nakon što mu je Bakir Izetbegović nabacio nacionalnu volejčinu sa ukidanjem Dana Republike, na šta je Mile nacionalistički i velepatronski pozvao opoziciju pod svoj nacionalni šinjel i pokazao da je i dalje najveći Baja, nikad mu nije bilo bolje.
Saturn u kući SNSD-a se smirio. Pijuni, topovi i lauferi su se opet magnetićima pričvrstili za laktašku šahovsku tablu. Eto, Radojičićeve prokrastije glede kontranapada na Dodika niko se i ne sjeća, šikaniranje i omalovažavanje novinara je odavno legalan sport u Palati predsjednika, a RTRS radi kao švicarski, pardon, Dodikov sat i sve je rahat.
Samo se opozicija uhvatila haškog svjedočenja Dodikovog. A, ne zna ili neće da zna ta opozicija da su Karadžić, Mladić i ostali kako za sebe vole reći “utemeljitelji Republike Srpske”, zajedno sa Draganom Kalinićem i Momčilom Krajišnikom, poodavno osnovali nekakav istinski SDS, jednu parapartiju, zapravo, zavičajno udruženje nacionalista, koje je stavljeno pod komandu i na raspolaganje Miloradu Dodiku. To je bila i definitivna Dodikova pobjeda.
I ne, Dodik se ne koleba u izjavama. On samo suvereno gleda kako mu presuđeni ratni zločinci i oni optuženi za ratne zločine salutiraju. Malo koji je opozicionar u RS-u, ako toga ima, ili opoziciono glasilo koje se izdaje za takvo, saopštilo ili barem pokazalo kako Ratko Mladić salutira svom novom komandantu.
A, to salutiranje Mladića u Haagu, prije par dana, upravo je simboličan čin apsolutne Dodikove dominacije u nacionalističkim vodama zapadnog Srblja. To je konačna potvrda njegovog neospornog liderstva. Karadžić je prošlost, živio novi Karadžić, kao da je Mladić urliknuo u haškoj sali.
Sa ovakvom podrškom radikalne desnice, u ovakvoj konstelaciji snaga, sa ovako nakrivo nasađenim Sarajevom koje pumpa Dodika do u nebo, Predsjednik RS-a se može komotno samoproglasiti doživotnim. Jer, trenutno, opozicija apsolutno ne zna šta da radi. A, i kad radi, radi to traljavo ili nikako.
Ta i takva opozicija u RS-u, koja predstavlja ovaj entitet u Sarajevu, svojim izjavama, postupcima i bahatlucima pojedinih čelnika, samo pokazuje sklonost “dodikovanju”, ukoliko joj se ukaže prilika. Ali, niti joj stoji, niti zna poput Baje iznijeti svoj krkanluk kako treba.
Zato Mile zna. Osokoljen definitivnim ustoličenjem i od strane Ratka Mladića na mjesto prvog srBskog nacionaliste, odmah je promptno počeo dijeliti klepke i šamarčine opoziciji. I to na terenu za koji bi se pretpostavilo da mu je najmrskiji. Ratnoprofiterskom.
Tako je Vukoti Govedarici, nesrećnom, rekao da je za vrijeme rata sa nekakvim kamionom punim brašna otperjao za Novi Sad, pa je dobio nadimak “tip 500”.
Ni to Mili nije bilo dovoljno, pa se, gotovo egzibicionistički, poigrao i sa dezerterstvom:
“Dezerter, bjegunac i već dokazani lažov Vukota Govedarica, bez imalo stida, već dugo vremena pokušava da obmane javnost u Republici Srpskoj o mom učešću u ratu, dobro znajući da sam bio najprije vojno raspoređen, a nakon odluke da narodni poslanici dobiju radnu obavezu i na taj način sam dao doprinos stvaranju Republike Srpske”.
I zato, velim, poslije Mladićevog saluta, niko Milu više ne veže sa nadimkom “Ronhil”, niko ne spominje njegov “šleperski ratni put”, niko ne priča o dezerterstvu prvog među nejednakim Srbima.
Budimo realni, uvijek je Ronhil bio vrijednija roba od tamo nekakvog brašna. Da je taj Govedarica imao i malo mozga, ne bi švercovao brašno, nego visoko akciznu robu. Zato on i jeste tu gdje jeste, a Mile može biti gdje hoće. Od vile na Dedinju, do Njujorka, Kipra, Londona, Milana…samo nebo je granica.
I zato zapjevajmo:
“Vozi me na Pale,
preko carina,
tamo živi, tamo živi moja jedina.”
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar