Ponekad se pretpostavlja da je zakon objektivan, neutralan i nepristrasan i da pol ima malo ili nimalo uticaja na njegovu implementaciju. Sam pojam “rodna pristrasnost” koristi se kako bi se opisalo nejednako postupanje ili očekivanja od pojedinaca ili grupe na osnovu spola, a kao rezultat njihovih rodnih uloga.
S tim u vezi, Atlanska inicijativa u BiH i Ženevski centar za demokratsku kontrolu oružanih snaga (DCAF) su u okviru provedbe projekta “Rod i reforma pravosuđa u BiH”, koji je podržalo Norveško ministarstvo vanjskih poslova, istraživali prisustvo svjesnih i nesvjesnih predrasuda prema muškarcima i ženama u pravosuđu. Iako su ove vrste istraživanja provođene u SAD 70-tih i u Evropi tokom 80-tih godina, pomenuto istraživanje je po prvi put adresiralo temu implikacija roda u pravosuđu, ne samo u BiH, nego i na prostorima Jugoistočne Evrope.
Kako za BUKU kaže autorka istraživanja Majda Halilović, cilj je bilo otkrivanje mišljenja, stavova i razmatranja pravnih stručnjaka, koji rade u pravosuđu BiH, o rodnim pitanjima, te utvrđivanje načina na koje bi rodne predrasude mogle koristiti ili štetiti pravnicama i pravnicima na sudu ili korisnicima i korisnicama sudskih usluga.
“Ova tema je izuzetno zanačajna jer pravosudni stručnjaci, naročito sudije i tužioci, treba da budu posvećeni ideji objektivnosti i pravednosti, bez obzira na rod, bilo da se radi o strankama u postupku, ili kolegama koji zajedno rade u prostorijama sudova i tužilaštava. Međutim, ne možemo očekivati od sudija i tužilaca da apriori budu oslobođeni svake svjesne i nesvjesne predrasude i da ostvare, bez dodatnih napora i edukacija, ideju da pravosuđe funkcioniše identično i bez predrasuda za sve osobe koje su uposlenici ili korisnici pravosudnih usluga”, kaže za BUKU Majda Halilović.
Ovo istraživanje je otkrilo svjesne i nesvjesne predrasude koje mogu uticati na rad sudija i tužilaca u sljedećim oblastima: silovanje i seksualni napad, nasilje u porodici, razvodi i starateljstvo nad djecom, kredibilitet žrtava i svjedoka pred sudom.
„Recimo, u slučaju dodjele starateljstva tokom brakorazvodnih parnica, prednost se skoro uvijek daje majkama. To je uglavnom opravdano stajalištem da su majke prirodno predodređene da se brinu za djecu. Ova teza je sama po sebi problematična, ako se uzima kao glavni i jedini kriterij, a pri tome se zanemaruju ostali fakori, poput, koji roditelj je više brinuo za dijete ili koji roditelj ima bolje uslove za dijete”, kaže za BUKU Maida Ćehajić, projektna koordinatorica Atlantske inicijative.
Ovakvo rezonovanje stavlja u nepovoljan položaj muškarce koji su možda u braku jednako brinuli za dijete kao i majka, a taj faktor nije uzet u obzir.
„Drugi primjer je da se nasilje u porodici pogrešno povezuje sa idejom da su muškarci prirodno skloni vršenju nasilja, te da su to ponašanja koja se ne mogu kontrolisati. Ovo uvjerenje je davno pobijeno sociološkim teorijama koje pokazuju da je nasilje u porodici fenomen kojim muškarci uspostavljaju moć i kontrolu nad ženama. Ti isti muškarci koji zlostavljaju svoje žene, daleko od očiju javnosti, često su ugledni građani koji jako dobro uspijevaju kontrolisati svoje porive kada su u pitanju drugi ljudi, dok smatraju da imaju pravo da tuku svoje žene i da će im takvo ponašanje biti tolerisano”, dodaje Majda Halilović.
Ovo shvatanje nasilja je važno jer određuje kakav će stav sudovi zauzeti prema nasilniku, odnosno, da li će ga tretirati kao osobu koja se prirodno ne može kontrolisati, ili osobu koja je manipulator i koja nasilje koristi smišljeno i sistematski.
Bitno je napomenuti da je istraživanje ukazalo i na niz rodnih stereotipa i stavova među pripadnicima pravosudne zajednice o seksualnom napadu.
„Možda je najistaknutiji stereotip, koji vrijedi pomenuti, onaj o promiskuitetnoj, seksualno provokativnoj ili zavodljivoj ženi, koja stoga nije ni mogla biti žrtva seksualnog napada, nego je taj napad svojim “promiskuitetnim ponašanjem” sama izazvala. Na taj način se seksualno ponašanje žene izjednačava sa nemoralnošću, a seksualna nemoralnost žene sa većom vjerovatnoćom da je ona neiskrena ili, u najmanju ruku, da joj nedostaje kredibilitet”, ističe Halilović za BUKU.
Istraživanje je pokazalo i stavove koji, i pored forenzičkih dokaza, dovode u pitanje seksualni napad, ili se žrtve silovanja “terete” kao da su takvo ponašanje isprovocirale same, dok se za počinioce nalaze opravdanja, poput “bio je pod uticajem alkohola”.
Naše sagovornice ističu zašto je važno imati ovu vrstu senzibilnosti u pravosuđu, pogotovo kada govorimo o nasilju nad ženama.
Poznavanja uzroka, kao i posljedica nasilja nad ženama je važno, jer znanje utemeljeno na nauci i činjenicama ima potencijal da prevaziđe prosuđivanje koje se temelji na stereotipima ili netačnim popularnim percepcijama.
„Recimo, za policiju, sudije i tužioce je izuzetno važno da poznaju različite vrste nasilja u porodici i da reaguju na pravi način. Sistematsko nasilje u porodici je izuzetno važno prepozati, a i adresirati na pravi način, jer su žrtve nerijetko u velikoj životnoj opasnosti”, tvrdi Maida Ćehajić.
Blago rečeno, izricanje i praćenje zaštitnih mjera, te adekvatna kazna za počinioce, može imati preventivni karakter u dugoročnom smislu. Muškarci koji provode nasilje u porodici računaju na to da će sistem biti blag prema njima i zbog toga su dodatno ohrabreni da vrše nasilje.
Majda Halilović napominje da, ako se takvi muškarci suoče sa situacijom da provedu makar jedan dan u zatvoru ili plate visoku novčanu kaznu, drugi put će razmisliti da li da pretuku ženu sa kojom su u braku ili vanbračnoj zajednici.
„Ali, ako prođu nekažnjeno, vrlo je vjerovatno da će nasilje opet ponavljati. Takođe, žena koja se obrati policiji i koja dobije efikasnu zaštitu sistema prenijet će svoja iskustva i drugim ženama, koje će se potom osjećati ohrabreno da prijave nasilje i ne trpe nasilje. Smatramo da je efikasan odgovor krivičnopravnog sistema ključna karika u prevenciji nasilja nad ženama”, kaže Halilović u izjavi za BUKU.
Problem nasilja nad ženama i sudskog odgovora na nasilje u BiH posebno je obrađen u istraživanju koje su Atlantska inicijativa i DCAF objavili 1. decembra. 2015. godine. Istraživanje su podržali Ambasada Kraljevine Norveške i Ambasada Kraljevine Švedske u BiH. Istraživanje koje nosi naziv: “Preživjele govore: Osvrt na odgovore krivičnopravnog sistema na nasilje u porodici u Bosni i Hercegovini” daje glas ženama koje trpe ili su u prošlosti trpile nasilje u porodici da govore o svojim iskustvima i o tome kako se krivičnopravni sistem odnosio prema njima.
Pored svih ovih problema, naše sagovornice ističu da je naše društvo prilično napredovalo kada je riječ o implikaciji roda u pravosuđu, jer se već nekoliko godina govori sve otvorenije o ovoj problematici.
Sudije i tužioci pohađaju edukacije o nasilju u porodici, seksualnom uznemiravanju, rodnoj ravnopravnosti, međunarodnim standardima za integraciju rodne ravnopravnosti i ostalim temama koje su značajne za integrisanje principa rodne ravnopravnosti.
Pohvalno je to da svi sudovi i tužilaštva u BiH sada imaju detaljne Smjernice za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, te da svo osoblje prolazi inicijalnu obuku kako bi se što bliže upoznali sa ovom tematikom.
U tom smislu, pravosuđe je krenulo u korak sa praksama Evropske unije, koje su kod nas do sada bile marginalizirane. U tom smislu, bitno je istaći da Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH nalaže, još od 2003. godine, da sve javne institucije razviju interne mehanizme za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja.
Projekat “Rod i reforma pravosuđa u BiH” već nekoliko godina intenzivno sarađuje sa institucijama pravosuđa na uvođenju principa rodne ravnopravnosti u pravosuđe kroz obuke, razvijanje radnih materijala i jačanje institucionalnih mehanizama. Nadamo se da će sudije i tužioci ostati i dalje posvećeni ovoj temi i da će Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, kao i do sada, nastaviti snažno liderstvo u promovisanju principa rodne jednakosti.