U Lukomiru živi oko 20 stanovnika, uglavnom starijih osoba. Zbog velikih sniježnih padavina, nedostatka ambulante, ljekara ali i komunalnih preduzeća da čiste sniježne nanose, već četvrtu godinu prisiljeni su napustiti svoje domove i spustiti se u grad. Dolaskom proljeća ponovo se vraćaju na svoje.
U selu njeguju tradiciju i običaje što tokom cijele godine, izuzev zime, privlači veliki broj domaćih, ali i stranih turista. Ekipa Anadolu Agency (AA) uputila se prema posljednjem pravom bosanskom selu, nadajući se da će uspjeti i doći do njega.
Pust je, bez ijednog automobila, put do Lukomira. Sniježni nanos, velika magla i nebo iznad nas. Nakon višesatne vožnje dolazimo u Lukomir. Dočekuje nas pustoš i vjetar koji se jedini čuje. Nema smijeha veselih stanovnika Lukomira, djece koja se igraju, ali ni ezana s lokalne džamije. Sva vrata su zaključana i stavljeni su katanci koji će u proljeće biti ponovo skinuti.
Nema nijednog psa, mačke čak ni ptice. Magla, s vremena na vrijeme, smanji vidljivost na Lukomir sa obližnjeg brežuljka. Ostavljamo ga da sanja svoj zimski san, a mi ćemo u posjetu doći opet kada nastupi proljeće i bude života u ovom autohtonom bosanskom selu.
Na putu do Lukomira jedva da se susreće živi čovjek ili da saobraća neko vozilo. Ipak, dolazimo do sela u jugoistočnom predjelu Bjelašnice, u gornjem toku rijeke Rakitnice, Brda i Milišići.
Stajemo kraj jedne kuće, jer djeluje kao da nekoga ima. Iz radionice izlazi Salih Milišić. Kako kaže za AA, selo se zove Brda i od Sarajeva je udaljeno 46 kilometara. Od Brda do Lukomira nas dijeli još oko 12 kilometara makadamskog i snijegom pokrivenog puta.
“Ovdje sam sa suprugom već četiri godine. Ovdje je ljepota živjeti. Kada mećava puše onda nam ne čiste put, ali čim prestane čiste. Ovdje nema smoga, čisto je i nema gužve. Meni je lijepo”, istakao je Salih.
Kako kaže, kada su mećave aktivne onda niko ne može nikud, osuđeni su samo na kuću.
“U selu Brda ima 12, a u susjednim Milišićima pet stanovnika. Znači, preko zime je u ova dva sela ukupno 17 stanovnika. Ovdje se bavim stočarstvom. Imam kravu, tele i radim nešto privatno”, ispričao je Salih.
Mujo Masleša rođen je u Lukomiru i tamo proveo veći dio života. Nedavno je s porodicom napustio Lukomir.
“Prije sedam dana sam napustio Lukomir. U srijedu su Lukomir napustili i posljednji stanovnici. Ovo je četvrta godina kako silazimo”, ispričao je Mujo za AA.
Napominje da je on Lukomir napustio sa 17 godina, jer je tada došao u Sarajevo radi posla. Ipak, sada, kada je u penziji, živi ponovo u Lukomiru, ali svake zime opet je prisiljen napustiti svoje rodno selo.
“Volio bih da sam ostao gore ove zime. U penziji sam, a i ljudi koji sele rade to silom prilika. Sele samo zato što moraju. Niko ne čisti puteve, nema ambulante, a gore žive stari i iznemogli ljudi. Zbog toga su prisiljeni da sele”, naglasio je Mujo.
Da u selo ostaje bar još nekoliko ljudi i Mujo bi ostao.
“Ja bih ostao i preko zime da ima još barem tri, četiri čovjeka. Ima onih koji bi ostali, ali su stari i bolesni i ne može niko biti gore bez ljekara”, ispričao je Mujo.
Lukomir će početkom proljeća ponovo biti pun života, a do tada će spavati svoj zimski san.
Mujo kaže da njihov povratak u selo zavisi od vremenskih prilika.
“Krajnji rok za povratak je 1. maj. Obično tražimo nekoga s mašinama da nam pročisti taj put i onda se vratimo. Kada se vratimo zateknemo sve kako smo i ostavili. Nema nikakvih promjena”, kaže Mujo.
Napominje da on i zimi, kada poželi rodno selo, iz Umoljana pješke ode do Lukomira.
“Lukomir za mene znači sve. Teško se odričeš onoga gdje se rodiš”, poručio je Mujo.