“Ovo što sada živimo je kao u vremenu ranog hrišćanstva. Onim ljudima
koji su držali do nekog sistema vrednosti, koji su držali do sebe, njima
je jako teško, oni su se sklonili, postali su nevidljivi, oni su, u
prenesenom smislu u šahtu. Baš kao što su beskućnici nevidljivi,
nevidljivi su i dobri lekari, inženjeri, matematičari, fini i pristojni
ljudi, oni koji nisu vaspitavani da preko leševa dolaze do nečega. Oni
su u šahtu, tom nekakvom podzemlju – tu je Srbija koja vredi. To su
ljudi koji se druže između sebe, nemaju novca da izlaze, sami su u
svojoj državi postali građani drugog reda. A s druge strane, onaj
Beograd gore trešti i šljašti”
U sinopsisu novog filma Miroslava Momčilovića Smrdljiva bajka
stoji ovako: “Moma je skitnica i pati od depresije. Ema je skitnica i
lečila se od alkoholizma. Moma živi u napuštenim fabričkim pogonima. Ema
živi u šahtu. Ema se Momi dopala na prvi pogled. Moma se Emi dopao na
drugi pogled. Ema je nekad davno izgubila bebu i počela da pije. Ili je
prvo počela da pije pa izgubila bebu. Nije više ni važno. Važno je da
joj je Moma pomogao da to preboli. Moma i Ema počinju da žive zajedno.
Jedno drugom ulepšavaju dane. Dovijaju se u potpunoj nemaštini.
Venčavaju se. Venčava ih Kralj Klošara koji živi na deponiji. Moma i Ema
odlaze na medeni mesec i tom prilikom nailaze na ostavljenu bebu pored
kontejnera. Nastavljaju život u troje…”
Momu i Emu igraju Žarko Laušević i Jelena Đokić. Film je trenutno u montaži. Scenarista i režiser Smrdljive bajke je Miroslav Momčilović, autor zapaženih filmova Sedam i po (2006), Čekaj me, ja sigurno neću doći (2009) i Smrt čoveka na Balkanu (2012), scenarista Kad porastem biću Kengur
(2004). U razgovoru za “Vreme” Momčilović priča da su junaci njegovog
novog filma dvoje ljudi na socijalnom dnu – doslovno, jer žive u šahtu. I
da je, kada je počeo da uči o beskućnicima u Beogradu, mislio da je tu –
kraj, korak od groba:
“Inače su šahtovi po mom kraju, Novom Beogradu, vrlo često naseljeni,
što govori o našem društvu i svemu onome u čemu živimo. Ovo je u osnovi
ljubavna priča, ali film ljubavnom pričom ne počinje. To je dvoje ljudi
bez nade. Oni jedu iz kontejnera, otporni su na trovanja, u depresijama,
alkoholnim krizama… Kada se sretnu, jedina stvar koja ih pokrene je –
ljubav. Oni su se odrekli svih zemaljskih potreba osim potrebe za
ljubavlju. Žanrovski, to je egzistencijalistička melodrama. Ljubav je tu
ono najbazičnije, potrebnije od hrane i vode. Možda tako nije u
stvarnom životu, možda je to onaj bajkoviti momenat u filmu, ali
junacima Smrdljive bajke to jeste najbitnije – ljubav. I oni
poput dva Don Kihota u želji da budu jedno uz drugo, prevazilaze te
drastične prepreke i probleme u kojima se nalaze.”
“VREME“: U tvojim filmovima bilo je beskućnika i ranije. Petar Božović u Čekaj me, ja sigurno neću doći igra beskućnika, žrtvu neuzvraćene ljubavi. To je upečatljiva epizodna uloga, ali i lajtmotiv celog filma. Proganja te ta tema beskućništva?
MIROSLAV MOMČILOVIĆ: Jeste, i u Kenguru postoji mala uloga beskućnika koji doziva jednu Slađanu. A lik beskućnika sam imao i u filmu Sedam i po, ali sam tu scenu celu izbacio u montaži. Inače, Petar Božović u Smrdljivoj bajci
igra Kralja Klošara, to je još jedan bajkoviti detalj u filmu. Jesam
uvek osećao nežnost prema beskućnicima, oni su jedna potpuno nezaštićena
grupa, sve druge socijalne grupe imaju neku pomoć, udruženja, nekog ko
se bori za njihova prava… Skitnice i klošari nemaju nikog i ništa.
Postoji dom u Kumodraškoj ulici gde može da se smesti stotinak ljudi na
hranu i spavanje, a Beograd ima nekoliko hiljada beskućnika.
Sad u montaži možeš konačno da vidiš jeste li uspeli da izvučete ono zrno nežnosti iz enterijera kakav je šaht? Ili je za golu ljubav romantika nevažna, možda čak opterećujuća, suvišna?
Tanka je linija između nežne, emotivne scene i patetike. I lako se
prelazi. Uvek sam se pazio patetike. Ali, moram da priznam da sam tragao
za momentima nežnosti. Tragao sam da izvučem nežnosti iz šahta, iz te
napuštene fabrike gde oni u početku žive. To jeste teško. Ali, to i
jeste bila priča koju sam želeo da ispričam. Da sam hteo ogoljenu priču o
dvoje beskućnika, snimao bih prave beskućnike. Ali, bojim se da bi se
to svelo na jednu opštu poruku.
Bio bi to dokumentarac o beskućnicima…
Pa, da. To može da bude i zanimljivo i dobro, kako se to kaže –
društveno angažovano, ali u suštini, kod nas jalovo i nepotrebno, jer bi
se takav film sveo na “težak život” tih ljudi, i to nije ništa novo,
ovde teško žive i oni sa kućama, a kamoli beskućnici. Film, s druge
strane, nije bajka, sem u nekoliko detalja, ali jeste bajkovit upravo
zbog takve optike, zbog tog mog traganja za nečim romantičnim u te dve
potpuno ogoljene strukture ličnosti, jer ovde govorimo o ljudima koji su
retko kad trezni, koji imaju neuroze, nesanice, drhtavice, alkoholne
krize, koji su u paničnom, patološkom strahu od gladi i hladnoće, možete
ih usred avgusta videti obučene po slojevima, u vunenim kapama i
šalovima… Tragao sam da iz tog konteksta izvučem ono što se zove
melodrama. Tragao sam za jedinstvom suprotnosti: smrad i bajka. Nežna
osećanja u apokaliptičnom ambijentu. Držanje za ruke u okruženju
deponije. Jedan prepoznatljiv melodramatični zaplet i rasplet događaju
se u potpuno neočekivanom ambijentu, u jednom opštem rasulu.
Prvi put sam priču o dvoje beskućnika u nekoj vrsti veze video u emisiji
“Ciklotron”, koju je radio moj prijatelj Dušan Čavić. To je nekad išlo
na TV B92, posle 5. oktobra. Do tada sam imao utisak da su beskućnici
sami, da ne žive u zajednici, mislio sam, odrekli su se svega, pa i
potrebe za ljubavlju. Kasnije sam shvatio da postoje samci, a postoje i
parovi među beskućnicima. Znam za jedan par koji je živeo u Zemunskom
parku, godinu dana su bili tamo, posle su ih stanari iz susednih zgrada
prijavili policiji pa su ih sklonili odatle. Onda sam našao jedan par
koji je živeo u kanalizacionom šahtu, on je imao bicikl, ona je imala
bicikl, ti bicikli su im koristili kao kolica, za transport. Pratio sam
ih neko vreme. Držali su se za ruke. Nežno. To je bila moja inspiracija
za scenario. Moja želja da radim ovu priču od samog početka nije
poticala od života beskućnika kao takvog, nego upravo od onoga što sam
već rekao: da dvoje ljudi koji su na samom dnu, koji nemaju ama baš
ništa od života, imaju potrebu da vole. I da im je to važnije od kuće,
od hleba, od vode. I događa se sve kao u prvobitnoj ljudskoj zajednici.
Oni se prvo gledaju, pa se dodirnu, pa se udalje, približe…
Različiti su uzroci zašto ljudi postaju beskućnici, nekad je to i – odluka?
Osim nesrećnog sticaja okolnosti, što je uglavnom slučaj, u tome ima i
određene doze odluke. Da kažeš, dobro ja više neću ovako, ostavljam sve,
slobodan sam, nikome ne polažem račune, idem na ulicu, nemam nikakvu
odgovornost i za to plaćam visoku cenu, hladno mi je, mokar sam…. Emil
Sioran je kao filozof zavideo beskućnicima na slobodi, govorio da su to
jedini uistinu slobodni ljudi. Ali nije i sam postao beskućnik.
Pamtim čoveka iz Cetinjske, živeo je između Radio Beograda i Politike, novine su pisale da je ubio ženu koja ga je prevarila, odrobijao skoro dve decenije i otišao na ulicu. Dakle, odluka da bude beskućnik usledila je posle velike životne tragedije.
Na zapadu, mislim, nisu retki slučajevi kada je beskućništvo – životni
stav: ne želim da me izrabljuju, ne želim da imam platu, i socijalno, ne
želim da zavisim ni od koga, ni od čega, sviraću na ulici, putovaću,
ješću pečene pacove. Kod nas uvek iza takve odluke stoji neka velika
nesreća. Mi nemamo te hipi komune, kao na zapadu, pa ti odrasteš u
prikolici zato što su ti mama i tata bili hipici. Kod nas uvek stoji
neki eksces iza toga, manji ili veći. Međutim, mnogo je ljudi koji
dožive nesreću, pa ne postanu beskućnici. Najređi su slučajevi da ljudi
koji ostanu bez kuće, postanu beskućnici. Ko je izgubio kuću u ratu taj
se potrudio da je napravi ponovo. Uvek je uzrok neka lična porodična
drama koja je inicirala odluku, na neki način to jeste beg, beg od nekog
problema, beg od svog života.
Kako si “dobio” Žarka Lauševića?
Vrlo jednostavno, setio sam ga se početkom ove godine, od zajedničkog
prijatelja dobio sam adresu, nismo se poznavali odranije, i poslao sam
mu scenario. Pozvao me je posle dva dana i rekao da želi da igra u
filmu. Nije bilo u tome ničeg misterioznog, ničeg grandioznog. Desilo
se. Mislim da se Žarku dopao scenario, zapravo ideja da se posle toliko
godina pauze vrati u film i to ulogom beskućnika. Da je scenario bio na
neku drugu temu, nisam siguran da bi prihvatio da igra. Mislim da je ta
tema njemu bila privlačna. Verovatno da je on u svojoj biografiji, u tom
svom egzilu, prepoznao nešto… nešto zbog čega je poželeo da igra Momu
beskućnika.
Jesi li čitao njegove knjige?
Kada je stigao, poklonio mi je knjige koje je napisao. Obećao sam mu da
ću ih pročitati kad završim film. Bilo je važno da on uđe u lik Mome.
Žarkovom pričom se nisam ranije bavio, znao sam njegove uloge, znao sam
šta mu se dogodilo i šta je uradio. Taj tragičan događaj u Podgorici, po
tropskoj vrućini (slično kao u Kamijevom Strancu) jednostavno je
dan koji nije trebalo da svane. I ta godina i ti ljudi bili bi srećniji
bez tog dana… Žarko je došao vrlo brzo. Čovek koji je izjavio da više
nikada neće biti slobodan došao je da igra najslobodnijeg čoveka na
svetu. Očekivao sam nekog šmekera, zvezdu, a došao je jedan
produhovljen, tih, krotak čovek, trezven, nenametljiv i vrlo analitičan.
Sve to je dosta netipično za filmsku zvezdu što on uistinu jeste.
Probali smo svakog dana. Pravili smo čitajuće probe i probe na
lokacijama. Odlazio je da vidi objekte gde smo snimali. Osetilo se u
početku na probama da nije dugo igrao, ali su talenat, analitičnost i
posvećenost to zaista brzo nadoknadili. Iz mog ugla gledano, on se vrlo
lako i bezbolno vratio poslu za koji je rođen. Kako je bilo njemu, to
samo on zna…. Bilo kako bilo, Žarko je došao jer je poželeo da igra.
Na čaršijsku žalost, oko njegovog dolaska nije bilo nikakve misterije.
Spomenuo si da u tvom kraju ima mnogo naseljenih šahtova i da to mnogo govori o nama danas. Živimo li mi u šahtu? Kulturnom, civilizacijskom šahtu? Srbija se u šaht ponovo vratila, ili nikad iz njega nije ni izlazila?
Da, moglo bi se i tako reći, film Smrdljiva bajka može da se
pročita u tom ključu, jer osim njihove ljubavne priče prikazuje i taj
jedan opšti pad moralnih vrednosti, devastiranost svega što je imalo
neki značaj. Nisam slučajno stavio da glavni junak živi u napuštenoj
fabrici. Ta fabrika u kojoj smo snimali deluje avetinjski, iščupano,
očerupano. U toj fabrici je do pre 15 godina radilo 2000 ljudi. Sad ne
radi niko. Nalazi se u Ulici 29. novembra (sadašnja Ul. Despota
Stefana), čini se da je to bio neki pogon u kojem su mahom radile žene,
zatekli smo one plave platnene borosane i ženske mantile i jedan
tronožac na kojem je pisalo “Ema”… A to je ime moje glavne junakinje.
Napuštenih, uništenih fabrika video sam bar dvadesetak, tražeći
odgovarajuću lokaciju za film. Od tih dvadeset fabrika, pet je bilo u
najužem izboru za film. Toliko su bile… dobre i inspirativne. Taj
ambijent u filmu deluje nestvarno, zahvaljujući i snimatelju Aci Iliću,
koji je jako dobro rešio svetlo s obzirom na to da u napuštenoj fabrici u
kojoj u početku žive Moma i Ema nema struje i to treba da se vidi u
filmu.
I druge su zemlje prolazile kroz tranziciju, ali to kod nas traje
dvadeset godina. I to je naša tužna priča. Hoću da kažem, za ovaj film o
klošarima, beskućnicima bilo je lokacija kakve se samo poželeti mogu,
šahtova, napuštenih fabrika i deponija… Konkurencija je bila vrlo
oštra. Kad bismo prikazali film u Holivudu, mislili bi da smo tu
scenografiju napravili.
Toliko dobro izgledaju?
Izgledaju kao scenografije od pet miliona dolara. Jer oni bi tako nešto
morali da naprave u studiju. Mi toga imamo na svaki kilometar. Film sam
pripremao dve godine, lokacije sam obilazio svakodnevno. Po Beogradu.
Jedna divlja deponija, jedan šaht i jedna napuštena fabrika, i kad se
vratiš kući posle takvog dana, nije ti dobro. Toliko toga ima samo po
Beogradu, a šta je onda sa Srbijom? Među radnicima koji su radili po tim
fabrikama, takođe se regrutuju beskućnici. To je ta neka radnička klasa
koja se odala alkoholu, ili se jednostavno nisu snašli. Važimo za
snalažljiv narod, ali u biti to nije tako. Ljudi ovde jako teško
prihvataju gubitak posla, selidbe… Ljudi ovde štrajkuju u nekim robnim
kućama 15 godina, čekaju platu iz ‘98. Oni ne mogu da se pomere, ne
mogu da se dislociraju iz tog vremena da rade nešto drugo, da odu negde
drugde. Kao da su ljudi u vreme Titove Jugoslavije živeli zaštićenije
nego drugde, kao beli medvedi, radili su u privredi koja je opstajala
zahvaljujući kreditima, i kad je to nestalo, našli su se na raskrsnici
na kojoj još stoje.
Da, da se vratim tvojoj tezi o Srbiji u šahtu. Kao da smo bili u nekom
kanalizacionom šahtu, pa smo se primakli izlazu, ali smo se opet
vratili. Ali nije to cela Srbija. Dobar je deo onih koji nisu u šahtu,
gore su i super im je.
Koja je to Srbija u šahtu, a ko je gore?
Ovo što sada živimo je kao u nekom ranom hrišćanstvu. Onim ljudima koji
su držali do nekog sistema vrednosti, koji su držali do sebe, njima je
jako teško, oni su u šahtu, oni su se sklonili, postali su nevidljivi.
Baš kao što su beskućnici nevidljivi, nevidljivi su i dobri lekari,
inženjeri, matematičari, fini i pristojni ljudi, oni koji nisu
vaspitavani da preko leševa dolaze do nečega. Oni su u šahtu, tom
nekakvom podzemlju – tu je Srbija koja vredi. To su ljudi koji se druže
između sebe, nemaju novca da izlaze, sami su u svojoj državi postali
građani drugog reda. A s druge strane, onaj Beograd gore, trešti i
šljašti. Postao je turistička destinacija, ali tužna turistička
destinacija. Ljudi dolaze u “prestonicu noćnog života”, zato što je piće
jeftino, zato što je provod jeftin, može da se pije do pet ujutro i
može da se puši u kafićima. Od četvrtka do nedelje sve pršti, a ozbiljan
deo onih koji su bili nekakav pristojan svet ovog grada i ove države
danas su servis ovih koji dolaze da se zabavljaju: voze taksije, rade na
vratima splavova, sačekuju turiste, iznajmljuju im svoje nasleđene
stanove. Ovaj deo gde sad treba da se pravi taj Beograd na vodi, to će
biti, mislim, već jeste – redlajt distrikt. Tu ima ogroman broj stanova
koji se iznajmljuju na jednu noć ili na dva sata. Postali smo evropska
prestonica seks-turizma. Kako objasniti iznajmljivanje hiljadu soba
dnevno na dva sata, petkom i subotom? Oni koji su nešto vredeli i imali
svest o vrednostima, oni su, u prenosnom smislu, u šahtu. Ali, šta da
radimo, i u šahtu treba živeti.
Voleti se, rađati decu…
Jeste. To je teza. Posle devedesetih, lošeg sticaja okolnosti i naših
grešaka koje smo napravili nepromišljeno, sumanutih poteza tadašnje
vlasti koja je dovela narod u nerešivu situaciju, nije urađeno ništa.
Kažnjeni smo za gluposti iz devedesetih ali stiče se utisak da smo
kažnjavani dugo. Još smo pod kaznom. Suviše dugo plaćamo tu cenu. Ljudi
su na ivici živaca i egzistencije, ozbiljno se pitaju da li treba uopšte
ići ka EU, možda je taj voz zaista prošao. Moji prijatelji koji su bili
naklonjeni tome sada misle da nam tamo i nije mesto. Večito smo pod
nekom vrstom ucene. Mislim da se ta taktika štap i šargarepa pretvorila u
osam udaraca štapom pa jedna šargarepa. U stvari, u poslednje vreme
šargarepe i nema… Mi jesmo u šahtu, ali i u šahtu može da se živi.
Važno je da čovek ne izgubi veru u prave vrednosti, da ne zaboravi da je
čovek. To jeste komplikovana situacija ali nije bezizlazna. Kada sam
govorio o nekom pristojnom svetu koji je postao nevidljiv zato što više
nije nikome potrebno ono što oni znaju, tu ubrajam i ljude iz mog posla
koji se bave pisanjem, režiranjem, glumom… Danas, televizije sa
nacionalnom frekvencijom rade rijalitije najbanalnijeg tipa. Gde tu ima
posla za glumca, pisca, režisera?
Ljudi su se sklonili iz nekih svojih života u šaht zato što su došli neki drugi što “snimaju rijalitije” da im objasne da to što oni rade ne vredi ništa. Misliš da tu neka vrsta pobune, aktivizma, nije delotvorna?
Uvek su organizovanje i aktivizam dobri. Čak i kad su bez rezultata. Sve je bolje od nedelovanja.
Imaš li ti želju za aktivizmom, političkim?
Ne, imao sam tu želju davno, devedesetih, posle 5. oktobra sam tu želju
izgubio. Jednostavno nisam želeo više da mi mladost i život propadaju na
protestima. Ja nisam taj čovek, ne volim tu vrstu eksponiranja.
Da, većina ljudi ne voli tu vrstu eksponiranja i zato su u šahtu.
Mislim da je ovo što radim vrsta mog doprinosa, da sam isuviše aktivan
na nekim drugim poljima ne bih mogao da radim svoj posao. Meni su
pripreme za ovaj film trajale dve i po godine. Bavio sam se ovim
svakodnevno, posvećeno, od traženja lokacija, pisanja scenarija,
nekoliko verzija knjige snimanja, kastinga, proba…
I filmovi se snimaju u šahtu. Kako si skupio pare za film?
Dobio sam ih na konkursu Ministarstva kulture Filmskog centra Srbije i u
Vojvodini, dobio sam ih i na Euroimažu. To je projekat koji spremam dve
i po godine, dođe jedan konkurs pa drugi, to sve traje dosta dugo i
mukotrpno, još nismo dobili sve pare… jer smo u fazi čekanja. Ipak,
najteži deo posla je urađen, snimanje. Meni je to najlepši deo, ali je
ovaj film bilo jako teško fizički snimiti. Jedan snimajući dan na
deponiji. To je ontološki smrad. Ljudi su nervozni, vrućina, hodamo s
maskama, pa kad se radi kadar, svi moraju da skinu maske, pa se iz
takvog ambijenta preselimo u napuštenu fabriku gde nema vode ni struje.
Nisi aktivan na društvenim mrežama, ne gledaš televiziju. Čitaš li novine?
Čitam. Sve. Veliki sam ljubitelj Jutjuba, volim te video-zapise, monolog
ili lični dokumentarac koji je neko snimio u svojoj režiji… Zato
praktično ne gledam TV. Ali, svako jutro, uz kafu, pročitam novine. Ono
što je bilo u crnoj hronici sad je na naslovnoj strani. Na naslovnim
stranama su ljudi za koje ne znam šta ih preporučuje za slikanje, sem
što vole da se slikaju. To je novo zanimanje: profesionalni novinski
star.
Ko je za to kriv?
Najlakše bi bilo optužiti vlast, ali taj trend postoji najmanje deset,
dvadeset i više godina, promenilo se mnogo garnitura vlasti. Rijaliti
ima takođe dug staž ovde, ima toga i na zapadu, ali ne na nacionalnim
frekvencijama. Uskoro, ljudi koji se bave našim poslom neće imati šta da
rade, jer da bi napravio igrani program, trebaju ti pisci scenarija,
kamere, montažeri, glumci, reditelji, tonci, urednik, to je preskupo…
Da bi snimio dvoje golih ljudi u kuhinji koji se svađaju da li je dete
njihovo, ne treba ti ništa, treba ti tvoja kuhinja i jedna kamera. Zato
glumci više nisu zvezde, zvezde su ovi, profi medijski starovi i
starlete. Srbija na TV-u samo kuva i peva. Ubismo se od kuvanja i
pevanja na TV-u, a ovamo svaki drugi gladan i depresivan…
Nije li to namerno odvlačenje ljudi od stvarnog života, cenzura?
Cenzurisani smo na perfidan način. Cenzurisani smo tako što ono što znamo da radimo postaje sve manje važno.
Na koji način su beskućnici cenzurisani?
Oni su tek cenzurisani jer su nevidljivi. Dok sam istraživao o
beskućnicima, jedan mi je rekao da ih najviše boli što su nevidljivi,
postoji i engleski izraz za to: invisible people (nevidljivi
ljudi). Ne samo što su inače skrajnuti, na margini, nego i kad prođemo
pored njih mi okrenemo glavu, u kolima, na semaforu, dok prelazimo
ulicu… Ljudi ne primećuju, a ako ih i primete, onda se ponašaju kao da
ih ne vide… To je određena vrsta primitivizma, a to se neće
iskoreniti nikad. Kad nevidljive ljude posmatraš samo pola sata, mnogo
toga vidiš. Sasvim je nepravedno svoditi ih na alkoholičare i ljude s
dijagnozom, jer koliko je samo takvih među nama, pa to ne vidimo? To što
su napravili izbor da žive u šahtu, žbunju, na klupi, to ne znači da mi
imamo pravo da dignemo ruke od njih.
A šta se vidi iz tog šahta?
Time sam se bavio u filmu, kako mi vidimo njih i kako oni vide nas.
Kako nas vide?
Bio sam iznenađen. Nisam sreo nijednog koji bi se vratio. Oni se često
žale, kako ih ne vidimo, kako su zanemareni, ali niko se ne bi vratio,
ko je otišao i osetio tu slobodu. Sveo si se na nivo pustinjaka i baš te
briga za sve. Oni ne prose, jer nisu prosjaci, kopaju svoje kontejnere.
Oni govore mnogo manje nego mi, svedeno, ne troše se na gluposti, vole
da se sunčaju… Njima je samo važno da bude što manje kišnih dana, da
zima ne bude suviše oštra, ne zanima ih šta se dešava… Raduju se
slobodi, kao albatrosi. Možda nešto i vide, prate, ali, nisam primetio
da ih interesuje bilo šta od dnevne politike, bave se preživljavanjem.
Kao i većina onih u kućama?
Jeste. Ali ovi u kućama moraju da rade da bi otplatili te kuće i
račune… Beskućnici ne moraju ništa. U mom filmu Kralj Klošara izgovara
rečenicu “Ako želiš da imaš sve, onda ne smeš da imaš ništa…” Oni
znaju gde je dobar kontejner, gde su dobri punktovi. Borba za dobar
kontejner je veća tamo gde su bogatiji delovi grada. Ne postoji jasan
svet beskućnika, tu je nekoliko nivoa, kasti… Ima, recimo, beskućnika
koji uopšte ne preturaju po kontejnerima, oni su na nivou meditativnih
pustinjaka, ako nađu nešto usput na ulici u redu, ako ne, opet u redu.
Sreo sam jednog koji misli, radio je kao elektrotehnički inženjer,
napustio firmu jer nije mogao da misli zbog narušenih međuljudskih
odnosa, tako mi je rekao. Umesto razmišljanja, bio je prinuđen da se
bavi socijalnom gimnastikom. Sada ima vremena. Malo se sunča, šeta,
misli, a tamo se samo svađao i radio i nije mogao da misli. Dao mi je i
vizitkartu na kojoj piše: slobodni mislilac, Savski kej bb.
Rekao si mi da ima nekoliko hiljada beskućnika u Beogradu. A duhovnih, mentalnih beskućnika?
Ima nas mnogo, retko ko da nije… Ja se osećam često tako, kad si u
ambijentu u kojem nije vrednovano ono što radiš. Ali niko neće brinuti o
nama ako sami ne brinemo o sebi…
Preuzeto iz Vreme