Laslo Polgar i njegova devojka Klara su se venčali 19. aprila 1967. godine, u mađarskom gradiću Đenđešu.4 Uzvanice su na njih bacale konfete dok su izlazili od matičara i kretali na trodnevni medeni mesec (Polgar je morao da se vrati u vojsku jer je bio na polovini odsluženja vojnog roka) i svi su komentarisali kako lepo izgledaju zajedno.
Niko, međutim, nije bio svestan da prisustvuje početku jednog od najdrskijih ljudskih eksperimenata.
Polgar, obrazovni psiholog, bio je jedan od zagovornika primene teorije ekspertize. On je napisao radove koji objašnjavaju njegove ideje i razgovarao o njima sa kolegama u školi u kojoj je radio kao nastavnik matematike. Čak se zauzimao kod lokalnih vlasti da se akcenat stavi na rad a ne na talenat, i tvrdio da bi to moglo da transformiše obrazovni sistem ako dobije zeleno svetlo.
„Deca imaju izuzetan potencijal, a od društva zavisi kako će ga osloboditi“, rekao je kada sam upoznao njega i njegovu suprugu u njihovom budimpeštanskom stanu sa pogledom na Dunav. „Problem je u tome što ljudi, iz nekog razloga, ne žele u to da veruju. Oni misle da je izuzetnost dostupna samo nekima, ne i njima.“
Polgar uživo je sjajna osoba. Njegovo lice je oličenje opreznog entuzijazma čoveka koji je proveo životni vek u pokušaju da uveri skeptični svet u svoje teorije. Njegove oči svetle dok priča, maše rukama dok do u detalje objašnjava svoje misli, a lice mu se ozari kada neko samo malo potvrdno klimne glavom.
Ali, šezdesetih godina prošlog veka, kada je Polgar razmišljao o svom eksperimentu, njegove su ideje doživljavane kao do te mere vanvremenske da mu je jedan lokalni političar rekao da ide kod psihijatra da ga „izleči od zabluda“. To se dešavalo u Mađarskoj, na vrhnucu hladnog rata, kada se radikalizam ma koje vrste doživljavao ne kao ekscentričnost, već kao subverzivna delatnost.
Ali Polgar nije dozvolio da bude odbijen. Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na sopstvenoj deci, počeo je da se dopisuje sa više mladih dama, u potrazi za suprugom. To je bilo vreme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i devojke iz Istočne Evrope živeli pod državnom čizmom, a želeli su da prošire horizonte.
Mlada Ukrajinka po imenu Klara bila je jedna od tih žena. „Njegova pisma su bila prepuna strasti dok je objašnjavao svoje teorije o tome kako stvoriti decu sa sposobnostima na svetskom nivou“, priča mi Klara, nežna dama, savršena suprotnost svome suprugu. „Kao i mnogi u to doba, mislila sam da je lud. Ali smo se dogovorili da se vidimo.“
A kada su se susreli licem u lice, snaga njegovih argumenata (da ne pričamo o njegovom šarmu) joj je postala neodoljiva, i složila se da učestvuje u njegovom hrabrom eksperimentu. Žužana, njihovo prvo dete, rođena je 19. aprila 1969. godine.
Polgar je proveo sate pokušavajući da se odluči u kom smeru bi mogao da odgaja Žužanu. „Trebalo mi je da Žužanin uspeh bude dramatičan, da niko ne dovodi u pitanje autentičnost“, rekao je. „To je bio jedini način da uverim ljude da su njihove ideje o izuzetnosti bile pogrešne. A onda mi je sinulo: šah!“
Zašto šah? „Jer je objektivan“, kaže Polgar. „Kada bih obučavao dete da bude umetnik ili romanopisac, ljudi bi mogli da raspravljaju da li je svetska klasa ili nije. Šah ima objektivni sistem ocenjivanja zasnovan na učinku, tako da ništa nije moglo da se dovede u sumnju.“
Iako je Polgar šah igrao samo kao hobi (a Klara ga uopšte nije ni igrala), čitao je koliko god je mogao o pedagogiji šaha. Žužanu je školovao kod kuće, a šahu je posvetio mnogo sati dnevno čak i pre njenog četvrtog rođendana. Uradio je to veselo, i pravio predstavu od ove igre, pa se vremenom Žužana uhvatila na udicu. Do petog rođendana, već je stotine sati provela vežbajući i posvećujući se šahu.
Nekoliko meseci kasnije, Polgar je prijavio Žužanu na lokalno takmičenje. Bila je tako mala, da se jedva videla iza stola na kome su bile šahovske table, a njeni takmaci i njihovi roditelji su je sa zanimanjem posmatrali dok bi sedala da odigra partiju, očima snimala tablu i ručicama pomerala figure.
„Skoro sve devojčice koje su se kvalifikovale u moju grupu imale su osam godina ili su bile još starije““, seća se Žužana, privlačna i samouverena četrdesetogodišnjakinja koja sada živi u Njujorku. „Tada nisam bila svesna važnosti tog događaja u mom životu. Meni je to bila samo još jedna partija. Pobeđivala sam partiju za partijom i moj konačni rezultat bio je 10 – 0. Činjenica da je tako mlada devojčica pobedila na šampionatu već je sama po sebi bila senzacija, ali to što sam pobedila u svim partijama još je više fasciniralo ondašnji svet.“
Klara se drugi put porodila 2. novembra 1974. godine, i rodila kćerku Sofiju, a 23. jula 1976. godine i treću, Judit. Čim su mogle da puze, Judit i Sofija su prišle do vrata sobe za šah u njihovom stanu, virile kroz staklo i gledale kako otac pokazuje poteze Žužani.
Čeznule su da se uključe, ali Polgar nije hteo da krenu prerano. Umesto toga im je u majušne ručice stavljao figure da osete teksturu i oblike. Tek kada su napunile pet godina, krenuo je sa njihovom obukom.
Devojčice su čitavo detinjstvo posvećeno trenirale, ali su i uživale u tome. Zašto? Zato što su imale motivaciju. „Provodile smo mnogo sati za tablom, ali to nam nije izgledalo kao obaveza jer smo to volele“, kaže Judit. „Nisu nas terali. Šah nas je fascinirao“, rekla je Sofija.
Kada su postale adolescentkinje, ove tri sestre su već sakupile i više od deset hiljada sati specijalizovane prakse, što je mnogo više od drugih žena u istoriji šaha. Ovako su prošle:
Žužana
Avgusta meseca 1981. godine, kada je napunila dvanaest godina, Žužana je osvojila titulu prvakinje sveta za devojčice ispod šesnaest godina. Nepune dve godine kasnije, jula 1984. godine, postala je najbolja šahistkinja na svetu.
Januara 1991, postala je prva šahistkinja koja je dosegla status velemajstora. Do kraja karijere osvojila je svetski šampionat za žene četiri puta i pet šahovskih olimpijada i ostala jedina osoba u istoriji, bilo muška, bilo ženska, koja je osvojila Trostruku krunu (brzi, blic i klasični svetski šampionat).
Žužana je također bila pionir uprkos ogromnim preprekama koje su joj postavljali šahovski organi. Naime, bilo joj je zabranjeno da igra na Svetskom šampionatu (za muškarce) 1986. godine iako se kvalifikovala. Na kraju je utrla put ženama koje sada mogu da se takmiče na najprestižnijim svetskim događajima.Sada vodi šahovski centar u Njujorku.
Sofija
Godine 1980, kada je imala pet godina, Sofija je osvojila mađarski šampionat za devojčice mlađe od jedanaest godina. Posle je osvojila zlatnu medalju na takmičenju za devojčice ispod četrnaest godina 1986, kao i brojne druge zlatne medalje na šahovskim olimpijadama i drugim prestižnim šampionatima.
Ali, njeno najveće dostignuće bilo je „Čudo u Rimu“, gde je pobedila osam partija u Magistrale di Roma protiv mnogih najvećih šahista, uključujući i Aleksandra Černjina (Chernin), Semjona Palatnika i Jurija Razuvajeva. Jedan šahovski ekspert je napisao sledeće: „Šanse da pobedi protiv tako moćnih protivnika mora da su milijardu prema jedan“. Irski šahista Kevin O’Konel (O’Connell) je ocenio njenu igru kao pet najvećih partija koje je neko odigrao, bio on muško ili žensko.
Sofija se udala takođe za šahistu Jonu Kosašvilija 1999. godine i preselila se u Izrael, gde žive sa svoje dvoje dece. Pomaže da se vodi šahovski vebsajt i priznata je slikarka.
Judit
Nakon niza oborenih rekorda u ranim tinejdžerskim godinama, Judit je pobedila na svetskom šampionatu za mlađe od dvanaest godina u Rumuniji, 1988. godine. Bilo je to prvi put da je neka devojčica osvojila sveukupni (otvoren i za muškarce i za žene) svetski šampionat.
Tri godine kasnije, 1991, kada je imala petnaest godina i četiri meseca, postala je najmlađi velemajstor (i u muškoj i u ženskoj kategoriji) u istoriji šaha. Iste godine je, takođe, osvojila mađarski šampionat porazivši u finalu velemajstora Tibora Tolnaija.
Ona je svetska šahistkinja broj jedan već više od deset godina ako se izuzme kratak period kada je ispala sa liste zbog neaktivnosti kada je rodila prvog sina 2004. godine (da bi je na vrhu liste smenila starija sestra Žužana).
Tokom karijere, pobeđivala je skoro svakog vrhunskog igrača na svetu, uključujući Garija Kasparova, Anatolija Karpova i Visvanatana Ananda. Ona se na svetskom nivou smatra za najbolju šahistkinju svih vremena.
Priča o sestrama Polgar predstavlja zabavni dokaz za valjanost primene teorije o uspešnosti. Polgar je javno izjavio da će njegova deca, koja tek treba da se rode, postati svetski šampioni, i dokazao da je u pravu. Njegove devojčice su više nego opravdale sve što im je pre rođenja najavljivano.
Takođe, obratite pažnju na reakciju javnosti na uspeh devojaka. Kada je Žužana pobedila na lokalnom takmičenju sa pet godina, svi prisutni su bili uvereni da je to posledica jedinstvenog talenta. Lokalne novine su je opisale kao čudo od deteta, a Polgar se seća da su mu drugi roditelji čestitali na fascinantnom talentu njegove kćeri. „Moja mala Olga to ne bi mogla“, jedan od roditelja je rekao.
Ali ovo je iluzija koja prikazuje samo vrh ledenog brega: posmatrači misle da je učinak posledica posebnih sposobnosti jer su videli samo mali procenat aktivnosti neophodnih da bi se ostvario uspeh. Polgar kaže „Da su samo videli veoma spori napredak, poboljšanje koje dolazi mic po mic, ne bi tek tako lako nazvali Žužanu čudom od deteta.“
Ljudski digitroni
Koliko dobro računate napamet?5 Pretpostavljam da imate prilično jasan odgovor na ovo pitanje. Matematika je jedna od stvari koje ili možete ili ne možete da znate. Ili imate mozak za brojeve, ili nemate. A ako nemate, onda vam je bolje da odustanete.
Pomisao na to da je sposobnost računanja unapred određena rođenjem, verovatno je u još većoj meri ukorenjena od ideje da je sposobnost za bavljenje sportom predodređena rođenjem. Ova ideja predstavlja najbolji doprinos teoriji stručnosti. Baš zbog toga treba da se pobliže upoznamo i vidimo da li su stvari onakve kakvima nam se čine.
Kao što to često biva, teorija o talentima sa vanrednim moćima računanja pojavljuje se u pričama o čudu od deteta: dečaci i devojčice koji napamet izvode aritmetičke zadatke brzinom približnom brzini računara. Kao i šestogodišnji Mocart, deca su tako izuzetna da često svoje sposobnosti prikazuju pred zapanjenom publikom.
Na primer, Šakuntala Devi (Shakuntala Devi), rođena u Bangaloru 1939. godine, zapanjivala je univerzitetske profesore u Indiji time što je već sa osam godina množila trocifrene brojeve. Sada se nalazi u Ginisovoj knjizi rekorda zato što može da pomnoži dva trinaestocifrena broja (na primer 857493085948 puta 9394506947284) za dvadeset osam sekundi.
Rudiger Gam (Gamm) iz Nemačke, još jedan svetski poznat „ljudski digitron“, može da izračunava deveti stepen i peti koren sa neviđenom preciznošću, i da nađe količnik dvaju prostih brojeva do šezdesete decimale. Fascinantno je posmatrati Gama u akciji. Kada mu postave pitanje, on zatvori oči i nabere veđe, kapci mu se trzaju dok se bori sa računanjem. Nekoliko trenutaka kasnije, otvara oči i izbacuje brojeve zapanjujućom brzinom.
Sigurno ovakvi događaji govore o prirodnim darovima, kakve mi, obični smrtnici, nismo dobili. Ili je, možda, situacija drugačija? Godine 1896. francuski psiholog Alfred Bine (Binet) izveo je mali eksperiment da bi to otkrio. Uporedio je učinak dvoje ljudskih računara sa kasirkama u robnoj kući Bon marše u Parizu. Kasirke su imale u proseku 14 godina iskustva u prodavnici, ali nisu pokazivale dar za matematiku u ranom dobu. Bine je dao deci i kasirkama da pomnože identične trocifrene i četvorocifrene brojeve i uporedio je vreme koje im je bilo potrebno za rešenje.
Šta se dogodilo? Pogodili ste: najbolja kasirka je bila brža od obaju čuda od deteta u rešavanju obaju problema. Drugim rečima, četrnaest godina računskog iskustva bilo je dovoljno da dovede savršeno „normalnu“ osobu do toga da pretekne zapanjujuću brzinu čuda od deteta. Bine je zaključio da je sposobnost računanja više stvar vežbe nego talenta – što znači da i vi i ja možemo da izvodimo munjevite računske radnje ako dobijemo valjanu obuku.
I, kako se to radi? Kao i kod većine „čudotvornih“ dela, postoji trik. Pretpostavimo, na primer, da morate pomnožiti 358 i 464. E sad, većina nas može da pomnoži 300 i 400 i dobije 120.000. Štos je u tome da se taj broj zapamti dok rešavamo sledeći korak u zadatku, na primer 400 puta 50. To je 20.000, što dodajete prethodnom zbiru i dobijate 140.000. Onda množite 400 sa 8 da biste dobili 3.200 i dodali taj broj ukupnom zbiru da biste sad dobili 143.200.
Na kraju, dodajući preostale komponente računske radnje (ima osamnaest odvojenih koraka) dolazi se do odgovora 166.112. I ovo je odlično, naravno, ali to više nije izračunavanje koje zastrašuje, to je samo pamćenje trenutnog proizvoda dok se obavljaju dodatne računske radnje.
A sada pomislite koliko je mnogo teže pamtiti priču dok čitate knjigu. U svakom jeziku ima na desetine hiljada reči i one se koriste u novim i do sada neviđenim kombinacijama, u svakoj rečenici svake strane. Da biste razumeli novu rečenicu, ne samo što morate da razumete njeno posebno značenje, već je morate integrisati sa svim do tada pročitanim rečenicama. Morate, na primer, da se setite prethodno spomenutih predmeta i ljudi da biste shvatili na koga se odnose zamenice.
To je zadatak za pamćenje, gotovo neslućenih dimenzija. A ipak, većina nas može da pročita knjigu do kraja, knjigu koja se sastoji od stotina stranica i desetina hiljada reči, a da nijednom ne izgubi nit priče. Iskustvo koje smo stekli nakon mnogo sati kao „korisnici jezika“omogućuje nam da uradimo isto ono što radi neko ko je „korisnik brojeva“ i ko je tome posvetio mnoštvo sati. Matematičaru to omogućuje da dođe do rezultata množenja višecifrenih brojeva tako što u glavi drži „priču“ računanja.
Razlika između ovih osoba, koje brzo dolaze do rezultata računskih radnji, i nas jeste u tome što su oni proveli život okruženi rečnikom brojeva, dok smo mi, kukavički, vadili digitrone.
Matematički genije Srinivasa Ramanuđan je, na primer, ostajao čitavu noć budan rešavajući probleme dok je Rudiger Gam vežbao i po četiri sata dnevno, studiozno učeći činjenice o brojevima i računskim procedurama. Sara Flaneri (Sarah Flannery), koja je 1999. godine osvojila prvo mesto na „Esatovom“ takmičenju mladih naučnika u dobu od šesnaest godina zato što je došla do pionirskog matematičkog otkrića o otkrivanju šifri, provela je čitavo detinjstvo zaronjena u brojke. Prva stranica njene predivne knjige U šifri (In Code) počinje sledećim rečima: „U našoj kuhinji je tabla. Moglo bi se reći da je moje matematičko putovanje započelo tamo.“
Na toj tabli je njen otac, nastavnik matematike, zapisivao kredom probleme kada je Sara imala samo pet godina, i ostavljao ih kćerki da ih gleda, razmišlja o njima i na kraju ih reši. Matematičke začkoljice su bile nezaobilazni deo njihovih razgovora tokom večere i činile osnovu bezbrojnih diskusija i debata.
Da li, onda, čudi što su, nakon nekog vremena, brojevi matematičarima počeli da dobijaju „značenje“isto kao što nama reči imaju značenje? Brajan Batervort (Butterworth), profesor kognitivne neuropsihologije na Univerzitetskom koledžu London, koji je nadaleko priznat kao svetski najjači ekspert za matematičke sposobnosti, kaže:
Osobe koje brzo obavljaju računske radnje od malih nogu razvijaju neku vrstu intimnosti sa brojevima. Kada je Bider (matematičko čudo) učio da broji do sto, brojevi su postali „baš kao moji prijatelji a ja sam poznavao njihove prijatelje i poznanike“. Klajn (još jedno čudo) rekao je jednom: „Meni su brojevi prijatelji u nekoj meri. Vama to nije isto, jel’ tako, 3.844? Vama je to tri i osam četiri i četiri. Ali meni je to: „Ej, ćao, 62 na kvadrat“.“
U jednoj čuvenoj priči, Hardi (istraživač), posetio je Ramanuđana (matematičko čudo) u bolnici i rekao mu je da je taksi kojim je došao nosio broj 1729. „Prilično dosadan broj.“ „Nije, Hardi! To je veoma zanimljiv broj. To je najmanji broj koji se može izraziti kao suma kubova na dva različita načina.“
Ukratko rečeno, matematičari ovog kova su stvoreni, a nisu rođeni takvi. Batervort kaže: „Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku“. Flaneri (Flannery) se slaže: „Ja nisam genije“, napisala je. „Samo sam imala sreće da mi detinjstvo bude popločano brojevima“.
Dve godine nakon što je Žužana Polgar postala prvi velemajstor, njenom ocu Laslu su ponudili novi izazov. Jop van Osterom, holandski milijarder i šahovski sponzor, pokušao je da ga uveri da usvoji tri dečaka iz zemalja u razvoju da vidi može li da ponovi rezultate koje je ostvario sa trima kćerima.
Polgar je odmah prihvatio izazov, ali ga je sprečila, što je donekle čudno, Klara, njegova inače smirena supruga. Nije da je bila pesimista u vezi sa tim da li će biti uspešan, već jednostavno nije imala energije da sprovede još jedan eksperiment. „Prvi put sam mislila da će biti dovoljno da se dokaže teorija“, rekla je uz topao osmeh dok smo sa uživanjem ručali ribu i povrće u njihovom stanu.
Dok sedi pored nje, njen muž je neobično tih. Oči mu još trepere, ali je duboko zamišljen. „Ljudi mi kažu kako je uspeh mojih kćerki bio puka sreća“, kaže na kraju. „Kažu da je slučajnost kako je čovek koji je krenuo da dokaže praktičnu teoriju izuzetnih postignuća koristeći šah, eto, baš nekako, dobio tri najtalentovanije šahistkinje u istoriji. Možda neki ljudi jednostavno ne žele da veruju u moć vežbe.“
Odlomak iz knjige MIT O TALENTU – Moć vežbe, Metjua Sajida (Psihopolis, Novi Sad, 2014.)
O knjizi:
Šta je talenat, kakvo je savremeno shvatanje talenta i koji su tipični mitovi o talentu? Šta je ključno u stvaranju šampiona: talenat ili vežba? Pitanja su na koja odgovara ova fascinantna studija talenta namenjena sportistima, roditeljima, nastavnicima, trenerima, pedagozima, sportskim psiholozima – i posebno onima koji se bave decom i mladima, uočavaju njihove talente. Kako su uspeli Bobi Fišer, Tajger Vuds, Federer, sestre Vilijams, Kasparov i šta možemo naučiti iz uspeha i padova najvećih sportista? Autor knjige je nekadašnji vrhunski britanski stonoteniser.
Izvor Detinjarije.com