“Nekada je umetnost mnogo veći uticaj imala i njene snage je Josip Broz Tito bio svestan i koristio ju je. Ali to je bilo drugo vreme, drugi istorijski kontekst. To je bilo vreme velikih državnin narudžbina, spomenici u javnom prostoru su se podizali, otvarali su se muzeji, pozorišta, veliki hoteli, bolnice, kongresni centri i drugi javni objekti su bili ukrašeni mozaicima, tapiserijama, zidnim slikama, parkovi su bili puni skulptura. To je danas naučna fantastika”, kaže u intervjuu za BUKU kustoskinja i istoričarka umjetnosti Ana Panić.
Ana Panić (1978) je kustoskinja i istoričarka umjetnosti. Od 2005. godine, radi kao kustoskinja likovne zbirke Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu. Od maja 2008. do juna 2013. godine članica Upravnog odbora Muzeja istorije Jugoslavije. Od juna 2013. godine predsjednica Upravnog odbora Muzeja Nikole Tesle. Autorka je i koautorka brojnih izložbi sa temama iz istorije i popularne kulture SFRJ.
Kustoskinja je međunarodne putujuće izložbe Evropa. Jugoistok – Zabeležena sećanja u organizaciji Goethe Instituta kao predstavnica Srbije. Dobitnica je priznanja Muzejskog društva Srbije − nagrade „Mihailo Valtrović“ u kategoriji „Pojedinac“, za poseban doprinos unapređenju i razvoju muzejske delatnosti i doprinos razvoju kulture Srbije u 2008. godini, za projekat Svet od srebra (izložba i publikacija) i u 2012. godini, za najbolju izložbu Jugoslavija: od početka do kraja.
Područje njenog posebnog interesa su kultura i umjetnost u socijalističkoj Jugoslaviji, političke prakse (post) jugoslovenske umjetnosti i savremena umjetnička produkcija, kultura sjećanja i izgradnja kolektivnog sjećanja na Jugoslaviju, javni spomenici i njihova uloga u materijalizaciji kolektivnog sjećanja, umjetnost kao sredstvo konstruisanja (nad) nacionalnog identiteta.
Ana je autorka izložbe „Umetnost i vlast- pejzaži iz zbirke Josipa Broza Tita“. koja je otvorena u Banjaluci, a sa njom smo za portal BUKA razgovarali o ovoj izložbi, omiljenim Titovim umjetnicima, odnosu politike i umjetnosti, ali i drugim temama.
U Muzeju savremene umjetnosti RS otvorena je izložba „Umetnost i vlast- pejzaži iz zbirke Josipa Broza Tita“. Možete li nam reći nešto više o samoj izložbi i djelima koja su izložena?
Izložba Umetnost i vlast: pejzaži iz zbirke Josipa Broza Tita i prateći katalog, rezultat su mojih desetogodišnjih istraživanja i promišljanja likovnog fonda Muzeja istorije Jugoslavije. Istražujući funkciju likovne umetnosti u gradnji kulta Josipa Broza Tita, ovom izložbom sam ponudila jedno novo čitanje pejzaža, svakako ne i jedino moguće, ali pokazalo se dovoljno intrigantno i inspirativno za posetioce. Izložba sadrži 46 slika, 11 grafičkih listova, 5 maketa kuća u kojima je u različitim periodima života Josip Broz Tito živeo ili boravio i hagiografsku literaturu o Titu, čime sam htela da ukažem na konstruisanje mita o Josipu Brozu kroz različite medije. Sastavni deo izložbe su i video radovi Plodovi naše zemlje i Uokvirivanje prostora Jasmine Cibic, slovenačke umetnice, nastali 2012. i 2013. godine u okviru projekta Za našu ekonomiju i kulturu / For Our Economy and Culture na 55. bijenalu u Veneciji gde su bili izloženi u Slovenačkom paviljonu, a koji se uklapaju u novo čitanje pejzaža i pokazuju kako figurativne slike, pored onog što je predstavljeno na njima, prenose i mnoge druge poruke, u ovom slučaju ideološke. Izložba je podeljena u više tematskih celina: Konstruisanje Tita kao mita – pogled kroz pejzaže iz zbirke koji predstavljaju ključne momente iz života Josipa Broza Tita, uporedive sa trenucima opisanim u žitijima svetaca; U potrazi za socijalističkim prostorom – predstave velikih industrijskih postrojenja kao važnih lokaliteta u simboličkoj geografiji Titove vlasti; Pejzaži i politika/politika pejzaža – osam pejzaža iz različitih republika i pokrajina Jugoslavije čiji je državni nadnacionalni identitet baziran na prirodnim lepotama i bogatstvima njenih republika i pokrajina i Umetničko delo i vlast – pejzaži poklanjani Josipu Brozu Titu, počev od najstarije slike na izložbi Proleće Ivana Grohara iz 1903. godine, dela Nadežde Petrović, Petra Dobrovića, Save Šumanovića pa sve do poslednjih dela koja su zaključila muzejsku umetničku kolekciju, poput slika Vasilija Jordana iz 1971. godine, Zorana Petrovića iz 1977. godine i slike Mikana Aničića iz iste godine koju, nakon izvršenog konzervatorsko-restauratorskog tretmana od strane samog autora, premijerno predstavljamo u Banjaluci.
Jasmina Cibic Plodovi nase zemlje 2013
Koji umjetnici su bili najzastupljeniji u Titovoj zbirci, zbog čega je, prema Vašem mišljenju, to tako?
Teško pitanje jer ako vam kažem da imamo čak 7 slika Paje Jovanovića, 8 slika Stjepana Fjodoroviča Kolesnikova, ruskog emigranta koji se 1920. nastanio u Srbiji bežeći od komunizma, isti broj slika Ismeta Mujezinovića, slikara nešto više skulptura Augustinčića i Kršinića shvatićete svu heterogenost zbirke punu paradoksa kojoj ne možete naći pravilnost jer je nastajala oblikovana ukusom Josipa Broza, ali još i više ukusom darodavaca. U izboru umetničkih dela, koja će biti poklonjena Titu, u najvećem broju slučajeva, učestvovao je Kabinet predsednika, koji je vrlo vešto posredovao između njega i darodavaca. Postojala je posebna služba za poklone čiji je rad bio precizno regulisan, ali je odabir poklona često zavisio od ukusa ili sklonosti nekog lokalnog funkcionera pa tako imate situacije poput skulpture Olge Jančić Plod I koju je Titu poklonio grad Bajina Bašta sa kojim Olga Jančić nije imala nikakve veze, ali je neko u gradskoj upravi cenio njen rad i predložio da se od skulptorke otkupi ova skulptura i pokloni Titu, što je prihvaćeno i urađeno. Ako govorimo o njegovom ličnom ukusu možda je ključ u tome da pogledamo čije radove je najčešće poklanjao državnicima. Augustinčić i Kršinić od skulptora ubedljivo vode, a od slikara Nikola Graovac i Peđa Milosavljević su bili autori najčešće poklanjanih dela.
Koliko su današnje generacije svjesne umjetničkog nasljeđa Jugoslavije?
Kada je sadašnjost teška i neizvesna, prošlost deluje stabilno, a osećaj nesigurnosti dodatno ulepšava i romantizuje tu prošlost kod jednog dela mladih generacija, dok drugi demonizuju socijalističku prošlost i ne žele u njoj videti ništa dobro. Kada govorimo o recentnim postsocijalističkim umetničkim praksama savremenih umetnika, mnogi za polaznu tačku svojih radova uzimaju upravo industrijske pejzaže ili modernistička arhitektonska ostvarenja izgrađena u periodu socijalizma. Oni socijalistički modernizam vide kao vredno nasleđe i svojim umetničkim radovima žele da arhitektonska ostvarenja, koja su nekada bila ključni elementi savremene istorije arhitekture Titove Jugoslavije, a izgubila su funkcionalnost u postsocijalističkoj sadašnjosti, vrate u život. Kroz svoje radove pokušavaju da im pruže još jednu priliku za interakciju sa stvarnošću i pokrenu javnu raspravu o njihovoj daljoj sudbini. Time industrijski pejzaž koji je nekad smatran isključivo ideološki podobnim motivom, ali nedovoljno umetničkim za prikazivanje, sada postaje poželjan motiv i mesto odvijanja radnje recentnih umetničkih radova. Mnogi umetnici su u socijalističkoj prošlosti prepoznali univerzalne vrednosti kojih danas nema, poput socijalne pravde, solidarnosti, doživljaja sebe kao društvenog aktera, a koje žele da vrate i ugrade u temelje zahteva za “normalnu” budućnost (bolje sutra koje je zasnovano na boljem juče). Navešču samo neka imena: Ana Adamović (SRB), Ana Bilankov (HR), Marijan Crtalić (HR), Nemanja Cvijanović (HR), Boris Cvjetanović (HR), Aleksandra Domanović (SRB), Andrej Đerković (BIH), Ivan Fijolić (HR), Martina Grlić (HR), Marta Jovanović (SRB), Nenad Malešević (BIH), David Maljković (HR), Renata Poljak (HR), Milica Rakić (SRB), Jasenko Rasol (HR), Milica Tomić i Grupa Spomenik (SRB), Jasmina Cibic (SLO), Žaneta Vangeli (MK), Srđan Veljović (SRB)…
Šta kroz ovu izložbu možemo saznati novo o Titu?
Sigurna sam da će neko saznati nešto novo o njegovom životu, mada je meni bila namera da pokažem kako se konstruisala slika o njegovom životu, kao modelu koji treba da posluži kao uzor, ispunjenje jugoslovenskog sna („običan“ čovek, seljačkog ili radničkog porekla, svojim radom i hrabrošću stiže do najvišeg položaja u državi). Mitologizacija Titovog lika tekla je paralelno sa partizanskom mitologijom i zajedno su činile jednu političku religiju, odnosno, sakralizovanu politiku sa elementima civilne religije što se na izložbi jasno vidi kroz ključne momente iz života Josipa Broza Tita, uporedive sa trenucima opisanim u žitijima svetaca. Analogija je i u metodama hagiografije (naglasak na naraciji umesto na istorijskim faktima) i u kompozicionoj šemi.
Kako danas gledamo na odnos umjetnost tog vremena? Koliko ju, sa ove vremenske distance, možemo rastumačiti?
Danas se često na umetnost tog vremena gleda kao na ideološki podobnu kulturu, što je jedan jednostran i nepotpun pogled. Takozvani socrealizam je u Jugoslaviji vrlo kratko trajao, svega par godina i više se svodi na partizansku umetnost, ratnu umetnost ili umetnost sa temama iz Narodnooslobodilačke borbe. Vrlo brzo su se pojavile nove tendencije u slikarstvu i upravo ove teme su bile potisnute, iako su mnogi umetnici poput pomenutog Ismeta Mujezinovića, Đurđa Teodorovića, Vanje Radauša, ali i velikog broja nepoznatih slikara i dalje stvarali dela posvećenja NOB-u. To je svojevrstan paradoks jugoslovenske posleratne umetnosti. Propagirne teme ubrzo bivaju potisnute dolaskom novog vremena, raskidom sa SSSR-om i približavanjem Zapadu. Jasan znak da dolaze promene u jugoslovenskoj kulturnoj politici bio je vidljiv još na III Plenumu Komunističke partije Jugoslavije 1950. godine a zvanični raskid sa kopiranjem sovjetskog modela kulture nastupio je nakon referata „O slobodi govora“ Miroslava Krleže, na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine. Slučajno ili dirigovano, Edo Murtića, 1951. godine odlazi u Sjedinjene Američke Države i Kanadu, gde se susreće s aktuelnim tendencijama apstraktnog ekspresionizma i postaje nosilac apstraktnog izraza u Jugoslaviji? Murtić je čak i autor prve apstraktne slike u domaćem javnom prostoru. Ranih 1950-ih Jugoslavija se svetu predstavlja srednjovekovnim freskama, stećcima i kamenom plastikom sa dalmatinskih katedrala jer nije imala šta drugo da ponudi, ali vrlo brzo stvara svoju savremenu umetnosti i na Svetskoj izložbi u Briselu 1958. godine, u jugoslovenskom paviljonu (koji je projektovao Vjenceslav Rihter), sa jasnim ideološko-propagandnim ciljem Jugoslavija se predstavila svetu kao slobodna i moderna zemlja. Mislim da još mnogo ima da se istražuje i razmatra iz raznih perspektiva transdisciplinarno umetnost ovog vremena.
Foto: Dušan Dimitrijević
Sam naziv izložbe je “Umjetnost i vlast”. Kako gledati na umjetnost koja je pod uticajem vlasti i politike? Umjetničko ne bi trebalo da bude sputavano okovima politike bilo kojeg režima…
Naravno da ne bi, ali postoji li sloboda umetničkog izražavanja u današnjim takozvanim demokratskim državama? Ne bih rekla. Svedoci smo zabaranjivanja izložbe u Novom Sadu zbog tematike prikazane na slici (studentski rad je prikazivao Isusa sa novčanicama u rukama) koja je ocenjena kao uvredljiva za građane hrišćanske pripadnosti. Dakle, imamo na snazi jednu drugu vrstu cenzure, upliv crkve, klanove i podobne umetnike koji su bliski vlastima i/ili donatorima pa imaju više prilike da izlažu od nekih drugih nepodobnih. A subverzije je bilo i onda. Navešću vam primer slike sa izložbe koju premijerno predstavljamo u Banjaluci. Reč je o slici Miladina Mikana Aničića Bledenje ili plodovi mora. Po meni je to jedna od simbolički jakih scena, čak bi se moglo reći subverzivnih jer prikazuje Jugoslaviju kao arkadiju, nepostojeći raj, a Tita kao predimenzioniranu stenu u nastajanju, što je posebno zanimljivo u kontekstu godine nastanka slike. U pitanju je 1977. godina – godina kada su slavljeni Titovi jubileji (85. rođendan, 40 godina na čelu partije, treći Orden narodnog heroja) i godina kada je stvarno i podignut treći spomenik Titu za njegova života, zapravo samo uvećana varijanta (630 cm) Augustinčićevog Spomenika maršalu Titu koji je postavljen u Velenju, Slovenija, 24. juna 1977. godine. Zanimljivo je da je iznad petokrake na Titovoj kapi saće sa pčelama, drevnim simbolom boga Ra, Napoleona, ali i papske porodice Barberini i Isusa Hrista predstavljajući njegovu blagost i milost s jedne strane (med koji daju) i pravdu s druge (žaoka koja bode). Kada sam pitala umetnika koji je sliku poklonio Titu kakve su bile reakcije, rekao mi je da mu ništa od toga nije zamereno, samo su ga pitali iz Centralnog komiteta zašto je vajar koji kleše Titovu bistu lociran baš pored uveta i šta mu to šapuće. Sloboda je u glavi i sloboda se osvaja.
Umjetnost, mediji i propaganda – koliko ova tri sloja društvene stvarnosti utiču na jedno vrijeme i mišljenje većine?
Danas mnogo više utiču mediji i propaganda i na žalost to je ono što će od našeg vremena ostati. Sve je spektakl, na snazi je potpuna eventizacija. Kultura nema svoj prostor u našim medijima, ona je deo zabave, u toj “sekciji” se nalazi u dnevnim novinama i televiziji. Nekada je umetnost mnogo veći uticaj imala i njene snage je Josip Broz Tito bio svestan i koristio ju je. Ali to je bilo drugo vreme, drugi istorijski kontekst. To je bilo vreme velikih državnin narudžbina, spomenici u javnom prostoru su se podizali, otvarali su se muzeji, pozorišta, veliki hoteli, bolnice, kongresni centri i drugi javni objekti su bili ukrašeni mozaicima, tapiserijama, zidnim slikama, parkovi su bili puni skulptura. To je danas naučna fantastika. Murali su jedino što je još ostalo od savremene umetnosti u javnom prostoru. Imamo nakaradne spomenike u duhu akademizma, na izložbe dolazi elita i ne mislim da umetnost danas ima ulogu u kreiranju mišljena velikog broja ljudi, dopire samo do jednog uskog kruga. Izložbe savremene umetnosti nisu mesta na kojima dolazi do promena u politici, one možda neće formirati mišljenje većine i vaspitati mase, ali mogu pokrenuti proces razmišljanja kod pojedinca.
Društvena angažovanost umjetnosti! Da li, prema Vašem mišljenju, savremena umjetnost treba da bude društveno angažovana, da ukazuje na probleme društva u kojem nastaje i vremena u kojem se javlja?
Savremena umetnost treba i mora da bude društveno angažovana, ne možete se vi sad baviti problemima medija i ispitivati recimo pokret u skulpturi ili tako neku homogenu temu kada živite u ovakvom svetu, morate na njega reagovati. Čvrsto verujem da je to zadatak savremene umetnosti, da kroz različite umetničke pristupe (politika u umetnosti, politička, aktivistička, kritička i subverzivna umetnost) iskazuju svoj aktvini i kritički stav prema društvu u kome žive. Savremene teorije savremene umetnosti prešle su sa koncepata istorije umetnosti na koncepte studija kulture i politike smatrajući da savremena umetnost više nema odnos prema istoriji i istoriji umetnosti, već prema kulturalnim kontekstima i geografskim situacijama.
Kako biste prokomentarisali tokove savremene umjetnosti u regiji? Ko se, prema Vama, izdvaja i zbog čega?
Mislim da postoji solidna umetnička scena, a finansiranje zajedničkih umetničkih projekata mladih autora sa prostora bivše Jugoslavije od strane evropskih fondacija doprinosi ponovnom uspostavljanju i razvoju interkulturnog dijaloga na prostoru bivše Jugoslavije, što je jako dobro. Iako ne kao rezultat kulturne politike, jasno je da je bez obzira na administrativne granice i sve podele, kulturni prostor jedinstven, i onda kada politički nije.
Pratim umetnike koji kroz različite umetničke pristupe (politika u umetnosti, politička, aktivistička, kritička i subverzivna umetnost) iskazuju svoj aktvini i kritički stav prema društvu u kome žive. Navešću neke koji se po mom subjektivnom mišljenju izdvajaju. Multimedijalni centar LED ART koji je nasato 1993. i do danas traje izvodeći provokativne, subverzivne i uvek politički aktuelne umetničke intervencije zamrzavajući umetnost kako bi neoštećena dočekala neka nova vremena koja na ove prostore nikako da stignu, Srđan Veljović koji dokumentuje 1990-te i stvara čitav jedan fotografski arhiv koji oslikava duh vremena. Teme globalizacije i konzumerizma na odličan način problematizuju umetnički tandem Žižić/Kožul, dok se Jasmina Cibic bavi umetnošću kao sredstvu konstruisanja (nad) nacionalnog identiteta, ali i politikama rodnih identiteta, propitivanju modernizma i nesvrstanosti. Saša Tkačenko je umetnik koga vidim kao vrlo perspektivnog, a cenim i rad Branka Stanojevića, Ivana Fijolića, Igora Eškinje, Renate Poljak, Sandre Vitaljić, Aleksandre Domanović… Nedavno, prilikom boravka u Banjaluci zapazila sam rad Radenka Milaka i Nenada Maleševića koji ranije nisam poznavala.
Razgovarala Maja Isović