Oni koji su stvorili Ove nikada neće uništiti svoje finansijere.
Okrenuti se protiv novostvorene elite značilo bi sebi potpisati smrtnu
političku presudu. Cijeli grad zna ko je upumpavao u koje stranke i ne
samo u jednu. Rizik je prevelik da se klade samo na jednog konja, bez
obzira na to hoće li on završiti u ili ispred parlamenta.
Da budemo iskreni, zar je tajna da su Vidović, Dušanić i ostali
glavni finansijeri SDS-a, da su lokalni bogataši preživjeli PDP-ovu
nepostojeću odmazdu zato što ih Mlađo voli, zar niko nije primijetio da
je Ševa obezbjeđivao limuzinu Čaviću, a on njemu legalizaciju pumpe. Zar
stvarno misle da mislimo da su se prasići i janjići sami poklali ispod
hiljada šatorskih izbornih gozbi, kako mi to reče Vasić, da nije bilo
Stankovića, Ćubića, Milanovića, Jovića i Grbića.
Zar treba da očekujemo od gradske Skupštine da učini više od jalovog
razmatranja periodičnih izvještaja o stanju u privredi, dok su zauzeti
prioritetnijim poslovima „ugradnje“. Pa od današnjeg sastava gradskog
parlamenta nikada nije bilo više priučenih, seoskih kabadahijskih
odbornika koji su se obogatili na grbači Banjalučana, a u zgradi Gradske
uprave jedino su znali gdje se vadi izvod iz knjige rođenih i poslije
uspjeh zaliti vinjakom u Snack baru.
I onda mi treba da vjerujemo da je Njihov stav borba protiv Njih.
Njih koji su Njih stvorili. U ovoj zemlji na vlast se može doći samo ako
imaš novac. Postoje samo dva izvora. Stranci i domaći tajkuni. Ko god
te pogura, moraš ga „ispoštovati“. U oba slučaja cijenu smo plaćali,
plaćamo i platićemo mi.
Osjećaj gorčine slabiji
je samo od njihove uvrede kada im to spomenete. Ne spore oni da su se
nakrali, da kradu i da će nastaviti, ali smatraju da je prošlo vrijeme i
da bi sada trebalo da ih smatramo uglednim građanima, elitom, bez
obzira na to što još koriste prvu verziju mobilnih telefona, izlizanih
tipki, koji su platili nekoliko hiljada maraka prije 2000. godine.
Prvi put u istoriji jedan zakon, Zakon o privatizaciji, usvojen je u
Narodnoj skupštini konsenzusom. Poslije 17 godina praćenja procesa
privatizacije, stotina licitacija, direktnih prodaja i tendera, siguran
sam, svi su znali šta slijedi poslije tog zakona, i svima je odgovarao.
Pitanje je bilo samo brzine dolaska do korita. Mile poslije usvajanja
nije dugo ostao, ali su zato SDS i PDP krčmili nemilice, ostavljajući
najbolji komad za kraj. Kada su ga već ispekli, Mile im ga je uzeo sa
stola. „M:tel“ ga je održao na vlasti sve ove godine.
Priča o borbi protiv loše privatizacije je upravo to – priča.
U vašim fabrikama, poslovnim prostorima, na gradskom zemljištu su oni
čije su nove zgrade, svadbeni i auto saloni u Banjaluci, koje vidite
dok idete na biro i oni čiji vas Q7 zaprska dok prelazite ulicu kod
apoteke da na svoju ruku uzmete lijek jer nemate osiguranja.
Ako do sada niste shvatili – niko nikad neće biti na Tunjicama zbog
kriminala u privatizaciji. Nekoliko likova koji su otkazali poslušnost
gazdama, nekoliko disidenata koji nisu htjeli da se rastale s
finansijerima, jer su greškom davali drugoj političkoj stranci da bi
sebi produžili politički život, se ne računa.
Propast nekog od kontroverznih biznismena, omiljenog novinarskog
opisa uspješnog lopova za koga svi znaju kako je za nekoliko godina
došao do novca, ali niko ne smije javno reći, a još manje ga uhapsiti,
dešava se samo pod jednim uslovom. Da mlađi, brži i beskrupulozniji
odluči zauzeti njegovo mjesto kod šefa. Umišljeni u svojoj veličini,
sigurni u novac koji su davali, ne primjećuju da ih političari hrane i
stvaraju ne da bi im bili drugari za života, već iz istog razloga zbog
kojeg dobar domaćin tovi svinju. To je jedino što ona još može učiniti
za njega. Jesmo li zaboravili Dušanića, „Peti neplan“ i „Željograd“,
Roguljića, Čoloviće i ostale.
Ravnopravna je ta borba. Oni Njima daju da ih stvore, Oni stvaraju od
Njih monstrume, koje poslije dokrajče u direktnom prenosu ili iza vrata
restorana zatvorenog tipa, u zavisnosti kakvu poruku i kome žele
poslati. Istovremeno ustupajući njihove serfitikate za otvaranje
ministarskih kabineta nogom novima jer samo novi su odani kao stari na
početku.
Od Direkcije za privatizaciju, sada IRB-a, preko komične Komisije za
reviziju privatizacije, šoumenskih zatvaranja i oslobađanja u režiji
Specijalnog tužilaštva, imali su samo jedan cilj – da cilj nikada ne
bude ostvaren. Ostvarili su ga. Vrijeme nagriza i guta. Sjećanje na
banjalučke fabrike je sjećanje.
Jedva smo kroz ovaj serijal uspjeli pronaći sagovornike. Na radničkim
rukama nema više žuljeva, ali u njihovim kostima još je strah,
neobjašnjiv, iako su posljednje što su izgubili bile propale neplaćene
godine života, zarađenih plata i neuplaćenog staža. Direktori koji se
nisu „snašli“ dosta im je priče, samuju ili su mrtvi, drugi imaju mnogo
više razloga da ćute jer se ne hvali uslugama u mraku, koje se plaćaju
na ruke.
Sindikati nikada neće prihvatiti svoju odgovornost, jer njihovi
članovi su u firmama koje dobro rade. Obrazovanje, policiju, javnu
upravu, „Šume“ i „Elektroprivredu“ još nisu privatizovali, interese
ostalih koji su na ulici ne brane, jer kažu nisu njihovi članovi.
Poltronstvo prema svakoj vlasti dobro se vraća kroz podršku za još jedan
mandat na drugom spratu zgrade na uglu.
I zato je ovo naš usud
koji nismo zaslužili, ali kojem smo doprinijeli. Svakim glasom plaćenim
toplim pivom i užeglim komadom masne svinjetine.
Radno mjesto smo dali da bismo slušali megalomanska obećanja da će
nam biti bolje kada Sarajevu presuši Miljacka, a Hrvati ostanu bez
kockica na zastavi.
Mrtvima smo plaćali njihove vrijeme da pljačkaju, živi koji su se
vratili dobili su vaučere, koje su dali u fondove ili prodali na ulici
većim zločincima svog naroda nego protiv kojih su se borili na frontu.
„Samo da se rat završi i obračunaćemo se s profiterima“, završilo je
tako što su im pomogli da njihovom krvlju plaćenim vaučerima preuzmu
njihovu firmu u kojoj, ako imaju sreće, bivši radnici i bivši borci rade
kao noćni čuvari za 250 KM. Dobri su u tome, ne mogu zaspati, jer ih
geler u noći probada češće nego bezizražajni pogled žene i razočarane
psovke sina koji ima 35 godina, ali nema dana staža.
Borba je bila za njih. Njima se isplatila. Mi smo je platili. I ništa
ne boli više od mirenja sa sudbinom koja isijava na svakom koraku.
Zašto im opraštamo? U ime koga? Zašto sprega kriminalaca, elite,
političara, sudova, zvanične i poluzvanične policije ima opravdanje,
osim ako ono nije u nama. Znaju da nemamo snage da im se odupremo. Volja
nije dovoljna. Želja je ugašena, a sve ostalo kontrolišu.
Griješe svi koji misle da je rješenje u strancima. Oni im više
odgovaraju nego drugi, novi. Iako sve znaju, do posljednjeg feninga.
Boli ih briga, ne pljačkaju Nijemce, Amerikance ili Britance, već svoj
narod. Drugo, političari s orasima u džepu su najkorisniji. Nabroje im
svaki, iza zatvorenih vrata, prije nego što im pod nos gurnu papir za
autogram.
Nisu problem Srpske Sarajevo, Zagreb ili Amerika. Nepostojanje
demokratije, ukočenost od straha, apatija, razočaranost i u kriminal
potopljeno društvo je stvorilo zombija od svojih građana koji traže kap
krvi u novinskim crnim hronikama, tješeći se da je nekome gore mrtvome.
Varaju se. Mrtvi su platili jednom, ostali to čine svaki dan, poginjući
glavu da ih crni audi ne uprska, barem po obrazu, za koji vlasnik
limuzine i ne zna za šta služi. Oni su, i ponovo bi, kvadrat svog obraza
dali za centimetar stražnjice u grijanom sjedištu iza zatamnjenih
stakala.
Ne vrijeđa više što nas lažu da nas nisu pokrali, već što očekuju da im vjerujemo.
preuzeto sa CAPITAL.ba