”Nemoj pratiti stazu. Idi tamo gdje nema puta i napravi prvi korak!” poznata je izreka aktivistkinje Ruby Bridges, čiji je početak školovanja simbol borbe protiv segregacije.

Škola je mjesto gdje se djeca trebaju učiti toleranciji, zajedništvu, znanju. Jedina crne boje kože, sjedila je sama sa učiteljicom, tokom cijele godine i pohađala prvi razred da bi došlo do značajne promjene u svijetu, kako bi svi ljudi imali jednaka prava.

Kada je imala četiri godine, njeni roditelji, Abon i Lucille preselili su se u New Orleans, Louisiana. Vođeni nadom da će u gradu imati bolje uslove za život, počeli su da se navikavaju na ritam većeg grada. Njen otac je našao posao kao servisni službenik, a majka je radila noćne poslove, kako bi osigurala blagostanje njihove porodice. Kao njihovo najstarije dete, vodila je brigu o mlađoj braći i sestrama. Njihov život se svodio na zajedničke igre sa ostalom crnom djecom, na odlaske u crkvu, duge šetnje do vrtića koji su bili samo za crnu djecu. Nisu smjeli prilaziti bijeloj djeci a tokom vožnje autobusom, morali su sjediti u zadnjem dijelu. Sve je bilo strogo predviđeno kako ne bi došlo do kontakta bijele i crne djece. Među ljudima je vladala velika netrpeljivost, kada je to u pitanju.

Međutim, u vrijeme kada je Ruby imala šest godina, i kada je trebala krenuti u školu, stvari su se znatno promijenile. Vrhovni sud u New Orleansu je 1960. godine donio odluku da se u svim školama izvrši integracija. Ruby je tokom proljeća te godine, sa ostalom djecom, bila dužna proći test kako bi mogla ići u jednu od škola koju pohađaju bijela djeca. Tokom ljeta, njeni roditelji su saznali da je ona položila test, i da će ići u školu William Frantz. Njen otac je bio protiv toga. Govorio je da će im to donijeti nevolje i bio je uvjeren da nikada neće doći do promjene, da će uvijek postojati zid između ljudi bijele i crne boje kože, i da oni nikada ne mogu biti jednaki. Njena majka je ipak bila optimistična. Smatrala je da je to šansa da Ruby ima bolju edukaciju, kako bi kasnije u životu mogla imati šanse za dobar posao. Koliko god da su se raspravljali, toliko su se i molili Bogu za to. Nisu željeli da im to stvori probleme, a ipak su željeli bolje za svoje dijete. Na kraju je majka uspjela ubijediti oca da naprave taj korak, u ime sve crne djece.

Vrhovni sud u New Orleansu, odlučio je da od 14. novembra 1960. godine, šestoro izabrane crne djece, može pohađati škole u koju idu i bijela djeca. Nimalo čudno, dvoje djece je nastavilo ići u svoju staru školu, dok je ostalo troje upisano u McDonough, pa je tako Ruby bila jedina crna djevojčica koja će ići u školu William Frantz.

Federalni šerifi su tog jutra odvezli Ruby i njenu majku do škole William Frantz, i objasnili im da će ih zaštititi tako što će dvojica ići ispred njih, a dvojica iza, i tako će biti zaštićene sa svih strana. Njena majka joj je pružila najveću podršku, ohrabrivala ju je i upozoravala da će sigurno biti ljudi koji će biti uznemireni zbog njenog dolaska, ali da nikada ne zaboravi da je Bog čuva i da će ona uvijek biti uz nju. Pri izlasku iz automobila, dočekao je pravi metež uzrujanih roditelja koji su vrištali i bili protiv toga što će Ruby, kao dijete crne boje kože, biti sa zajedno sa njihovom djecom. Taj prvi dan su provele u direktorovoj kancelariji, dok su ostali roditelji odvodili svoju djecu iz škole.

Drugog jutra, Ruby je pored galame nezadovoljnih roditelja dočekao i jedan osmjeh, dobrodošlica njene učiteljice, gospođe Barbare Henry. Ruby nije znala kako da se osjeća povodom njene ljubaznosti, jer nikada nije bila tretirana na fin način od strane bijelih ljudi, iako joj se učiteljica Henry doimala kao prijatna osoba. Odvela ju je u učionicu koja je bila prazna, i rekla joj da izabere mjesto gdje će sjediti. To je bio Ruby-in prvi dan u školi, kada joj je učiteljica Henry počela objašnjavati alfabet.

Već sljedećeg jutra, Ruby je sama sa šerifima, dolazila u školu, jer je njena majka imala obaveza oko porodice. Ispraćala ju je sa poljupcima i porukama da se ne brine, da će je šerifi paziti, i da se moli Bogu uvijek kada osjeti strah, bilo gdje i bilo kada, jer će je Bog sigurno čuti. I tako se Ruby kroz sada već naviknutu netrepeljivost dok prolazi kroz školu, oslanjala na molitvu kao na svoju zaštitu. Najviše joj je godio zagrljaj učiteljice Henry kada bi ušla u učionicu. Danima su bile samo njih dvije same, i tako je Ruby započela svoju edukaciju.

Međutim, panika među roditeljima je rasla. Došlo je do protesta, i njena porodica je bila izložena problemima. Otac je izgubio posao, vlasnici radnji koji su bili bijelci, zabranili su im da dolaze i kupuju kod njih. Nekoliko roditelja se suprotstavljalo protestima, i nastavili su dovoditi djecu u školu, iako ih Ruby nije viđala.

Ali, porodica Bridges nije bila sama. Ljudi iz cijele zemlje, koji su čuli za ovaj problem, slali su pisma podrške kao i donacije. Komšije su se ophodile prema njima kao veliki prijatelji, i pomagali su im. Njen otac je dobio posao kod jednog od komšija. Ta podrška i pomoć im je jako značila. Bez nje ova borba bi bila izgubljena.

Ta godina je bila teška za Ruby, ali prebrodila ju je zajedno sa učiteljicom Henry.

Ona se nije odvajala od nje, sve su zajedno radile, i na pauzama su se igrale i slušale muziku zajedno. Objasnila joj je jednog dana da tim ljudima koji se protive nije lako da prihvate novinu, jer su navikli da žive na određen način već duže vrijeme. Rekla joj je da: ”Neki od njih ne znaju za bolje i zato su uplašeni, ali nisu svi takvi.” Iako joj je bilo samo šest godina, Ruby je shvatila šta joj je učiteljica rekla. Samim tim što je ona osoba bijele boje kože, a tako je ljubazna prema njoj, značilo je da sigurno postoji još takvih ljudi. Ruby je veoma voljela svoju učiteljicu, smatrala ju je divnom osobom. Od nje je naučila lekciju koju je dr. Martin Luter King uputio svim ljudima: ”Nikada ne osuđujte ljude po boji kože, jer je Bog sve ljude stvorio jednakima!“

Učiteljica Henry je svakoga jutra gledala dok Ruby izlazi iz škole i ide do auta. Jednog dana joj je rekla da je bila iznenađena kada je vidjela da se ona obraća ljudima koji su stajali i bili ljuti dok je ona prolazila. Ona je vidjela da Ruby pomjera usnama, ali nije znala šta im je govorila.

Ruby joj je odgovorila da im se ona nije obratila, već da se molila Bogu da bude sa njom, a tako isto i sa tim ljudima, i da im oprosti jer oni ne znaju šta rade. Učiteljica Henry je bila dirnuta tom gestom, i rekla joj je da je ona zaista jedna veoma posebna osoba! Zagrlila ju je snažnije nego obično, i Ruby je primijetila da na licu ima taj pogled kao njena majka kada je zbog nečega ponosna na nju. Ruby je ovaj trenutak ostao u sjećanju, i zaista je učiteljica Henry imala velikog uticaja na nju i bila joj je veliki prijatelj.

Druga osoba koja je bila uz nju, bio je i školski psihijatar dr. Robert Coles. Dolazio je svake nedjelje kod Ruby kući kako bi pratio njen odnos prema školovanju u takvim uslovima. Ruby je bila zadovoljna, jer je bila okružena ljudima koji je vole i koji su uz nju, njena porodica, prijatelji, a u školi učiteljica Henry. I tako je prolazilo vrijeme, i Ruby je završila prvi razred osnovne škole. Protesti se nisu nastavili u istoj meri kao na početku. Uvijek je bilo nekoga da negoduje, ali nije bilo kao na početku godine.

Kada je bilo vrijeme da se krene u drugi razred, sve je bilo drugačije. Nije bilo šerifa, nikakve zaštite, a u učionici je bilo još crne djece. Najveća promjena je bila ta da je učiteljica Henry otišla. Nekoliko godina kasnije, Ruby je saznala da ona nije bila pozvana da nastavi da radi u toj školi, i zato se sa svojom porodicom preselila u Boston. Za Ruby je to bilo jako bolno. Ali u školi je izgledalo da su svi ostavili iza sebe, onaj burni početak sjedinjavanja bijele i crne djece. I tako je i Ruby krenula dalje, završila je osnovnu i srednju školu, a zatim upisala studije turizma.

U međuvremenu je sklopila brak, i dobila četiri sina koje odgaja u gradu u kojem je i ona odrasla. 15 godina je radila kao turistički agent.

Ako se osvrnemo na život ove djevojčice, možemo li se zapitati da li se ljudi u Bosni i Hercegovini mogu pronaći u priči ovakvog školovanja? Zar djeca u BiH ne vode jednu vrstu svoju borbe?
Koliku dobit će djeca u BiH imati ako rješenje bude dvije škole pod jednim krovom, ako nam nacionalne grupe predmeta budu prioriteti umjesto znanje i vaspitanje djece. Ljubav prema svom jeziku, istoriji je neophodna ali takođe i poštovanje prema tuđem.

Obrazovni sistem u BiH kao da zaboravlja na vrijednost izreke francuskog pisca i filozofa Voltaire-a: ”Iako se ne slažem sa Vašim mišljenjem, do kraja ću braniti Vaše pravo da ga iznosite.”

Za primjer nam može biti Ruby koja cijelog života nastoji da se bori u onome što je ispravno, za ono što je njena porodica uradila za svu djecu.
Poslije izvjesnog vremena nije imala puno dodira sa svojom prošlošću, sve do 1992. godine kada je preminuo njen najmlađi brat. Tada se vratila u New Orleans, i par dana je odvodila njegove ćerke u školu William Frantz. Tada se poslije dužeg vremena prisjetila svog početka i uopšte šta ta promjena danas, predstavlja za sve.

Počela je volontirati u školi, tri puta sedmično, i nedugo nakon toga bila je obavještena da je psihijatar Robert Coles napisao dječiju knjigu, Priča Ruby Bridges. Tada su se svi počeli raspitivati šta se to tačno dogodilo sa Ruby, i svi su bili iznenađeni kada su je pronašli u istoj školi nakon toliko godina. Za nju je izdanje ove knjige, od strane osobe koja joj je pružila pomoć na tom burnom početku same integracije, bilo Božiji način da održi njenu priču živom.

Sva ova priča oko povratka u školu i objavljivanja njene priče kroz knjigu dr. Roberta, donijela joj je posebnu radost. Poslije trideset godina, susrela se sa svojom učiteljicom Barbarom Henry, sa svojim prijateljem i sa ženom koja je branila prava svakog čovjeka, bez obzira na boju kože.

Kroz smijeh, Ruby se sjeća da ju je tada učiteljica jako zagrlila, kao kada je dolazila u školu, i da ju je nazvala: ”Ruby Nell”, što je njoj bilo posebno drago jer ju tako od djetinjstva niko nije oslovljavao.

Ruby je shvatila da gospođa Henry ima značajan udio u njenom životu, odgoju i samom oblikovanju njene ličnosti. Od nje ne samo da je učila obaveznu literaturu, već je poprimila i njene manire, njen način razgovaranja sa ljudima, a ne samo, kako Ruby kroz smijeh često kaže, bostonski akcenat.

 
Hrabrost Ruby Bridges, devojčica od šest godina, kao jedina drugačija u školi punoj djece, ali u potpunosti jednaka, bila je inspiracija za stvaranje umjetničkog dijela slikara Normana Rockwell-a pod imenom ”Problem sa kojim svi živimo”.

1999. godine Ruby je osnovala Fondaciju Ruby Bridges koja promoviše i podstiče vrijednosti tolerancije, poštovanja i uvažavanja svih razlika. Cilj fondacije je da kroz edukaciju djece napravi promjene koje bi isključivale rasizam.

Ruby Bridges, žena koja je u svetu poznata kao borac za ljudska prava, danas živi sa svojom porodicom u New Orleansu. Njena borba protiv rasizma, mržnje među ljudima, kao i borba za ljudska prava puno puta je nagrađivana i priznata u svijetu. 2001. godine dobila je Predsjedničku građansku medalju od tadašnjeg predsednika Bill-a Clinton-a.

Na konferencijama često zna reći: ”Ljudi 1960. godine nisu vidjeli dijete, oni su vidjeli promjene i ono za šta su mislili da im se oduzima”. Danas je međutim, 16. novembar označen kao Međunarodni dan tolerancije, bez obzira kako je bio težak početak njene borbe protiv segregacije, ipak je obilježen danom tolerancije.

Izvor civitas.ba