Branko Perić: PRAVOSUĐE – REFORME I LEŠINARI

Foto: BUKA

Reforma pravosuđa traje dvadeset godina. Kad danas sumiramo rezultate, čini nam se da rezultata nema. Naprotiv! Stanje sa vladavinom prava, dostupnosti pravde i povjerenjem građana u pravosuđe je sve gore! Zanemarimo li poboljšane uslove u kojima funkcionišu pravosudne institucije, informatički napredak i plate sudija i tužilaca, sve ostalo je po svim mjerilima gore nego prije reforme.

Priča o novim reformskim koracima postaje dosadna. Velike teme, poput integriteta i imovinskih kartona sudija i tužilaca, negdje su se zagubile u opštem zamoru. Isto se dogodilo i sa strukturalnim dijalogom. Umjesto njih stižu novi projekti zavodljive terminologije, a nejasne sadržine. Niko više ne vjeruje u reforme. Ušli smo u fazu jalovog ubrzavanja.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Međunarodno prisustvo se svelo na usputna pominjanja i pisanje beskorisnih izvještaja Briselu i vladama zemalja koje još interesujemo ovakvi kakvi smo. Pribeov čuveni ekspertski izvještaj volšebno je nestao i skuplja prašinu negdje u fiokama državnih činovnika. Nikome od domaćih nadležnih institucija nije palo na pamet da na dnevni red stavi stanje u pravosuđu.

Čini se da je sve manje međunarodnog interesovanja za pravdu i pravosuđe. Domaćeg nikada nije ni bilo.

Pravosudna zajednica se ne oglašava o aktuelnim problemima dvadeset godina. Iz nje nikada nisu stizale ideje, prijedlozi, komentari, stavovi ili mišljenja. Nije bilo nikakvih rasprava o strukturalnim, oranizacionim, funkcionalnim, etičkim, pravnim ili bilo kakvim pitanjima od značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema. Sudije i tužioci su, poput robova, marljivo radili na implementaciji (kako to gordo zvuči!) onoga što su donosili stranci. Za pravosuđe se znalo samo po skandalima kojima se hrane mediji i pravda zabrinutost briselske birokratije.

Više od pet godina traje jalova priča o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) i Zakona u Apelacionom sudu BiH. I jedan i drugi zakon bili su prioriteti svih prioriteta. Zakon o izmjenama Zakona o VSTV bio je najavljen kao hitno prelazno rješenje za novi krug pravosudnih reformi. Danas vidimo da su i jedan i drugi zakon bili samo ulozi u političkoj trgovini. A politička trgovina je jedina vještina vladajućih politika i glavni politički interes stranaca.

Zakon o izmjenama Zakona o VSTV ni u nacrtu nije ponudio ni jedno od rješenja koje bi bar donekle ublažilo glavne probleme u funkcionisanju pravosuđa iz vremena “potkivanja” i Milana Tegeltije. Ponuđeno je nekoliko kozmetičkih intervencija koje neće imati nikakvog profesionalnog odjeka, ni praktičnog značaja. I takva ponuđena rješenja dodatno su osakatili amandmani u parlamentarnim procedurama. I niko još uvijek ne zna kada bi Zakon mogao ugledati svjetlo dana. Duh Milana Tegeltije i dalje lebdi nad pravosuđem.

Ista sudbina zadesila je nacrt Zakona o Apelacionom sudu BiH. Politička saglasnost za donošenje ovog zakona postignuta je, ako se dobro sjećam, 2012. godine, nakon što je i svakom laiku bilo jasno da je struktura Suda BiH civilizacijski nonses u redovnom pravosuđu i suprotna svim međunarodnim konvecijama o ljudskim pravima. Danas vidimo da je glavni problem među vladajućim politikama gdje će biti sjedište suda i kako mu smanjiti nadležnost da se bavi entitetskim organizovanim kriminalom i korupcijom. Da li je to reformski korak, ili udaljavanje od bilo kakve reforme?

Šta će uraditi stranci, bez kojih se ovdje ne vodi nikakva politika? Kao i uvijek, izraziće zabrinutost (američki ambasador je to već učinio!) i prihvatiće sve o čemu se domaće poglavice dogovore, jer je ovdje i najgori dogovor najveći napredak! Time se mjeri uspjeh politike i geostrateški značaj. I najgorim dogovorom može se opravdati prisustvo međunarodnog faktora.

Dok god se evropske strategije u BiH zasnivaju na takvoj filozofiji prisustva i evropskog puta, napretka neće i ne može biti. Izgleda da je krajnje vrijeme da se nešto u politici međunarodnih mentora iz Vašingtona i Brisela radikalno promijeni da bi se balkanski prostor integrisao u evropsku zajednicu. I izgleda da nema drugog puta osim ekonomske integracije, koja bi stvorila uslove za demokratsku fermentaciju društva, zaustavljanje migracija i izgradnju državnih institucija.

Dvadeset proteklih godina, Evropa hrani i održava na vlasti korumpirane diktatore, organizovanu političku mafiju i interesne političke grupe, koje uništavaju institucije, pustoše prirodna bogatstva i devastiraju privredu. U takvim društvenim uslovima, pravosudni sistem nema nikakvu šansu da se reformiše. Njegova sudbina je u rukama korumpiranih politika i političke mafije. On ne može postati ništa dugo nego organski dio mafijaške hobotnice. Bacimo pogled na naše susjede. Crnu Goru, na primjer!

Zahvaćeno tornadom sveopšte korumpiranosti i organizovanog državnog krimanala, i pravosuđe je postalo prostor mračne korumpiranosti i poligon političkih procesa i progona na kojima stradaju pravda i ljudska prava. Gledamo pravosudne sisteme u kojima se krivci mogu oslobađati, a nevini procesuirati i osuđivati. Prisustvujemo potpunom slomu društva. Moralnom, prije svega. Dosadašnje reforme, koje su išle ispred reformi čitavog javnog sektora, dobile su efekat bumeranga: stvorile su uslove za galopirajuću kriminalizaciju i društva i pravosuđa. Nezavisno sudstvo i samostalan tužilački sistem ostali su bez društvenih mehanizama kontrole, što ih je neminovno odvelo u vode politike i korumpiranosti.

Povjerovali smo u moć pravosuđa da uređuje društvo, a nismo znali da je nezavisnost u korumpiranom društvu najsigurniji mehanizam da se kriminalne politike zaštite od odgovornosti. Danas gledamo kako pravosuđe postaje sluga politike. Sve više liči na dvor na kome cvjetaju krađe, prevare, podvale i razvrat.

Nekontrolisana pravosudna moć dobila je razmjere društvene katastrofe. Umjesto kompetentnih, na sceni su ljudi bez znanja, vještina i morala. Njihovi motivi su fokusirani samo na dobru statistiku, karijerno napredovanje i dobru platu. Tako su na vrh pravosudne hijerarhije isplivali najnekompetentniji. Razorno dejstvo profesionalne nekompetentnosti je zastrašujuće. Sudije i tužioci od znanja i autoriteta se stide svojih kolega.

Odnos društva prema pravosuđu postao je potcjenjivački. Sudije koje se odupru pokušajima uticaja postaju predmet javne diskreditacije, vrijeđanja i ponižavanja od strane političara i njihovih medija. Kriminalne politike i kriminalci u politici počeli su da javno sude sudijama i tužiocima od integriteta. Oholost političara i moć neprofesionalnih medija šire strah u pravosudnoj zajednici. Na taj način se pravosuđe stavlja pod potpunu kontrolu politike.

Posljednjih godina, imali smo niz primjera politički osmišljenih medijskih napada na sudije u pojedinim predmetima. Nisu to bili napadi neprofesionalnih novinara, nego napadi politika preko vlasnika medija. Krivična suđenja u Sudu BiH su iz sudnice prelazila u ruke medija i nastavljala se na parkingu Suda. Postajala su politička predstava za javnost. Nakon sudskih rasprava u gotovo svim elektronskim medijima, pravo su tumačile i o pravdi javno govorile neuke stranke i advokati mjesečari. Tako vladajuće politike preko svojih medija preuzimaju pravosuđe pod potpunu kontrolu. Znaju to i nadležni u pravosuđu i međunarodni zvaničnici, ali ne reaguju!?

Bilo bi normalno da pravosuđe digne svoj glas protiv lešinara koji traže njegovu smrt. Ali sudijama i tužiocima nedostaju duh pravde i profesionalna uzvišenost. Nedostaje im hrabrost i bunt. Zato je ćutanje njihov izbor. Kako ih ohrabriti da misle i djeluju? Za to nema projekata. Ta snaga dolazi iznutra! Teško je povjerovati da će se pojaviti!

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije