Proglašenje dobitnika godišnje nagrade Udruženja književnika Republike Srpske koje se desilo prije nekoliko danas ostalo je u sjenci svađe do koje došlo u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS u Banjaluci. Tada je saopšteno da ovo priznanje dijele djela “Noć na Uni” Ranka Risojevića i “Trinaesti stepenik” Jovanke Stojčinović-Nikolić (koja je i predsjednica Udruženja književnika RS).
Na pitanje novinara Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) po kom se kriterijumu vodio žiri, koji su još činili i Dragan Jovanović Danilov i Nedeljko Zelenković, s obzirom na to da Tanja Stupar-Trifunović sa romanom “Satovi u mračnoj sobi” nije dobitnica nagrade, iako je ove godine bila u užem izboru za NIN-ovu nagradu, Duško Pevulja, predsjednik žirija, je rekao da uži izbor za bilo koju nagradu nije estetski kriterijum.
“Mi smo se rukovodili po sopstvenom čitalačkom doživljaju, po sopstvenim estetskim kriterijumima i izdvojili smo četiri knjige, od kojih smo smatrali da su ove dvije nagrađene najuspjelije, najcjelovitije i najubjedljivije”, objasnio je na dodjeli nagrade Pevulja.
Nakon tih Pevuljinih riječi u ragovor se uključila i Stupar-Trifunović, koja je istakla da knjige mlađih autora do sada nisu nagrađivane na ovakvim konkursima, navodeći primjer da se to ove godine desilo njenoj knjizi, prošle godine djelu Berislava Blagojevića… Rekla je i da se nagrade dijele uvijek istim, dobro poznatim autorima.
Nakon ovog čina koji je ušao u žižu javnosti književne scene u RS ragovarali smo za BUKU sa književnicom Tanjom Stupar Trifunović čija je knjiga ušla u uži izbor za NIN-ovu nagradu (11 romana). Tanja u intervjuu govori o njenom viđenju književne scene u RS, problemima oko dodjeljivanja nagrada na ovim prostorima i drugim temama iz ove oblasti. U ovom intrevjuu javno se oprostila od karte Udruženja književnika RS.
Dodijeljene su nagrade Udruženja književnika RS, a nagradu su podijelili Ranko Risojević i Jovanka Stojčinović-Nikolić, koja je, ukoliko neko ne zna, predsjednica Udruženja književnika RS. Kako ocjenjujete dodjelu ove nagrade?
Ovakvo opredjeljenje žirija, od čijih članova se na PRESS konferenciji pojavio samo predsjednik Duško Pevulja i izložio prilično nejasnu metodologiju kojom su se rukovodili pri glasanju i izboru nagrađenih knjiga, bacilo je dodatnu i poprilično gustu, gotovo neprozirnu sjenu na godišnju nagradu Udruženja književnika Srpske koja je već lani prilikom utemeljenja i svoje prve dodjele poklenula kada je zaobiđen odličan roman Berislava Blagojevića ’Tiši od vode’, a ove se godine i sunovratila u bezdan obesmišljenih nagrada. Praksa da predsjednici podružnica i udruženja sami sebi (kroz formalni žiri) dodjeljuju nagrade ovim je nažalost dobila samo još jednu potvrdu.
Rekli ste da nagrade u RS zaobilaze mlade autore koji imaju regionalni uspjeh. Tako je bilo prošle godine sa Berislavom Blagojevićem i ove godine sa Vama, imajući u vidu da ste ušli u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Zbog čega je to tako?
To treba pitati članove ovdašnjih žirija pomenutih književnih nagrada. Da li oni ne umiju ili ne žele prepoznati najbolje knjige. Ili su ovdašnji kriterijumi rada možda ’strožiji’ i ozbiljniji nego rad žirija NIN-ove nagrade? Istina je da žiri svake nagrade ima potpunu autonomiju i to niko ne spori ali je neobično da knjige koje se nađu u užim izborima za tako značajnu nagradu, te u kratkom vremenu izazovu dobre reakcije i čitalaca i kritike u Srbiji i regionu a mora se priznati da je to ipak jedan širi prostor sa izraženijim kritičkim stavom i puno jačom književnom konkurencijom, istovremeno i opetovano nisu dovoljno dobre da budu proglašene najboljim knjigama u Republici Srpskoj. Ako dopustimo da se prvi put radilo o slučajnosti, drugi put to već liči na pravilo. Prve godine, kada je i ustanovljena nagrada Udruženja književnika Srpske, dobitnik nagrade je bio podpredsjednik Udruženja književnika Predrag Bjelošević, ove godine je to predsjednica Jovanka Stojičinović Nikolić koja djeli nagradu ravnopravno sa knjigom Ranka Risojevića koji je za isti roman dva puta dobio nagradu za najbolji roman (roman ”Noć na Uni” je već u rukopisu nagrađen prvom nagradom na konkursu za Zlatnu sovu) te je tako i definitivno još jednom potvrđeno da se radi o najboljem romanu objavljenom u 2014. u Republici Srpskoj. Jedino je neobično kako naš najbolji roman ostao potpuno nezapažen u ovogodišnjoj selekciji za NIN-ovu nagradu.
Zaista cijenim sve pobrojane autore, svojevremeno sam pisala pozitivne kritike o njihovim knjigama i svako od njih ima i vrijednih književnih ostvarenja i zasluženih priznanja. Međutim, mislim da itekako ima prostora da preispitujemo kvalitetu konkretnih nagrađenih knjiga naspram nenagrađenih, u oba ova slučaja.
Godinama književna scena u RS se svodi na ista imena. Koliko je ta scena zatvorena i nespremna za novija imena?
Mi nemamo dovoljno razvijenu književnu scenu da bi imali jednu zdravu kritičku recepciju gdje bi mogli otvoreno govoriti o knjigama i književnosti i prosuđivati stvarnu književnu vrijednost. U tom smislu dobro je stvarati atmosferu otvorenog razgovora o problemima naše kakve-takve književne scene. I te nesrećne nagrade kojih je malo i nikakve su umjesto da su smjernica čitaocima i stvarni reperi ovdašnje književne vrijednosti, postale su samo produžetak opšteg lošeg stanja. Najobjektivnije književne nagrade kod nas su one za prvu knjigu. Tada autora još niko ne poznaje i još nije upao u, ne znam kako da precizno imenujem, taj ‘transakcijski sistem’.
Zbog čega se nagrade uvijek u RS uvijek dijele istim imenima? A većinom je čak riječ o autorima koji nisu doživjeli širu popularnost…
Nisu uopšte sporna imena, nego načini na koji se to radi. Za to sam da se nagradi najbolja knjiga, makar svake godine bio nagrađivan isti autor ako je naravno u stanju napisati svake godine najbolju knjigu. Kriterijumi trebaju biti književni, a polazište knjiga, to je jedino na čemu treba insistirati i onda ne bi imali ovakve situacije. Ne želim svojim istupom prozivati pojedine ljude već način na koji se nagrade dijele i upravo u tome i jeste problem – one se prečesto dijele prema unaprijed zacrtanom dogovoru a ne nagrađuje se najbolja knjiga. Uopšte me ne zanima autor, ni da li je star ili mlad, ni ko je on ili ona.
Godinama se priča o problemima kada je književna scena u pitanju… Možete li nam reći nešto više o njima?
Nedostaje nam puno više ‘neozbiljnih’ autora i ozbiljnih kriterijuma. Književnost je život i igra i umjetnost a ne stav. Pisac nije onaj ko liči na pisca nego onaj ko zna da piše. I da, istina je, ne dijeli se ni na stare i mlade, ni na žene i muškarce ali nekim čudnim proviđenjem samo kod nas ona je pretežno i vrlo stara i vrlo muška. I stalno slušamo kako mladi ne čitaju i kako na književnim manifestacijama nema mladih, ali malo toga je istinski mlado u knjigama koje pišu naši pisci. I nije to pitanje godina, ni nepoštovanja mladih prema starima, Česlav Miloš je pisao žestoko, strastveno i svježe čak i kad je prešao osamdeset i pred samu smrt, a umro je prilično star. Dobra književnost je u svojoj suštini uvijek svježa i mlada ne vezano za godine njenog autora.
Našoj književnoj sceni ne treba i niko ne traži protekciju za mlade nego ‘protekciju’ za književnost, znanje da se prepoznaju i njeguju talenti, a ima ih i među onim mladima i onima srednje generacije kao i među najstarijima. Nedostaje atmosfere u kojoj bi se afirmativnije odnosili prema radu drugih i radovali zajedničkim postignućima i svakom novom književnom glasu.
Duško Pevulja, predsjednik tročlanog žirija koji je dodijelio ovogodišnju nagradu o Vašoj knjizi “Satovi u majčinoj sobi” rekao je da je “katastrofalna, nekoncentrisana, razvučenu, sa ponavljanjima, očajnu”. Kako to komentarišete?
Duško Pevulja je, pred kamerama i u prisustvu 20-tak novinara prvo pročitao saopštenje u kojem je moja knjiga pozitivno, doduše nezgrapno pohvaljena, pa je na upit novinara kako mu se sviđa moja knjiga izjavio ’’Sviđa mi se’’. Da bi nakon što sam zatražila da nam malo pojasni proces žiriranja podivljao i počeo da izvikuje baš ovo što ste rekli. U svega desetak minuta on sam je drastično promjenio mišljenje o mojoj knjizi i pokazao, sve pred kamerama, koliko sam drži do svog mišljenja. O knjizi su svoje mišljenje dali i vrlo značajni srpski kritičari poput Mihajla Pantić, Vladislave Gordić Petković, Ljiljane Šop, Milete Aćimovića Ivkova i interesantno; mišljenja i ocjene knjige su izrazito pozitivne i u potpunoj suprotnosti sa mišljenjem Duška Pevulje. Takođe postoji interesovanje za prevod knjige na njemački jezik.
Smatrate li da ste oštećeni što niste dobili nagradu Udruženja književnika RS?
Smatram. I ne radi se samo o meni i ne radi se samo o nagradi već o modelu dodjeljivanja iste. Tvrdim da smo tim modelom svi kao zajednica oštećeni jer se uporno kao vrijednost nameće nešto na silu, a to ne ide i ne može. Osvrnimo se unazad – da li su čitaoci prihvatili ijednu tako nagrađenu knjigu? Vjeruju li naši čitaoci našim nagradama i piscima? Kojim nagradama i čijim preporukama ipak još uvijek vjeruju? To su pitanja nad kojim se trebamo zamisliti i daleko su važnija od priča o ovoj konkretnoj nagradi. Dobra stvar je što nas ovakve stvari i ovi ružni povodi ipak potaknu da mislimo o tome.
Duško Pevulja je rekao da su insinuacije novinara oko upitnosti ovdašnjih nagrada dvadesetogodišnje čaršijske priče. U redu. Ali zašto čaršija uporno priča jedno te isto i kako ta i takva mala i uboga čaršija ipak odbija da joj se dopadne ono što joj se na silu nameće kao vrijednost. Nismo mi toliko glupa čaršija koliko nas glupima hoće praviti. Čini mi se da je u ovom konkretnom slučaju ono što je predsjednik žirija nazvao ‘čaršijom’ uspjelo pokazati da je se uporno podcjenjuje i da je nadrasla i književnike i žiri.
Ako predsjednik žirija i predsjednica Udruženja smatraju moj istup nepristojim, neetičkim i svađalačkim jer sam u ovom slučaju, što je tačno, strana sa intresom u cijeloj priči ipak mislim da je daleko etičnije smatrati se oštećenim ovim postupkom i to javno izreći nego ugovarti, nagađati se i trgovati sa nagradama, te oslanjati se na neknjiževne razloge za dodjelu istih. Naravno moj primjer nije usamljen ali sam slobodna govoriti o tome jer sam odlično upoznata sa svakom pojedinošću dodjele ove kao i mnogih drugih nagrada.
Šta dalje? Može li se nešto na književnoj sceni popraviti?
Može se govoriti o problemima. Ukazivati na njih. To je jedini put do promjene, ne samo u književnosti nego i mimo nje. Književnost je nažalost postala zanimljiva samo oko ovako izuzetno glupih povoda. Nemam namjeru da se borim sa vjetrenjačama nego da se bavim pisanjem. Ubjeđena sam da će se stvari vratiti na staro jer nikom nije posebno interesantno ispravljati krive Drine. Kolegama književnicima čestitam na nagradi i neka je u zdravlju i veselju proslave. Oni dobro znaju kako sramota pada u zaborav, pare se lako potroše a u biografiji ipak ostaje upisana još jedna nagrada. Kako nisam sakupljačica ni nagrada ni novih biobibliografskih jedinica, ni različitih članskih karata ovom prilikom želim se oprostiti i od članske karte Udruženja književnika Srpske čiji sam član bila jedanaest godina, čime se odričem i mogućnosti da ubuduće učestvujem na ovoj vrsti nagradnih konkursa. Neke nagrade je časnije nedobiti. A ja vjerujem u svoj rada taman ostao trajno nenagrađen, meni dovoljnu radost pričinjava pisanje i čitanje dobrih knjiga.
Tanja Stupar – Trifunović, rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila četiri knjige poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski danski i francuski.
Knjiga “O čemu misle varvari dok doručkuju” je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).
Knjiga poezije ”Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću” nagrađena je Književnom nagradom ”Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Razgovarala Maja Isović