Evropska unija pitanje ravnopravnosti
spolova prepoznaje u okviru 14 prioriteta koje je potrebno ostvariti u procesu
pridruživanja Bosne i Hercegovine.
Prioritet 9
nalaže institucijama vlasti da jačaju zaštitu prava svih građana, naročito kroz
osiguravanje provođenja zakona o nediskriminaciji i ravnopravnosti polova. Osim toga, brojne
direktive Evropske unije, kao obavezujući zakonodavni instrumenti za sve
članice, regulišu pitanja vezana za osiguravanje ravnopravnosti žena i
muškaraca u oblasti rada, radnih odnosa i zapošljavanja. EU je u procesu
usvajanja posebne direktive o nasilju prema ženama i nedavno je ratifikovala
Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i
nasilja u porodici, koja je za Bosnu i Hercegovinu već obavezujuća, budući da
smo je ratifikovali 2013.g.
Iako se može reći da smo postigli
neki nivo napretka kroz uspostavljanje zakona i strategija u brojnim oblastima
vezanim za rodnu ravnopravnost, u praksi nedostaje efikasna primjena i pristup
zaštiti zakonom garantovanih prava.
Iz Institucije
ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine kažu da je Odjel za eliminaciju svih
oblika diskriminacije zaprimio u 2022. godini 209 predmeta, od kojih su u 98
slučajeva žene podnositeljice pritužbi, a 92 slučaja muškarci. U tekućoj godini
Odjel je zaprimio 95 pritužbi, od čega su se u 38 slučajeva obratile žene, 42
slučaja muškaraci.
Bitno je istaknuti da postoji
određeni broj predmeta u kojima nije označen spol (pritužbama s više
podnositelja, predmetima otvorenim po službenoj dužnosti, anonimnim pritužbama
i drugo).
“Bosna
i Hercegovina ima najmanji nivo učešća žena na tržištu rada i to svega 35 % na
tržištu radne snage u jugoistočnoj Evropi, a još uvijek su prisutni
stereotipi o tipično ‘ženskim i muškim poslovima’ kao i razlike u platama
između muškaraca i žena. Ekonomska neravnopravnost žena izvor je svih drugih
oblika kršenja prava žena na osnovu spola, njihovog bračnog i porodičnog statusa
i materinstva”, kažu za BUKU iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH.
Dodaju da su Ombudsmani postupali u
više predmeta u kojima su navodi pritužbi ukazivali na povredu rodne
ravnopravnosti, konkretnije, na činjenicu da su žene koje su ostale u drugom
stanju bile suočene sa kršenjem prava iz radnog odnosa, da vanbračna zajednica
ne uživa de facto isti stupanj zaštite kao bračna u pogledu ostvarivanja
pojedinih imovinskih prava, kao što su pravo na izdržavanja ili nasljeđivanje
zajedničke imovine.
“Mobing se javlja kao najčešći vid
diskriminacije. Građani se susreću sa degradacijom radnih uvjeta, uskraćivanjem
prilika koje su pružaju drugim zaposlenim, otežanim pristupom tržištu rada,
nefizičkim oblicima nasilja, uznemiravanja ili prijetnji, te selektivnog i
nepotpunog ostvarivanja prava iz radnog odnosa”, dodaju.
Ističu da je Bosna i Hercegovina
potpisala i ratificirala većinu međunarodnih standarda iz oblasti ljudskih
prava žena i zabrane diskriminacije, što uključuje i i Konvenciju Vijeća Europe
o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici
(Istanbulska konvencija) 2013. godine i brojne druge. Zakon o ravnopravnosti
polova koji je usvojen 2003. godine garantuje ravnopravnost polova za sve u
svim sferama društva, uključujući, ali ne ograničavajući se na, obrazovanje,
privredu, zapošljavanje i rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, sport, kulturu,
javni život i medije.
“Ova zabrana diskriminacije dodatno
je ojačana Zakona o zabrani diskriminacije. Uprkos brojnim usvojenim dokumentima,
kako na međunarodnom tako i na nivou Bosne i Hercegovine, činjenica je da su žene i dalje izložene diskriminaciji u gotovo svim
oblastima života, a posebice u sferi rada i zapošljavanja”, dodaju i ističu
da se Bosna i Hercegovina obavezala se osigurati najviše međunarodne standarde
u oblasti prava žena. U cilju potpune implementacije preuzetih obveza i
usvojenih zakonskih propisa u oblasti ravnopravnosti spolova i zabrane
diskrimnacije, nužno je osigurati sveobuhvatno i učinkovito učešće žena u svim
procesima odlučivanja u političkom, ekonomskom i javnom životu.
“U prethodnom periodu učinjeni su
određeni napori u cilju unapređenja i harmonizacije javnog okvira, javnih
politika i učinkovitog provođenja specifičnih rodno odgovornih mjera za
efikasno poboljšanje položaja žena i zaštite njihovih temeljnih ljudskih prava.
Međutim, nužno je ulaganje dodatnih
napora u pravcu osiguranja stvarne ravnopravnosti žena u Bosni i Hercegovini, a
posebno njihovog učešća u javnom životu, poduzimanja mjera na sprječavanju
nasilja nad ženama, što uključuje nasilje putem informacijsko-komunikacijskih
tehnologija, govora mržnje, kao i povećanja zastupljenosti žena na tržištu rada
u Bosni i Hercegovini”, ističu.
Ombudsmani za ljudska prava Bosne i
Hercegovine mišljenja su da predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju
poduzeti dodatne napore u cilju osiguranju jednake pažnje i zaštite prava
svakog građanina, insistirati na ostvarivanju i efikasnoj zaštiti prava žena
uvijek kada su ona ugrožena, na njihovoj jednakosti i većoj ulozi u procesima
donošenju odluka, te na uspostavljanju nulte tolerancije na sve oblike nasilja
nad ženama.
Mirjana
Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava, kaže da Ustav Bosne i Hercegovine
garantuje rodnu ravnopravnost i uživanje prava i sloboda svim osobama u zemlji
bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, uključujući pol.
“Zakon o ravnopravnosti polova u BiH
takođe propisuje ravnopravnost u svim oblastima života, uključujući
obrazovanje, zaposlenje, rad i pristup resursima, socijalnoj zaštiti,
zdravstvenoj brizi, kulturi, sportu, javnom životu i medijima. Znamo da je
ravnopravnost žena i muškaraca
fundamentalna vrijednost Evropske unije koja je garantovana sporazumima
EU i Poveljom EU o temeljnim pravima, međutim u praksi, nažalost, ne vidimo da se BiH istinski zalaže da se
pitanja od važnosti za žene integrišu u sve javne politike kako se za to
zalažu moderni demokratski sistemi”, kaže za BUKU Mirjana.
Kaže da iako u BiH imamo zakone koji
formalno štite ljudska prava, implementacija ovih zakona je u našoj državi
nedosljedna i izrazito loše utiče na položaj žena.
“Žene su u BiH svakodnevno izložene
psihološkoj i fizičkoj torturi, a ujedno i ignorantskom pristupu nadležnih
institucija. Femicid nije prepoznat u
zakonskom okviru BiH, te svaka druga žena u BiH trpi neki oblik nasilja u
najčešće nasilno nastrojenom patrijarhalnom društvu, a počinioci nasilja ne
strahuju od bilo kakvog kažnjavanja. Naprotiv, takav društveni i zakonski okvir
im daje podstrek za takav vid nasilničkog ponašanja. Umjesto da zakonski okvir unaprijeđuje ostvarivanje prava žena, u
praksi ovakvi zakoni i njihova implementacija često doprinose dodatnoj
marginalizaciji žena i svih pitanja od važnosti za žene. Primjera radi,
iako je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i
borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, prema kojoj je femicid
definisan kao teži oblik ubistva, odredbe ove konvencije još uvijek nisu
prenesene u domaću legislative”, pojašnjava.
Ona napominje da najčešće primjere neravnopravnosti
polova u BiH vidimo kroz nizak stepen učešća žena u političkom i javnom životu
u BiH, što govori u prilog tome kako se društvo ophodi prema njima, višestruka
opterećenost žena u pogledu ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava, te
nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici koje je u BiH svakodnevno
sve više prisutno.
“Da bismo integrisali ravnopravnost
polova u sve oblasti društvenog života u BiH moramo snažno djelovati u pravcu
zahtijeva u smislu promjene svijesti i povećanja znanja o uzrocima i
posljedicama diskriminacije po osnovu pola. Ovo je dugotrajan proces koji,
nažalost, zavisi od brojnih društvenih i političkih okolnosti koje u BiH dugi
niz godina nisu povoljne, a zahtijevaju ozbiljne i korjenite strukturne i institucionalne
reforme, koje političkim elitama nisu prioritet”, ističe Mirjana.
Kaže da dugi niz godina, a naročito od
vremena pandemije COVID-19, postoji kolektivna zabrinutost, primarno, zbog
nezavidne pozicije u kojoj su se nalaze brojne žene u BiH.
“Pažnja cjelokupne domaće i svjetske
javnosti i najbitniji društveni resursi usmjereni su ka rješavanju nametnutih
kriza. Zbog toga, aktivnosti i briga za ugrožene grupe, manjine i žrtve kršenja
ljudskih prava i diskriminacije, među kojima su najčešće žene, su smanjene, ili
su se u potpunosti ugasile. Ujedno, ova situacija predstavlja i dobar povod za
institucije u mnogim zemljama da odlože i još više marginalizuju rješavanje
ovih pitanja, koje bi u regularnim okolnostima na njihovoj agendi trebalo da
bude izuzetno važno. Brojnih ubijenih žena na najmonstruoznije
načine je u svakodnevnom porastu, a
institucije to zanemaruju i ignorišu. Očigledno je da ovakav odnos vlasti i
tromo nesenzibilizisano pravosuđe neadekvatnim mjerama i niskim kaznama dodatno
doprinosi nepovoljnom položaju žena u BiH”, rekla je Mirjana.
Aleksandra
Petrić iz Fondacije Udružene žene, kaže da Evropska unija od Bosne i Hercegovine očekuje
ne samo formalno pravnu usklađenost unutrašnjeg zakonodavstva sa propisima
Evropske unije, već i da institucionalnim programima i kontinuiranim
djelovanjem osigura stvarnu zaštitu
zakonom garantovanih prava kroz sprečavanje i sankcionisanje rodno zasnovane
diskriminacije i nasilja.
“Problem ostaje činjenica da se
pitanje ravnopravnosti žena i muškaraca u javnoj i privatnoj sferi u Bosni i
Hercegovini ne smatra političkim prioritetom. Ne postoje ozbiljne namjere da se
ženama omogući ravnopravnost i jednak pristup pravima. Prije svega, važno je
istaći da su naši zakoni rodno
neutralni, jer sadrže formulacije da gramatički izrazi upotrebljeni u muškom
ili ženskom rodu podrazumijevaju oba pola. Međutim, korišteni izrazi su u
pravilu u muškom rodu, čak i kad zakon reguliše pitanja koja se tiču položaja
žena. Time se i samim zakonima žene čine nevidljivima, što se onda prenosi
na njihovu primjenu u praksi. Na primjer, u Izbornom zakonu BiH postoji
formulacija ‘manje zastupljenog spola’
u pogledu propisanih kvota za izborne liste, iako je jasno da se radi o ženama,
jer su one hronično podzastupljene, osim u sudskoj vlasti, ali norma je rodno
neutralna”, rekla je za BUKU Aleksandra Petrić.
Ona napominje da važeći zakoni o
zaštiti od nasilja u porodici u BiH ne prepoznaju žene kao predominantne žrtve.
“Niti
jedan zakon u BiH ne prepoznaje rodnu prirodu nejednakosti i ne prepoznaje da
su žene više izložene diskriminaciji i nasilju. Ovakvo stanje utiče na samu
primjenu zakona, kao i javne politike i prakse, jer se položaj žena ne
unapređuje, već se uočena diskriminacija i nasilje prema ženama toleriše i
održava. Osnovni problem jeste što se rodno zasnovana diskriminacija i ravnopravnost
spolova ne posmatraju kao važna pitanja, koja su prije svega prepoznata od
strane ključnih donosilaca odluka i institucija vlasti i upravljanja. Ova
pitanja se posmatraju kroz zadovoljenje kvota, propisivanje zaštite i formalno
garantovanje prava bez stvarne namjere
da se osigura zaštita”, rekla je Petrić.
Dodaje da jedan od naočitijih
primjera jeste kaznena politika sudova u oblasti zaštite od nasilja u porodici,
gdje je iz svih dostupnih zvaničnih statistika vidljivo da su najčešće žrtve
žene i djeca, te da je ovaj oblik nasilja u porastu.
“Postoji dugogodišnja praksa
izricanja uslovnih osuda kao upozoravajućih kazni počiniocima nasilja u
porodici. Uslovne osude su dominantne i kod zakonom prepoznatih težih oblika
nasilja u porodici, kada je u pitanju dugotrajno nasilje, kada se čini prema
djeci ili u prisustvu djece. Uslovne osude se izriču čak i višestrukim
povratnicima u vršenju nasilja. Sudovi često kao olakšavajuće okolnosti navode
da je počinilac porodičan čovjek iako je počinio nasilje protiv članova
porodice. Time se dalje objašnjenje zašto mu se smanjuje ili izriče
upozoravajuća kazna. Ovaj primjer ukazuje na suštinu problema našeg društva,
koje njeguje patrijarhalne vrijednosti koje su snažnije od bilo kog zakona”,
ističe naša sagovornica.
Kaže da moramo učiniti odmak od
prihvatanja takvih vrijednosti, prije svega prepoznavanjem i priznavanjem da su
žene diskriminisane i da nisu ravnopravne sa muškarcima, kao i uvođenjem i
dosljednom primjenom afirmativnih mjera koje će biti usmjerene na smanjenje
diskriminacije i nasilja prema ženama.
“Sprečavanje
rodno zasnovane diskriminacije i nasilja treba biti dio formalnog školskog
programa od najranijeg uzrasta.
Očito je da moramo mijenjati društvene stavove o ovim pitanjima i da se time
moramo ozbiljno baviti, učiti djecu oba spola da djevojčice nisu manje
vrijedne, da ne moraju pristajati na nasilje i diskriminaciju, jer su je trpile
i trpe njihove majke i bake. Kruti patrijarhalni stavovi o muškosti i ulozi
muškaraca su opterećujući i za dječake.
To su vrijednosni stavovi kojima se razvijena društva bave kroz
obrazovni sistem, jer kratkotrajne kampanje ne vode sušninskim promjenama.
Smatram da bismo ozbiljnim obrazovnim reformama stvorili osnove da se u
budućnosti ‘izlječimo’ od normalizovanja nasilja i diskriminacije prema ženama.
Kao društvo se ne možemo nadati napretku ukoliko potiskujemo probleme i
diskriminišemo više od polovine populacije”, dodaje.
Aleksandra Petrić kaže da problemi nisu
uzrokovani nametnutim krizama, misli da su one više opravdanje da se pitanjima
rodno zasnovane diskriminacije i nasilja ne posvećuje pažnja, jer je onda sve
drugo bitnije i prioritetnije.
“Mi
imamo političare koji se ovim temama aktivno podsmijavaju, banalizuju ih, pa
čak i otvoreno promovišu i ispoljavaju mizogine stavove u javnosti. Kada na
takve stavove onih koji upravljaju zemljom ne reaguje javnost, onda oni
postepeno postaju dio normalne i poželjne komunikacije i brišu prostore i
mogućnosti da se o diskriminaciji i nasilju prema ženama ozbiljno razgovara”, rekla
je Petrić.
Aleksandra istuče da su u oblasti
rada i zapošljavanja žene izložene diskriminatornim pitanjima o planiranju
porodice i broju maloljetne djece.
“To ih čini nekonkuretnim na tržištu
rada i predstavlja eliminirajući faktor u potrazi za poslom, često ostaju bez
posla u trudnoći, ili im se ne produžavaju ugovori o radu. Žene su manje plaćene za isti rad nego muškarci, a istraživanja
pokazuju da je samo 6% žena među najbolje plaćenim uposlenicima u BiH. Žene
su opterećene ekonomijom brige i radom u kući, koji je dominantno ženski,
neplaćeni posao, koji se od njih očekuje gotovo kroz cijeli životni vijek.
Mnoge žene u BiH naporno rade u kući, u seoskim domaćinstvima, bez zdravstvenog
i penzijskog osiguranja. Važno je spomenuti i žene koje pripadaju posebno
ranjivim kategorijama i koje zbog toga što su žene trpe i dodatnu
diskriminaciju i nasilje, kao što su Romkinje, žene sa invaliditetom, žene sa
sela, žene starije životne dobi, samohrane majke, migrantkinje, žene koje
pripadaju seksualnim i rodnim manjimama, i druge”, zaključuje Aleksandra
Petrić.