Ovih dana regijom je odjeknula žuta poluvijest kako je sedam djevojčica osnovnoškolki ostalo trudno na nekoj ekskurziji. Riječ je o djeci koja stupaju u seksualne odnose između 13 i 15 godine.
Zašto je ovo poluvijest? Pa zato što je mnogo, mnogo više od sedam narečenih djevojčica poodavno u carstvu seksa.
Svjetovi i parasvjetovi
Riječ je o fenomenu koji se tu pred našim očima dešava. Klinci se poput zečeva seksaju, djevojčice ostaju trudne, unesrećuju sebe, svoje živote i svoje male svjetove. A, zašto je to tako?
Roditelji su odavno u dužničkom kreditnom ropstvu. Žive od danas do sutra, dok im potomstvo veselo šara i hara po pornosajtovima, društvenim mrežama i uopšte uzev tako getoizirano živi i stvara svoje mikrohabituse.
A to su svjetovi nasilja, pornografije, pedofilije, narkomanije, kriminala… Svjetovi poluljudi sa poluživotima koji uvlače klince u svoje pervezije. To su, znate, oni svjetovi gdje se klinci utrkuju kad će i kako čim prije imati sex. Znate, to su sazvježđa prostitucije i moralnih horizontala u kojima su djeca tek puka roba. Svjetovi u kojima je droga inicijacija za tzv. odrastanje. Znate li to roditelji? Ili ne znate?
Gdje vam djeca idu, šta rade, kako provode svoje djetinjstvo? Ne znate? ‘Ajde, ako vi ne znate, tu su škole. One su, kako to vole reći pedagozi, ne samo obrazovne, nego i vaspitne institucije. Tamo će klinci u produženom boravku naučiti nešto o reproduktivnom zdravlju, sigurnom seksu, kontracepciji. Naučiće ih učitelji i nastavnici šta je emocija, šta je biološka potreba, kako prepoznati rizičnu situaciju, kako se zaštiti.. kako i kad reći NE.
Prc!
Naravno da neće. Škole su odavno postale neka vrsta socijalnih institucija u kojima nastavnici preživljavaju, u kojima se djeca između sebe na evolutivnoj skali moći raspoređuju, klinci treniraju buling i ultimat fajt, a djevojčice se bave osnovama prostitucije. Vidi li tu neko problem?
Gorki med i crno mlijeko
Izgleda da ne. Izgleda je sve med i mlijeko. Velim, dok djevojčice ostaju trudne i dok im pojam kontracepcije gravitira sferi nepoznatog, popovi su postali lučonoše znanja, a vjeronauka je kao fakultativni predmet zamijenila i biologiju i fiziku i hemiju na pijedestalu realnosti.
Ni po muke što se u porno- realnosti djeci namjesto pomoći i edukacije nudi korpus znanja primjeren za srednji vijek. Kažem, na stranu ova retrogradna pedagogija koja mališanima nudi izbor između pohađanja vjeonauke i diskriminatornog džedžanja pored učionice i koja im ucjenjivački kaže – Ako krenete na vjeronauku, ići ćete na istu do kraja osnovne škole. Može se to nekako oprostiti, preći preko toga, nego ima tu veći problem. Mnogo veći. Pazite sad.
Sastaju se, tako, periodično mudre pedagoške glave diljem BIH i raspravljaju da li treba uvesti kulturu religija ili možda kakvo građansko vaspitanje za prokuženu djecu ateista. Svi dumaju o svemu, smo niko da se sjeti i sabere dva i dva. Niko da kaže – Seksologija, sunce vam poljubim.
Šta će im to, oni sve znaju?!
I tako, dok djeca prave djecu, vjeroučitelji “mudro” mrmljaju i toj djeci serviraju hiljadugodišnje dogme, među kojima su dvije predominantne: kontracepcija je zabranjena i abortus je ubistvo. Pa imamo nebeski uzor projiciran kroz usta vjeroučitelja koji tako zbori.
I šta da radi polupijana djevojčica od 13 godina koja završi u krevetu sa svojim balavim vršnjakom? Vrlo logično – aplicira dogme i ostane u blaženom stanju. Jer je crkva tako htjela, jer škola nema pametnijeg posla, pa mjesto seksologa isplaćuje vjeroučitelje, jer živimo u licemjernom društvu teološke estradizacije i komercijalne pornografije svega. To što će se neki roditelj naknadno udarati po ćiverici, što će biološki i psihološki jedna djevojčica biti trajno devastirana, očigledno ne svrbi pretjerano niti crkvu, niti silne didaktičare, metodičare i ministarstva obrazovanja.
Nego, šta na to kaže struka? Šta npr. misle sociolozi? Treba li nam u osnovnim školama vjeronauka na sav haos realnog života i nasušnu potrebu za predmetom koji će bar pokušati kroz valjan rad pomoći djeci 21.vijeka?
U nedavno objavljenom dobrom tekstu na portalu Mondo.ba, pročitam razmišljanje sociologa Nemanje Đukića, najmlađeg doktora nauka u Republici Srpskoj i profesora na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Pomislih, rijeko pametan momak. Kad ono – međutim. Naprosto, njegov stav moram podijeliti sa vama:
”Po pitanjima eventualnog uvođenja alternative vjeronauci stojim na potpuno suprotnim pozicijama od onih koje su za uvođenje građanskog obrazovanja u naš obrazovni sistem. Građansko obrazovanje i slični proevropski koncepti u potpunosti suspenduju vjeronauku iz obrazovnog sistema a ni ona nije dovoljna jer se prisustvo Srpske pravoslavne crkve (SPC) u obrazovanju ne može mjeriti jednim jedinim predmetom. SPC je jedina institucija kod nas koja ima kontinuitet a dobro znamo da društvene stabilizacije nema van načela kulturnog kontinuiteta. Dakle, u svakom slučaju ne može se umaći zaključku da samo zdravo obrazovanje, zdrava porodica i zdrava crkva mogu dati zdravu ličnost’‘, smatra Đukić.
Dakle, najmlađi doktor nauka protivi se bilo kakvom građanskom obrazovanju. O seksologiji da i ne govorim. Najmlađi vidi Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao moralnu vertikalu koja će proizvesti zdravo obrazovanje i zdravu porodicu. Inače, kad god mi neko spomene zdravu porodicu vidim mamu, tatu, dvoje djece, plave po mogućstvu, onako u Leni Rifenštal fazonu kako paradiraju po svom vrlom najnovijem čistom desničarskom svijetu. I ne bi paralo toliko uši ovo bulažnjenje o SPC-u kao edukativnoj ustanovi najvrsnije lige da ne znamo pedofilske strasti pojedinih otaca i svo licemjerstvo ove neoporezovane nevladine organizacije.
Nego, opet ima još nešto. Prvo sam pomislio da je ovo izašlo iz usta kakvog gorljivog teologa s bogoslovije. Jok! Kao što napisah, riječ je o profesoru sociologije na najsvjetovnijem od svih – filozofskom fakultetu.
Navodno. Velim navodno, zato što ovaj doktorant junoša nije nikakav izuzetak. On je predstavnik onog malograđanskog mejnstrim mišljenja poluinteligencije akademske u nas koja nekako veže svjetovnost, glorifikujući crkvu i njene “vrijednosti”, a sve pod krinkom patološkog antievropeizma.
I šta ćemo dalje, rođaci?
Sa ovakvim sveučilišnim kadrom, plus gore pobrojanim ćopavim školstvom, tradicionalno neinformisanim roditelima i impotentnim i sluđenim padagozima, ostaje nam da gledamo kako u doba bijele kuge, eto samo djeca “spašavaju stvar”.
A, jadno je zaklinjati se u natalitet, neku proaktivnost, jadno i žalosno je pozivati se na nekakve porodične i religijske (kvazi)vrijednosti dok vam djeca prave djecu.
Gledajući ovo društvo sa ovim “vrijednostima” koje se kupa u licemjerstvu i u međuvremenu ispravlja krive Drine, mogu samo iskreno zaključiti – Ko nas je kleo, nije dangubio.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar