Trusno tlo ovdje nije samo metaforički pojam, zbog činjenica da su
ratovi i mnoge vojske ovuda prolazile, nego je i bukvalno tako. Cijelo
selo je smješteno na klizištu, koje nije poput uobičajenih klizišta koja
se povremeno jave, ovdje se stotinama godina tlo polagano pomjera, a
kuće u selu bukvalno “hodaju”.
U Bihaću se u šali kaže da ovdje mještani kada prodaju kuću napišu
kako “nije mnogo prešla”. Međutim, stanovnicima Vrste to baš i nije
smješno.
Poneki njihovi sugrađani Srpske nacionalnosti koji se nemaju namjeru
vraćati i prodaju kuće. Ali, domaćini su ponosni na svoje mjesto i ne
planiraju nikad napustiti ognjišta svojih pradjedova.
Davno nekad, zbog prirodnih materijala kuća i nedostatka
infrastrukture nije se toliko primjećivalo kretanje tla. A danas,
naprimjer, radnicima BH telecoma Vrsta je noćna mora, jer svako malo
imaju intervencije zbog prekida podzemnih kablova, kazao nam je inžinjerMehmed Begić.
Na licu mjesta i mještani su nam pokazali razvodne telefonske kutije
koje pucaju i otkidaju se sa svojih ležišta. Slična stvar je i kada je
asfaltni put u pitanju.
Općina čini koliko može, popravlja se šta se da popraviti, spremno
se pomoći čak i vlasnicima kuća koji imaju uredne građevinske dozvole,
ali većina ljudi ih nema.
Mještanin Izet Imširović, radnik civilne zaštite,
kaže da je trenutna općinska administracija učinila mnogo za selo. Na
terenu smo zatekli i građevinsku inspekciju, koja na poziv mještana vrše
nova mjerenja štete na kućama.
Prošle godine ovamo su dolazili i geolozi iz Tuzle, ali ništa ni oni
ne mogu učiniti. Jedni predlažu sadnju drveća sa dubokim korijenjem,
drugi uređenje vodotoka oborinskih voda, pa čak i pažljiv odabir
građevinskog materijala za kuće.
Zabilježili smo da u selu nekolicina mještana eksperimentišu s tradicionalnim materijalima, kamenom i drvetom.
Drugi tvrde da su najvažniji čvrsti temelji, ako se kuća već kreće, da ostale čitava i da odolijeva pucanju po šavovima.
“Ali, sve je uzalud. Ako je ijedna kuća rađena kvalitetnim materijalom,
onda je to moja. Nije se štedjelo u temeljima, ipak, svako malo prinuđen
sam krpiti pukotine. Na spratu kuće se prostim okom može vidjeti da je
pod nagnut, vrata ne stoje na svom mjestu, nego po inerciji vise, zidovi
su davno izišli iz vinkla”, kazuje nam mještanin Elvin Rekić.
Građevinska vaservaga, postavljena uza zid, pokazuje koliko je
libela otišla ustranu. No, to se vidi i golim okom bez mjernih
instrumenata.
Mješatni se adaptiraju kako znaju i umiju, već odavno naviknuti na
kose uglove. Ipak, svoju Vrstu vole više od bilo kojeg drugog mjesta na
svijetu i nikad je ne bi napustili.