Kovanica „radno mjesto“ frekventna je u medijima ove regije. Spominju je često i političari u smislu „otvaranja novih radnih mjesta“. Bakir Izetbegović spominje 100.000, Aleksandar Vučić navještava 1.000.000, drugi regionalni lideri se kreću između te dvije brojke.
Mali, anonimni načelnici općina, pravdaju buduće investicije i ustupanje lokalnog zemljišta „stvaranjem novih radnih mjesta“. Novi, sve veći i narodu sve manje potrebni trgovački lanci koji guše male trgovinske obrte hvale se i veličaju „jer donose nova radna mjesta“.
Pa sam nešto razmišljao kako bih na univerzalni svjetski jezik – engleski, preveo te dvije prevažne riječi – radno mjesto, koje se „stvara“, „otvara“, kojega „donose“, „povećavaju“, „čuvaju“, „izmišljaju“, a koje može biti „sigurno“, „trajno“, „dobro i redovito plaćeno“, „zajamčeno“, „u inače siromašnoj sredini velike nezaposlenosti“, itd. itd.
Kako Englezi kažu
Radno mjesto na engleskom? Workplace? Na Googleu ima više natuknica working space. Ali, tu se misli na namještaj koji odgovara zaposleniku, na pogled kroz prozor iz ureda, na informatičku opremu i ladice na radnome stolu. Nije to ono radno mjesto koje spominju naši političari.
I opet pričam sa Sarajlijama koji su, putujući po svijetu i angažmanom u civilnom društvu, naučili engleski bolje od materinjeg bosanskog, te molim da mi probaju prevesti radno mjesto.
„Ej, čovječe, ne budi dosadan – to je ‘job’. I Englezi kažu ‘new jobs’ kada obećavaju u politici“.
Pa dobro, rastumačili su mi, nekako. Premda mi je ostao osjećaj da radna mjesta i jobs nisu isto. Recimo, ja sam uvjeren da u Bosni i Hercegovini postoji bar milijun „jobsa“, u poljoprivredi, stočarstvu, turizmu, uslugama, proizvodnji cipela, namještaja, pečenju kave, farmaceutici, bankama, osiguranju, pravljenju umjetnog snijega, ali sam puno manje siguran da ima milijun radnih mjesta.
‘Govorim o poslu, a oni traže radno mjesto’
Tako mi, npr. jedan prijatelj koji gradi kuće naveliko prenosi svoje razgovore s prijateljima iz kvarta. I kaže da ga stalno mole za posao u njegovoj uspješnoj građevinskoj firmi.
„Kada im kažem da posla ima, da je pristojno i redovito plaćen i da mi trebaju ljudi ovih znanja – električar, krovopokrivač, vodoinstalater, moler, računopolagač, pravnik s pravosudnim ispitom, svi redovito pitaju: ‘A ima li posla za ekonomistu koji tri godine čeka na burzi, za diplomiranog novinara koji bi mogao raditi u marketingu, za diplomiranu povjesničarku umjetnosti koja bi možda mogla oplemeniti interijere?’
Ono što me najviše pogađa“, nastavio je taj kvartovski prijatelj, „to je da oni nastavljaju nametati svoju djecu ili amidžiće uvjeravanjem kako im samo treba dati priliku, zaposliti ih, a oni će pokazati znaju li ili ne. Tada ja pocrvenim i izvičem se (čega mi je poslije žao) na njih: ‘Pa vi i ne tražite posao, vaša djeca ne traže posao, oni bi RADNO MJESTO’! Ja im govorim o poslu, a oni traže radno mjesto…“
I eto, ovaj nadareni građevinski poduzetnik sa strukovnom srednjom školom bolje mi je objasnio razliku između radnih mjesta i jobsova od političara i uvaženih intelektualaca iz civilnog društva. I uvjerio me da sam ipak koliko – toliko u pravu kada vidim razliku između posla i radnog mjesta.
Izvor: Al Jazeera