Sonja Stančić je psihologinja koja se u svom radu najviše bavi sa djecom, mladima i njihovim problemima. Pored rada u ovom segmetu Stančićeva se bavi i istraživanjem javnog mnijenja. Sonja je razvila jedan metod rada sa djecom, koji je prema organizaciji „Save the Children“ uvršten u 11 najboljih primjera dobre prakse u svijetu.
Sa njom smo za BUKA rubriku Ženska prava razgovarali o psihologiji, društvu u kojem živimo i drugim temama.
Kao psihologinji, koji su po Vama najveći problemi društva u kojem živimo?
Kao i svako društvo u tranziciji, mi imamo cijeli spektar problema, ali, čini mi se da je najveći taj što nismo još uvjek prešli sa jednog načina mišljenja i ponašanja a to je socijalstički, na ovaj koji nas je uveliko oprhvao -kapitalsitički. Uglavnom čekamo da nam neko obezbijedi ono što nam treba, roditelji, rođaci, familija, država. No, to vrijeme je odavno prošlo i za to se moramo potruditi, naravno, mnogo više, nego, recimo ljudi u nekim drugim državama i društvima. S druge strane, mi se zaista i trudimo da opstanemo u ovim teškim i izazovnim vremenenima tranzicije i to ima svoju cijenu. Ljudim je dosta da čekaju bolji život, nemaju snage da se nadaju, iscrpljeni su psihički od stalne borbe kako da se danas opstane. I onda se često dešava da se jednostavno predaju i čekaju – u psihologiji se to stanje zove naučena bespomoćnost. To je stanje prihvatanja loših situacija bez aktivnog suprostavljanja, ili, reagovanja na nastalu situaciju. Na žalost, ovakvo stanje dalje dovodi do tzv. mentalnog siromaštva. U takvim situacijama, kada ljudi “mentalno pregore” od stalne borbe da preračunaju koliki su im troškovi na dnevnoj bazi, dešava se sve češće da reguju impulsivno, pa ulaze u problematične kredite, očekuju da se kockanjem obezbijediti svoju budućnost i sl.; nedostaje planiranja, usresređenosti, strpljivosti i istrajnosti. A, zapravo, usresređenost, strpljivost, istrajnost karakteriše snažne nacije, nacije koje su jasno usmjerene na budućnost i koji imaju izgrađene jake nacionalne sisteme vrijednosti.
Kako se na najbolji mogući način suočiti sa njima?
Iako nisam ljubitelj autoriteta i nadređenih, ovom društvu, naciji potrebni su ljudi sa vizijom, motivacijom, usmjereni ka budućnosti, koji će dati nadu građanima jasnim planovima i konkretnim ciljevima. Ključ našeg oporavka je u obrazovanju, ali ne bilo kakvom, nego beskompromisno kvalitetnom, kao i u jasnom nacionalnom sistemu vrijednosti. Da se, možda, po prvi put kaže čemu mi to težimo: da budemo vrijedni ili lijeni, da budemo skromni ili rastrošni hedonisti. Znate, japansku djecu od najranijeg uzrasta uče da su oni skromna država i da će svako od njih svojim maksimalnim zalaganjem doprinijeti da njihovo društvo malo bolje živi… Koje su naše vrijdnosti, šta mi učimo, čemu težimo, ne samo djeca, nego svi….U svom radu godinama ste se bavili djecom i mladima, kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj mališana?
Mislim da sam djelimično odgovorila u prethodnom pitanju na ovo. Rad sa djecom je, nešto što je mene izgradio kao osobu i definisalo. I, koliko god da se bavimo djecom i mladima, meni se čini da je to je nedovoljno. Nažalost, mi se djecom bavimo u onom bazičnom smislu, da nisu gladna, da imaju odjeću i da nam ne postavljaju mnogo pitanja, damo im neki mobilni telefon ili računar. Da, to jeste prvi i osnovni korak, no to nije briga o djeci. Svakodnevno se srećem sa situacijama u kojima mi roditelji tvrde da se bave djecom do perfektnosti, a kada razgovaram sa tom istom djecom, vidim da su oni depresivni, nesretni, bezvoljni, otuđeni… Roditelji idu iz krajnosti u krajnosti, od onih koji šamaraju i tuku djecu kada im nešto nije po volji, do onih koji toliko štite svoju djecu da ih naprave potpuno nesposbnim za bilo kakav dalji život. Na žalost, rekla bih da se svi problemi društva u kojem živimo slome na djeci i mladima, tako da je briga o njima daleko od adekvatne da oni kasnije budu nosioci promjena i razvoja ovog društva.
Koliko se pridaje pažnje rizicima i rižičnim situacijama kod mladih, kao što su nasilje, alkoholizam, pedofilija, pornografija? Kako najmlađe članove našeg društva zaštiti od toga?
Ne mogu reći da ne postoje razni projekti, raznih institucija organizacija, domaćih, stranih… No, tu je veći problem što nema koordinacije i zajedničkog rada. Naime, nije dobro da imate 4 ili 5 projekata na teritoriji Republike Srpske o, recimo, zaštiti na internetu, koji se provode paralelno, a da nema međusobne usklađenosti, povezanosti. Nema centralizovanih podataka, nema jednstvenih baza aktivnosti i ostvarenih rezultata, a onda se ne može ni adekvatno mjeriti urađeno ili neurađno. Zbog toga mi se čini da se često veliki dio novca i resusrsa rasipa uzalud, bez vidjeivog efetka.
Koliko uopšte razmišljamo o svijetu koji ostavljamo mladima, normama, obrascima ponašanja i vrijednostima?
Interesantno je da smo prije više pričali o budućnosti, a sada, uglavnom, pričamo o danas i sutra. Ponukana tim razmišljanjem razvila sam jedan program rada sa mladima, gdje je osnovna ideja bila da se sa talentovanim mladim ljudima sa kojima se malo radi, radi na jedna drugačiji način, kako bi postali društveno odgovorni i socijalno osjetljivi, pa kada preuzmu određene funkcije u društvu odraslih, da imaju kod sebe razvijen i taj aspekt. Pokazalo se zaista kao dobra metoda rada, čak smo uvršteni u 11 najboljih primjera dobre prakse u svijetu, od strane Save the Children, a o iskustvu djece i mom iskustvu mogla bih danima, to isustvo koje još uvjek traje je nevjerovatno… Parmanentan rad zasnovan na iskrenosti, fer odnosu i poštovanju i ogromnoj količini rada, strpljenja i učenja daje nevjerovatne rezultate. Ono što je još veoma bitno jeste jasno postavljen cilj i usmjerenost na budućnost.
Bavite se i istraživanjem javnog mnijenja. Koliko su ovi podaci skloni manipulaciji?
Istraživanja javnog mnjenja su zapravo moj prvi i osnovni posao, ali ne volim da govorim o tome mnogo, upravo jer sve može da se protumači na neprimjeren način. Ako imate namjeru da nešto spinujete ili izmanipulišete to će se i desti, pa je tako i sa istraživanjima. Naše tržište nije prezasićeno istraživanjima i, zapravo, veoma mali broj ljudi poznaje metod rada u istraživanjima, pa se samim tim povećava i mogućnost zlopupotrebe. Ja se ovim istraživanjima bavim već desetak godina, nikada nisam imala problem sa klijentima da prihvate podatke, čak i kada im ne govore u prilog. Istraživanja se, najčešće, rade dijagostički, kako bi se stekao uvid u stanje i probleme i da se na osnovu podataka naprave smjernice kako popraviti i unaprijediti položaj u kojoj se nalazi klijent. Takva istraživanja nisu za objavljvanje, a zapravo se ona objavljuju; istrgnuta iz konteksta, sa polovičnim pitanjima, ili se prikaže samo jedno pitanje, a ne i serija drugih na osnovu kojih mi donosimo konačnu procjenu. Ono što bi trebalo da ide u medije i javnost su tzv. prognostička istraživanja. No, njih niko ne radi, jer standard naših medija, mislim i na medije u regionu, nije takav da mogu sebi da priušte takvu vrstu istraživanja. Nešto malo na tom pitanju se radi u HR, ali sve je to još u začetku.
A kako se boriti protiv te iste manipulacije?
Kao i protiv svega – znanjem. Danas svako može da produkuje neki podatak, može da uradi istraživanje, da dođe do nekih “procenata”, može i da ih izmisli… Ali veoma malo ljudi zaista zna da od podataka koji mu stoje na raspoalganju napravi kvalitetnu analizu, koja će klijentu koji je naručio to istraživanje napraviti pomak u poslu, politici, ponašanju i sl.
Iako se možda primarno ne bavite pitanjima žena, želim da Vas pitam kakav je prema Vama položaj žena kod nas? Šta možemo uraditi da se on poboljša, jer mjesta za poboljšanje svakako bi trebalo da ima?
Svakodnevo se srećem sa diskriminacijom prema ženama i seksizmom. Ja ne bih rekla da su žene ravnopravne, samo su im nametnute dodatne obaveze, a one pokušavaju da žongliraju između svojih obaveza za koje ovo društvo smatra da im je baš po mjeri. Nema dovoljno žena u politici, nema dovoljno na odlučujućim pozicijama, nema dovoljno u javnom životu. Sada je obaveza političkih stranaka da na listama bude minimalno 40% žena, međutim, žene nisu birane i tako u Skupštini i na ostalim odlučujućim funakcijama imamo nedovoljno žena. S druge strane, u populaciji više od 50% čine žene. Može se reći i da žene nisu solidarne, žene ne glasaju za žene. Znam da ponekad žene u politici ostavljaju, možda, grublji utisak od svojih kolega, ali to je razumljivo jer to je još uvijek “muški posao”, u kome se one moraju dokazivati mnogo više nego njihove kolege.
Moramo biti društvo tolerantno na različitosti, pa i polnu različitnost. Na to ne treba gledati kao na nedostatak, nego prednost. Moge žene se suočavaju sa problemom da, kada traže posao, poslodavci zahtijevaju da određeni brojj godina ne smiju ostati u drugom stanju, ili ih otpuste kada odu na porodiljsko bolovanje ili zahtijevaju da se vrate mnogo ranije. S druge strane, postoji pad nataliteta i sve starije društvo… Plate su ženama i dalje manje za iste poslove koje obavljaju i njihove kolege, daleko češće se unaprijediti muškarac u poslu nego žena… Postoji još mnogo ovakvih primjera, koji su posljedica stereotipa i konzervativnog obrasca ponašanja…
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Buka intervju: Novo vrijeme i okolnosti ne moraju uvijek značiti i progres