Većina naših sugrađana nije uopšte željela da odgovori na postavljeno pitanje, ili su se ustezali pokazujući da je ova tema i dalje predstavlja tabu. Dosta ih je odmahivalo glavom čudeći se na postavljeno pitanje.
Onima koji su htjeli na nešto kratko prokomentarišu postavili smo pitanje: Šta mislite o LGBT osobama?
„Ne mislim ništa dobro, ne želim da razmišljam o tome, smatram da su takve osobe bolesne i da trebaju da se liječe“ (Marko)
„Daleko im kuća“ (Ivana)
„Vi niste normalni. Eto to mislim“ (Branko)
„Nisam sigurna koliko je to OK. Koliko je prirodno i koliko je normalno ponašanje. Možda tim osobama treba pomoći, ali ne znam kako.“ (Renata)
„Ne znam, ne znam takve ljude i ne mislim o njima“ (Aleksandra)
„Ok su mi. Podržavam“ (Iva)
„Kakva je ovo anketa? Ne želim da odgovorim na pitanje“ (Nije želio ni da kaže ime)
Podsjetimo da je Svjetska zdravstvena organizacija 1990. godine skinula homoseksualnost sa liste bolesti.
Anketa slučajnim uzorkom koju smo uradili na ulicama Banjaluke pokazala nam je da je kod nas homofofija još uvijek veoma izražena. Prisutni su netolerancija i neprihvatanje LGBT osoba, kao i nespremnost da se razumije neko ko je drugačiji.
Razlozi za homofobiju koja je prisutna kod nas mogu se pronaći u nerazumijevanju drugih i drugačijih, u neinformisanosti, nepoznavanju i manjku znanja o LGBT osobama. Okruženje je takvo da stvara stigmu za pripadnike svih manjina, pa tako i LGBT osoba.
U Čitanci LGBT ljudskih prava stoji da homofobija ima različite aktere i manifestuje se kroz sve strukture i slojeve društva, uključujući i same pripadnike LGBTTIQ populacije. Svi vidovi ispoljavanja homofobije međusobno su povezani i uslovljeni u složenoj mreži namjernih i nenamjernih djelovanja.
“Najčešće su najistaknutiji homofobi upravo osobe koje pokušavaju da ignoriraju vlastitu (homo)seksualnost ili ne mogu da je prihvate. Neostvarena homoseksualna želja implicira represiju koja se ispoljava žestokom borbom da se održi hetero pozicija putem mržnje i duboke averzije”, stoji u ovom tekstu.
Dalje piše da postoje mnogobrojni načini da se institucionalna homofobija pokaže, neki od njih su čak i regulisani (na primjer, pravna nemogućnost da se registrira istospolno partnerstvo), dok su neki prikriveni i neopipljivi (na primjer, nejednak tretman pri zapošljavanju gdje se seksualna orijentacija ili rodni identitet uzimaju u obzir iako se formalno postupak obrazlaže kvalifikacijama ili nekim drugim kriterijem). U hegemonom hetero seksualnom poretku homoseksualnost se gotovo uvijek smatra neciviliziranom i neprirodnom pojavom te je time poredak nastoji iskorijeniti i otvorenim i prikrivenim djelovanjem.
Homofobiju uzrokuje više faktora. Iako je odgovornost na pojedincu/ki za mržnju i neznanje koje šire homofobičnim ponašanjem i govorom, heteroseksistički sistem svakako je djelimično zaslužan za odgajanje homofobičnih građan/ki.
“Kroz cjelokupno školovanje i odgojne institucije, djeca nemaju priliku da saznaju ili čuju o LGBTTIQ ljudima niti da nauče šta je homofobija i zašto nije uredu. Van škola rijetko će imati priliku da to nauče jer je društvo u sva kom svom segmentu prožeto homofobijom te se o tome najčešće ni ne priča”.
U studiji radikalnih ideologija u Jugoistočnoj Evropi navodi se da su ljudi na ovom prostoru netolerantni prema manjinama i da je javnost izrazito neprijateljski raspoložena prema LGBT osobama, što se naročito može primjetiti u vremenu kada se u nekom od gradova regije organizuje prajd.
U balkanskim zemljama pitanje proširenja prava LGBT osoba redovno stvara jaz između vanjske politike i unutrašnjih strujanja koja su pod uticajem dominantnih tradicionalnih stavova. Iz Evropske unije ranije su rekli da vladajuće elite moraju pokazati veću spremnst i toleranciju za ova pitanja, jer je to jedini način da zemlje regije napreduju i da se razvijaju u skladu sa demokratskim procesima.
Da se stavovi anketiranih Banjalučana_ki podudaraju sa prevladavajućim stavovima ljudi i u drugim gradovima BiH, potvrdilo je i istraživanje“Ko smo mi da sudimo drugima?”. Ispitivanje javnog mnijenja o stavovima prema homoseksualnosti i transrodnost u Bosni i Hercegovini, autorke Zlatiborke Popov-Momčinović.
Glavni rezultati ovog istraživanja ukazuju da, generalno, postoji nizak stepen senzibilizacije opšte populacije prema LGBT osobama – mali broj poznaje probleme sa kojima se ova populacija susreće, kao i zakonsku regulativu koja se odnosi na ovu oblast. No, mogu se naći i rudimenti tolerantnosti, budući da više od 90 % ispitanih ne bi vršilo fizičko ili verbalno nasilje nad ovom populacijom, a tri četvrtine ga ne bi posmatralo pasivno, odnosno pomoglo bi žrtvi nasilja.
„Kada je o stepenu socijalne distance riječ, dobijeni su, uslovno rečeno, raspolućeni odgovori, ali je stepen odbijanja ispitivanih oblika socijalne interakcije komšijskih odnosa, poslovnih i prijateljskih veći od njihovog prihvatanja. Istraživanje je pokazalo da su LGBT osobe najmanje prihvaćene/prihvatljive kao prijatelji, potom kao šefovi na poslu, zatim kao radne kolege i na kraju kao komšije. Iako se po skali socijalne distance komšijski odnos posmatra kao socijalno bliži u odnosu na poslovne odnose, te se, ako je određena grupa u društvu odbačena, tu dobijaju i veći stepeni socijalne distance, u slučaju našeg istraživanja to nije bio slučaj“, ističe se u Istraživanju.
Dalje stoji da je to vjerovatno posljedica činjenice da se komšijski odnosi mogu dijelom izbjeći, dok poslovni odnosi pretpostavljaju svakodnevnu interakciju tokom radne sedmice i svojevrsnu etiku kolegijalnosti. Prijateljski odnosi, u koje osoba ulaže čitavu svoju ličnost najmanje su prihvaćeni/prihvatljivi za naše ispitanike i ispitanice.
„Iako se iz istraživanja može nazreti postojanje homofobije u bh. društvu, činjenica da su na neka pitanja dobijeni pozitivniji odgovori ili je uočena podijeljenost u mišljenjima ukazuje na to da su u društvu prisutni rudimenti tolerantnosti prema Drugom i Drugačijem, koji mogu poslužiti kao osnova za dalji rad na edukaciji, senzibilizaciji svijesti i promociji vrijednosti otvorenog i tolerantnog društva. Tako je stepen obrazovanja bio najznačajniji prediktor kada je o izraženom stepenu homofobije riječ. Što su ispitanici_e obrazovaniji, to su u većoj mjeri imali pozitivnije i otvorenije stavove. To su potvrdili i dobijeni stepeni statističke značajnosti utvrđeni faktički pri svakom pitanju kada smo utvrđivali njegov odnos sa nivoom obrazovanja“.
HOMOFOBIJA – VIŠESTRUKO USLOVLJENA
Iz Banjalučkog udruženja kvir aktivista (B.U.K.A.) rekli su nam da je prije svega važno naglasiti da je homofobija uvijek kultorološki, društveno i politički uslovljena i da istorijski posmatrano, homofobija nije uvijek bila prisutna u društvu.
Jasenko Suljetović iz Banjalučkog udruženja kvir aktivista (B.U.K.A) objasnio nam je da su samuraji, na primjer, bili ohrabrivani da stupaju u romantične odnose sa svojim učiteljima, što je bio slučaj i u drugim kulturama, a čiji je najistaknutiji primjer Grčka.
„Takođe, manje je poznato da je u Rusiji nakon revolucije (1917) stanovništvu data potpuna sloboda samo-identifikacije, te da su žene imale punu slobodu izražavanja, ali i da je blizak saradnik Leona Trotskog, ujedno i komesar javnih poslova, Grigorii Chicherin bio otvoreno deklarisan kao homoseksualac. Do 1934. godine, sa rastom Staljinovog socijalizma, ideologija se radikalno promijenila, te je homoseksualnost ponovo kriminalizovana. Kada pričamo o našem društvu, očito je da uzročnika homofobije ima zaista mnogo, ali se sve može svesti na nedostatak znanja i edukacije ne samo javnosti o osobama koje su LGBT, već i svih nivoa vlasti, obrazovnih institucija, medija i, naravno, vjerskih institucija. Ovdje ključnu ulogu igraju mediji, političari i političarke, obrazovni sistem, porodica, te uticaj etno-nacionalističke ideologije koja posmatra LGBT osobe kao neprijatelje ustavnog poretka“, kaže za BUKU Suljetović.
Ističe da takvi stavovi dolaze iz porodice, obrazovanja, religije, i cjelokupnog okruženja.
„Kod nekih je homofobija manje, a kod nekih više intenzivna. Lično mislim da je porodica najmanje zaslužna za širenje homofobije. Dok s jedne strane mediji koriste gej osobe samo u diskursivne svrhe senzacionalizma ili povezivanja sa nečim skandaloznim, te na taj način javnosti šalju potpuno pogrešnu sliku LGBT osoba, političari i političarke na svim nivoima odlučno i vješto izbjegavaju da prihvate da LGBT osobe postoje u RS i BiH, te zbog političkih poena zanemaruju i činjenicu da RS i BiH imaju zakone koji direktno štite LGBT osobe od nasilja i diskriminacije, te im pružaju jednak tretman kao i svim drugim građanima i građankama. Obrazovni sistem takođe igra krucijalnu ulogu u širenju homofobije, obzirom da učenici i učenice koji su LGBT ne nailaze na razumijevanje niti od učitelja ili profesora, niti od pedagoga ili psihologa, već se susreću sa potpunom osudom i negiranjem njihovog identiteta, što rezultira slučajevima nasilja i diskriminacije prema LGBT učenicima i učenicama od strane njihovih vršnjaka“, ističe on.
Suljetović dodaje da je ovo, naravno, u sukobu sa Zakonima o srednjem i visokom obrazovanju Republike Srpske koji zabranjuju diskriminaciju učenika i učenica na osnovu rodnog i seksualnog identiteta.
„Na sve ove faktore se nadovezuje i ogroman uticaj etno-nacionalističkih skupina koje su opet usko povezane sa navijačkim grupama, čiji su pobornici većinom mlađe osobe. Ove su skupine, pored intenzivnog promovisanja nacionalističkih ‘vrijednosti’ i širenja mržnje prema drugom i drugačijem, najviše homofobne i sklone nasilju prema LGBT osobama ili osobama koje u njihovoj percepciji izgledaju kao LGBT. Ono što je ovde problematično jesto to što pomenute skupine posmatraju mržnju, nasilje i kršenje zakona kao odraz njihovog patriotizma i, naravno, slobodni su da djeluju na taj način obzirom da njihovo kršenje ustava i zakona RS ne nailazi na osudu od političara, političarki i medija. Uticaj sve tri vjerske institucije na širenje homofobije, šovinizma i nacionalizma u BiH i istovremeno licemjerno ignorisanje slučajeva pedofilije i nasilja nad djecom u njihovim redovima ne moram posebno objašnjavati“, kaže naš sagovornik.
Dodaje da sve ovo skupa čini da jedna prosječna porodica, osakaćena ratnim traumama, koja se svim snagama trudi da othrani, odgoji i edukuje svoju djecu na najbolji mogući način, uz gore pomenute faktore koji prikazuju LGBT osobe kao krivce za sve što je loše u našoj državi, a ne kao osobe koje se jednako bore za život kao i svi drugi građani i građanke, nije u mogućnosti iskočiti iz kolosjeka koji propagira da je sve što na bilo koji način odudara od hetero-patrijahalnih normi neprihvatljivo i da zaslužuje prezir.
„Porodica i društvo, kao faktori edukacije, prihvataće homofobiju, šovinizam i nacionalizam kao prirodne, sve dok gore navedene institucije i njihovi čelnici i čelnice ne počnu javno da osuđuju nasilje, ne samo prema LGBT osobama, već prema bilo kojoj osobi koja je drugačija po bilo kojem osnovu. Sve dok budemo osuđivali nasilje i mržnju prema samo jednoj skupini ljudi, a ćutali na nasilje i mržnju prema svim drugim skupinama koje čine naše društvo, nećemo biti u mogućnosti da ostvarimo bilo kakav napredak“, kaže Suljetović.
MORAMO POŠTOVATI ZAKONE
Protiv homofobije se može boriti prvenstveno edukacijom i podizanjem svijesti kod heteroseksualnih osoba da sa LGBT osobama dijele isti životni prostor i iste probleme. Takođe, potrebno je ukazivati na to da LGBT osobe ničim ne ugrožavaju heteroseksualne, dok su njihova ljudska prava ugrožena.
„Mi se, u suštini, protiv bilo koje fobije možemo boriti samo ako se suočimo sa stvarima kojih se iracionalno bojimo. Isto je i sa iracionalnim strahom od homo/bi/trans osoba. Po mom mišljenju, pored informisanja, najbolji način za borbu protiv homofobije jeste implementacija postojećih zakonskih okvira koji štite ne samo ljudska prava LGBT osoba, već i svih građana i građanki, obzirom da je evidentno da je implementacija zakona i zaštita građana i građanki selektivna, te da uprkos zakonima, nismo svi jednaki. Pored toga, neko ne mora uopšte podržavati LGBT osobe, ali je obavezan postojećim zakonima da poštuje pravo drugih na samoidentifikaciju, te da ne širi govor mržnje, netrpeljivost i nasilje prema bilo kome na osnovu bilo kojeg ličnog svojstva“, kaže on.
Na pitanje kako se osjeća pred homofobičnom osobom, Jasenko Suljetović kaže da nema problem sa takvim osobama ukoliko ne prijete nasiljem, već na miran način pokušavaju izložiti svoje argumente.
„Ali ukoliko ta osoba pokušava da me ubijedi da se ja mogu ili moram promijeniti, tu već nemam želje za daljom diskusijom. Ja sam nailazio na svakojake argumente, ali me uvijek najviše fascinira strah ljudi od parade i način na koji ljudi koriste paradu kao argument. Ovdje dolazimo do te jako bitne uloge medija. Mediji u cilju što većeg senzacionalizma pokupe slike sa nekog SM bala u San Francisku, te samo dodaju naslov ”Parada u BiH! Skandal.” Mislim da bi morali biti ili ekstremno ludi ili ekstremno hrabri da ovdje izađete takvi na ulicu. Obzirom da naše društvo nije društvo koje se razvilo na civilnom pokretu, masovnim protestima ili skupovima, kod nas bilo koji oblik marširanja nema efekta obzirom da sve ugrožene skupine u RS i BiH (RVI, žene, studenti, penzioneri, radnici) paradiraju uzalud“, kaže Suljetović.
Napominje da je parada kao takva politički čin i započela je kao protest osoba koje su bile sistematski zlostavljane u kontinuitetu. „Svaka obespravljena skupina u svijetu (žene, Afro-Amerikanci, Romi, Jevreji) je paradiranjem dolazila do svojih prava. Ženama nije uručeno pravo glasa tako što su one ostale u kuhinji, već upravo suprotno. Žene su izašle iz kuhinje, a mi moramo izaći iz ormara u koje nas društvo gura.“
Naš sagovornik kaže da je život LGBT osoba kod nas jako težak, i to ne samo u BiH, već i u regiji.
„Prisutnost homofobije u svim slojevima društva ne samo da uskraćuje LGBT osobama slobodu i ravnopravnost garantovanu zakonom, već ih izlaže konstantnom nasilju, govoru mržnje i diskriminaciji na poslu, u školi ili bilo kojem javnom prostoru, ukoliko otkriju svoj seksualni i/ili rodni identitet. LGBT osobe koje ne kriju svoj seksualni identitet svakodnevno moraju razmišljati da li će ih neko pretući. Da li smiju proći kroz park, kvart ili ulicu u određeno doba dana. Svakodnevni život je ispunjen paranojom da li će vaša sigurnost biti ugrožena, jer neko možda misli da ste LGBT osoba. Ukratko, ako ne krijete svoj seksualni identitet, rizikujete sopstevnu bezjednost, mir i sigurnost. Sa druge strane, LGBT osobe koje ne otkrivaju svoj identitet porodici, prijateljima i okolini možda se ne susreću u velikoj mjeri sa mogućnošću nasilja i diskriminacije, ali su primorani da svakodnevno žive život koji drugi od njih očekuju“, kaže on.
Suljetović kaže da su, u zamjenu za ličnu sigurnost, LGBT osobe primorane da se kriju, lažu i žive sa ogromnim pritiskom, jer ne smiju reći društvu koga vole. „Pored toga što takav način života u većini slučajeva vodi do depresije, nezadovoljstva, osobe do kojih vam je stalo nikada neće znati ko ste vi ustvari i ”poštovaće i voljeti” iluziju, a ne stvarnu osobu. Suočen sa ovim opcijama, bez žaljenja sam izabrao da izađem iz ormara.“
On smatra da politika, institucije, te njihovi predstavnici i predstavnice imaju najveću obavezu da se suoče, ne samo sa problemima homofobije, već i sa problemima šovinizma, mizoginije, nacionalizma i rasizma, koji i dalje imaju ogromu ulogu u formiranju, ne samo mišljenja i stavova, već i odnosa među ljudima.
„Predstavnici i predstavnice institucija imaju najveću simboličku moć, te je njihova obaveza da sprovode zakone i konvencije koje predstavljaju i koje treba da implementiraju, ne samo na pojedine, već na sve građane i građanke koji_e su obespravljeni_e. Političari i institucije mogu, naravno, biti homofobični, ali u sklopu poslova i mandata koje obavljaju imaju zakonsku obavezu da pružaju jednak tretman svima, te da jasno, glasno i, što je najbitnije, javno osuđuju nasilje i diskriminaciju nad svim građanima i građankama, bez obzira na njihov seksualni identitet, a ne da u cilju skupljanja političkih poena podržavaju samo jednu skupinu“, objašnjava naš sagovornik.
POSLJEDICE HOMOFOBIJE
Homofobija, šovinizam, mizoginija i nacionalizam, prema mišljenju Suljetovića, ostavljaju ogromne i trajne posljedice na pojedincima i pojedinakama, ali i na cjelokupnom razvoju države i društva.
„Netrpeljivost, mržnja i nasilje prema homo/bi/trans osobama, ženama, Romima i bilo kojoj skupini koja ne pripada većini vode do visoke stope nasilja, diskriminacije i zločina u društvu. Kada društvo i država ignorišu nasilje nad jednom skupinom samo zato jer ne pripadaju njoj rizikuju da se to manifestuje i na sve ostale skupine, a možda i na njihovu djecu ili da se u određenom periodu i sami nađu u istoj obespravljenoj poziciji. Na kraju dobijamo disfunkcionalno i nezdravo društvo koje nije u mogućnosti da raste i da se razvija“, kaže on.
Na pitanje da li se možemo nadati boljim vremenima kada govorimo o prihvatanju LGBT osoba, on odgovara da ne postoji bolje vrijeme od vremena u kojem smo sada.
„Mi imamo izbor ili da čekamo i sanjamo bolje vrijeme ili da sami_e počnemo kreirati to bolje vrijeme za sebe. Što se tiče prihvatanja LGBT osoba, za mene bolje vrijeme predstavlja početak implementacije svih zakona u ovoj zemlji, te jasno i glasno opredjeljenje institucija da stanu iza svojih zakona. Naravno, najveća odgovornost nije na institucijama, već na LGBT populaciji da preuzme obavezu da postane vidljivija, edukuje građane i građanke, te jasno i glasno izađe iz ormara. Jedino na taj način ćemo biti u mogućnosti očekivati bolje sutra“, zaključuje naš sagovornik.
Ovaj članak je napisan u sklopu projekta „Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba“ kojeg finansira Evropska unija, a implementira Fondacija Heinrich Böll- Ured za BiH, zajedno s partnerima Fondacijom CURE i Sarajevskim otvorenim centrom. Sadržaj članka je isključiva odgovornost Fondacije Heinrich Böll – Ureda za BiH, Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovište Evropske unije.
Vezani tekstovi
“Iako redovno plaćam sve doprinose, znam da moju penziju niko neće naslijediti”
“Mislio sam da je odgovorno od mene da roditelji znaju s kim živim“
Svi oni koji pomjeraju granice slobode čine istorijsku stvar i mijenjaju društvo