Iako je od rata u Bosni i Hercegovini proteklo više od 27
godine i dalje se govori o potrebi očuvanja stabilnosti i mira.
Mnoge to i ne čudi jer su pomirenje i saradnja potpuno
nestali iz agendi ovdašnjih političara i njihovih javnih nastupa, pa se o sukobima,
mržnji i podjelama u javnom prostoru i danas priča kao da je rat bio juče.
Sve se to preselilo i u svijet društvenih mreža, a za to
vrijeme, život većine građana stoji u mjestu i čeka neke bolje dane – posao,
bolju ekonomsku situaciju, bolje zdravstvo, obrazovanje, zakone…
RATNI VETERANI GRADE
MIR
Da dijalog i mir
nemaju alternativu, najbolje znaju sami učesnici rata, ratni veterani, koji su
na svojoj koži osjetili svu besmisao smrti, uništenja, patnje i koji do danas
nose bolna ratna iskustva.
Kako se za BUKU priča
Spasoje Kulaga, početkom 90- tih svi su živjeli jedan miran normalan život – radili, šlolovali se, družili i u
jednom trenutku je sve to nestalo – neko ih je pozvao u rat u kom su proveli 3
do 4 godine, a potom ih je vratio kući u kojoj je se očekivalo da treba da
nastave da žive, kao da se rat nije ni desio.
Nakon što je sa grupom veterana radio na svojoj ličnoj
traumi, uvidio je da nedostaje sistemska podrška i da su prepušteni sami sebi,
te je sa još par veterana 2008. godine formirao neformalnu grupu za podršku, da
bi 2011. ona prerasla u Udruženje “Pravipožar” sa sjedištem u
Derventi, čiji je Kulaga predsjednik, a prvenstveni cilj im je podrška ratnim
vojnim veteranima, porodicama i žrtvama rata.
Na samom početku Udruženje su činili samo veterani Vojske
Republike Srpske, a potom su se pridružili i veterani Armije RBiH i Hrvatskog
vijeća obrane. Do sada su održali preko 130 radionica s ciljem pokretanja
dijaloga između ratnih veterana i mladih u gradovima širom Bosne i Hercegovine.
Pokrenuli su i online peticiju za zaustavljanje govora mržnje u javnom prostoru
i snimili dokumentarni film “Testament jednom vremenu”.
„Ljudi, posebno mladi, koji su u svojim lokalnim zajednicama
čuli jednu stranu priče, kada dođemo mi sa svojom pričom iz drugih dijelova
BiH, oni žele to da čuju. Postavljaju nam životna pitanja, na koja do tada nisu
mogli dobiti odgovore. Tako da kroz naše radionice često razbijamo predrasude o
drugom i drugačijem. To nas ohrabruje, jer živimo u zemlji gdje imamo mnogo
predrasuda jedni prema drugima. Naš cilj nije da mijenjamo njihove narative već
samo da im prikažemo realnu sliku rata kroz izjave i emocije pojedinaca. Mladi
razumiju i često, veoma često u našim veteranima vide samo ljude koji su prošli
ratni pakao i koji se danas bore da normalno žive i da na jedan način doprinesu
izgradnji mira“, jasan je Kulaga koji jedino dijalog i rad na prevenciji
nasilja vidi kao rješenje svih problema i jedini mogući put ka međusobnom
razumijevanju.
KAKO SE ŽRTVE ZABORAVLJAJU, A PAMTI SAMO ZLO
Isto razmišljanje
dijeli i đakon Branislav Rajković koji prije pr godina dospio u žižu javnosti prvo
zbog liturgije na arapskom jeziku i dobrodošlice u Mostar sa esselamu alejkum, a
potom izvodeći sa Arminom Muzaferijom u Trebinju “Gel gor beni”- muslimansku
duhovnu pjesmu.
Pa iako je đakon Rajković imao tek deset godina kada su mu
roditelji ubijeni u selu Jasenjani nadomak Mostara, zna da se prošlost ne može
promijeniti, ali da sadašnjost i budućnost mogu.
I zato isključivo govori o ljubavi, razumijevanju i tolerancii.
Najbliže mu je iskustvo iz Hercegovine, gdje u međureligijskom
dijalogu postoji, kaže, prilično iskrena saradnja.
“Posebno je vanredni značaj zajedničke posjete Korićkoj i
jami Čavkarici, stim što sam u međuvremenu shvatio da se upravo na primjeru
Čavkarice, recimo, ali i nekih drugih hercegovačkih jama, na čijem dnu još
uvijek leže ostaci žrtava, može vidjeti suprotan proces od onog koji smatram ne
samo poželjnim, nego i prijeko potrebnim i možda jedinim hrišćanskim, a to je:
pamtiti žrtve – zaboraviti zlo! Dakle, Čavkarica je jedan od primjera kako smo
ustvari zaboravili žrtve, jer njihove kosti I dalje leže na njenom dnu, dok se
istovremeno upinjemo ne samo da pamtimo zlo, nego i da prizovemo novo”.
Kada je riječ o formalnom međureligijskom dijalogu, makar u
radu Međureligijskog vijeća BiH, đakon Rajković kaže da je prilično narušen ali
u tom kontekstu veoma značajnim, utješnim i optimističnim smatra riječi koje je
neposredno prilikom ove promjene u MRV-u izrekao Muftija Grabus: „Postoji više
nivoa međureligijskog dijaloga, individualni, akademski, vjerski,
institucionalni itd. Puno je lijepih i pozitivnih primjera komšijskog međureligijskog
dijaloga koji je utkan u samo biće ljudi u Bosni i Hercegovini. … Nemoguće je
zaustaviti dijalog među ljudima, a za predstavnike vjerskih zajednica i crkava
dijalog je u svakom društvu moralna
obaveza …“.
VEŽE RAZUMJEVANJE MEĐU
GRAĐANIMA NEGO POLITIČARIMA I INTELEKTUALCIMA
Prošlost ja jako važna, zato je neophodno da je znamo i da
se suočimo sa njom.
Reći će to svaki istoričar, a mi smo razgovarali sa onima
koji aktivno rade kako bi se u BiH stvorili uslovi za dijalog i slobodno
društvo.
Jedan od njih je
istoričar Husnija Kamberović, koji je zajedno sa kolegama iz svih zemalja
nastalih na tlu SFR Jugoslavije je radio Deklaraciji “Odbranimo
historiju” i koji stoji iza prvog festivala istorije u BiH – History Fest
koji postaje sve prepoznatljiviji ne samo u BiH, već i u regionu.
Kamberovića smo pitali kako po njemu teče proces pomirenja u
BiH, da li smo prevalili neki značajniji put i šta treba učiniti da bi se on
ubrzao.
Kaže da iako mnogi govore o procesu pomirenja, on je
mišljenja da bi bilo puno bolje govoriti o procesu razumijevanja i stvaranju uslova
za slobodno društvo. Nažalost, čini mu se da u Bosni i Hercegovini posljednjih
tridesetak godina nismo napravili nikakve pomake u pozitivnom pravcu u procesu
međusobnog razumijevanja različitih slojeva našega društva. Tu su svi
odgovorni, dodaje, od političkih elita, kojima nikako ne odgovara proces
uspostavljanja razumijevanja različitih etničkih zajednica u BiH, do
intelektualaca, koji uporno rade na tome da pokažu kako društvo u BiH nema
mogućnosti da se dalje razvija. Paradoksalno je, navodi primjer, da mi više
uspjeha na uspostavljanju razumijevanja imamo na regionalnom nivou nego unutar
Bosne i Hercegovine. Primjeri su, dodaje, i Deklaracija ‘”Odbranimo istoriju”,
kao i History Fest, kao platforme putem kojih se želi otvarati dijalog kao
pretpostavku boljem razumijevanju: “Deklaracijom smo pozivali na očuvanje
digniteta historijske nauke, a kroz History Festa pružamo priliku za susrete,
razgovore, upoznavanje, ‘umrežavanje’ različitih generacija historičara iz
regiona. Nemamo uvijek razumijevanja i želimo te strahove razbiti, ali ne
želimo pokleknuti pred nacionalističkim nasrtajima. Vjerujem da kroz dijalog
možemo stvariti pretpostavke za suočavanje sa tamnim stranicama naše prošlosti”.
Ipak dodaje da na temelju nekih socioloških istraživanja,
koja nisu dovoljna za definitivne zaključke, veće razumijevanje postoji među
običnim ljudima nego nego među političkim elitima i intelektualcima, i to je
nešto što ostavlja kakvu-takvu nadu.
“Šta intelektualci trebaju učiniti? Moraju se osloboditi
strahovanja od političkih elita. Vidjeli smo kada kulturne elite, glumci na
primjer, pokažu da se ne plaše saradnje i dijaloga, kako to izaziva paniku kod
političara. Dakle, umjesto da se mi plašimo političara moramo okrenuti stvari i
pokazati da političke elite moraju prestati širiti strah, ili će se suočiti sa
masom običnih ljudi koji žele živjeti u slobodnom društvu”, zaključuje Kamberović.
OBRAZOVI SISTEM I TRI SUPROTSTAVLJENA NARATIVA
I istoričarka Bojana
Dujković Blagojević je dio grupe istoričara iz BiH, koji su zajedno sa
kolegama iz regiona osmilili projekat “Učenje (h)istorije koja to još
nije” i za to dobili nagradu 2019. godine. Međutim, zajednički rad na
ovoj tematici time nije okončan i krajem ove godine će objaviti 16 novih
radionica koje u svojoj osnovi obrađuju period ratova na prostoru nekadašnje
Jugoslavije, a pored nastavnika istorije, uključeni su i stručnjaci iz oblasti
pedagogije i psihologije, a sve sa
ciljem da se pripremi materijal koji može biti od pomoći nastavnicima kada
obrađuju ove teške i osjetljive teme.
Ipak konstatuje da se uprkos lavovskoj borbi za bolji
obrazovni sistem za sve ovo vrijeme, nažalost, ništa nešto promijenilo, iako su posljednje
izmjene u nastavnim planovima i programima, one koje se odnose na uključivanje
tema iz perioda 1992. do 1995. dogodile 2018. godine.
“Ukratko, postoje tri suprodstavljena narativa i događaji iz
ovog perioda su predstavljeni samo iz vizure jednog naroda. Cijeli narodi su
predstavljeni ili kao ‘žrtve’ ili kao ‘zločinci’; empatija se promoviše samo
predstavnicima ‘vlastitog’ naroda. Kako sada stvari stoje još mnogo vremena će
proći prije nego učenici u BiH budu mogli u udžbenicima istorije pročitati
informacije koje predstavljaju viđenje i druge strane, a ne samo one sopstvene,
većinske i budu ohrabreni da na osnovu istorijskih izvora, analiziraju iste i
donesu sopstvene zaključke”, priča za BUKU Dujković Blagojević.
Nažalost, nije ubjeđena da ima pomaka ni kada je riječ o
samim nastavnicima i njihovoj koji su ključni u poticanju učenika na kritičko
razmišljanje.
Razlozi za to su brojni, a navela je samo neke: “U BiH obaveza nastavnika da se stručno
usavršavaju i da redovno pohađaju seminare, treninge i obuke je vrlo labava i
široko postavljena. Ovaj segment stručnog usavršavanja se ne vrednuje posebno i
na žalost zavisi od ličnog afiniteta i spremnosti prosvjetnog radnika da uloži
svoje slobodno vrijeme i energiju u nešto od čega, u materijalnom smislu i neće
imati neke koristi. Na svu sreću i dalje postoji određen broj entuzijasta koji
vole svoj posao i koji žele da budu u toku kako sa kolegama iz struke, tako i
sa novim pedagoško-didaktičko-metodičkim temama”.
Ono što posebno žalosti i zabrinjava, kaže, jeste odsustvo
mladih ljudi na treninzima. Da li je u pitanju činjenica da se mladi ljudi više
ne zapošljavaju kao nastavnici ili smatraju da im obuke ne trebaju, nije
sigurna, te je njen utisak je da su pripadnici srednje generacije spremniji i
otvoreniji za saradnju.
S druge strane, nema utisak da je generalno bh. prosvjetna
politika orjentisana ka razvoju kritičkog mišljenja i razvoju ključnih
kompetencija kod učenika: “Deklarativno ovo jesto istaknuto, ali ne vidim da se
radi na tome. I dalje smo posvećeni i fokusirani na puku memorizaciju i
reprodukciju sadržaja. Šta naši učenici mogu da urade sa usvojenim
informacijama i kako će im to pomoći da se dalje razvijaju i dosegnu svoj puni
potencijal, malo koga zanima.
Naša sagovornica ističe i da je participacija prosvjetnih
radnika u procesu donošenja odluka u razvoju politika obrazovanja minimalna.
“Kod nas nema široke javne rasprave i sagledavanja nekog
problema iz više perspektiva prije uvođenja novih predmeta. Nastavnici putem
medija budu informisani da se uvode novi školski predmeti. Sve ovo obeshrabruje da se možemo nadati nekim
suštinskim promjenama u obrazovanju”, mišljenja je Dujković Blagojević.
Svi naši sagovornici ipak vjeruju da “obični” ljudi imaju
puno više razumjevanja i da ih dosta ima izgrađene dobre odnose, bez obzira u
kom entitetu ili kantonu žive.
Prvi korak svima nama, kažu, treba biti odupiranje situaciji koju su nametnuli političari.
Potom moramo biti aktivniji – pokretati inicijative, akcije, i tražiti
odgovornost od političara.
To je nužno, ako želimo izalazak iz začaranog kruga i uslove
za stvaranje slobodnog društva.