„Drakula“ Brema Stokera je, svakako, najuticajniji horor ikada. Međutim, prvobitni rukopis je sadržao još jedno poglavlje koje je autor jednostavno iscepao. U tom poslednjem poglavlju zajedno sa smrću grofa krvopije, ruši se i njegov zamak i na taj način bi trebalo da se zauvek prikrije svaki dokaz postojanja vampira. Stoker je možda planirao nastavak, ili nije želeo da njegovo delo bude samo bledi odjek dela „Pad kuće Ušer“, Alana Poa, i ova poglavlje nikada nije postalo integralni deo romana. Dakle, umesto da ostane (ne)poznat kao „onaj momak koji kopira Poa“, Brem Stoker je ostao upamćen u analima svetske, a naročito horor, literature.
Kada je Oskar Vajld, 1890. godine, pokazao rukopis svog rukopisa „Slika Dorijana Greja“ izazvao je veliku pometnju kod svog izdavača. Naročit haos su izazvali homoerotski delovi koji nisu bili u skladu sa licemerjem viktorijanske engleske tog doba. Urednik je predložio Vajldu da ubaci sedam novih poglavlja, kako bi ublažio sveopštu „feminiziranost“ dela, ako i da izbaci delove koji otvoreno aludiraju na „hopa-cupa između dva muškarca“. I, dok se tako izmenjena knjiga prodavala kao luda Oskar Vajld je čamio u tamnici zbog svojih seksualnih simpatija. Da nije bilo uredničkih makaza, ova knjiga bi možda postala prva gej knjiga u istoriji, a budući da se odlično prodavala i bila je mnogo popularna, možda bi doprinela da društvo ranije prihvati homoseksualce i razvije toleranciju prema njima. Sa druge strane, možda bi je puritanci spalili na lomači, tako da sada ni ljubitelji književnosti, kako oni gej, tako i oni strejt, ne bi mogli da uživaju u ovoj fantastičnoj knjizi.
Džoana Rouling je imala alternativni kraj za serijal o Hariju Poteru. Kraj kakav je svima poznat jeste da je Voldemor umro, a Hari je preživeo spasao svakoga. Drugačiji kraj je bio da Voldemor preživi kao spomenik u dvorištu Hogvortsa. Takođe, Hari bi postao sedi i stari arhirektor Hogvostsa i brsao bi svačije sećanje na Voldemora, a njegov praunuk bi postao naredni veliki mračni čarobnjak. Roulingova nije htela da si kada sazna za ovo, ali je njena prijateljica, koja je jedina bila upoznata sa ovime, objavila ovo na netu.
Politički angažovani i svesni, Džordž Vels je svoj roman „Vremeplov“ objavio sa idejom da to bude metafora o buržuaziji i proleterima. Glavni junak iz vikotrijanske Engleske pravi vremeplov i putuje u daleku budućnost. Tamo upoznaje dve rase, prelepe i glupe Eloe i pametne, ali nakazno ružne Morloke. Nakon dosta avantura i perepetija on se ipak vraća u sadašnjost (negde u 1894. godinu). Urednik je od Velsa tražio da napiše još jedno poglavlje u kome će da prikaže dalju (de)voluciju čovečanstva. Vels je bio protiv toga, ali je ipak napisao još jedno poglavlje u kome glavni protagonista putuje u još dalju budućnost gde upoznaje razvijeniji oblik Eloa, ali ga ubija jer nije shvatio o čemu i kome se radi. Vels nije bio zadovoljan dodatim poglavljem i nakon dosta svađe ovaj deo nije ni štampan kao deo „Vremeplova“ (ali jeste kao priča „Sivi čovek“). Da je Vels podlegao uredničkim pritiscima možda ova knjiga nikada ne bi bila popularna i ne bi postala jedna od prvih, pogrešno čitanih, SF knjiga koja je izvršila veliki uticaj na ceo žanr.
Roald Dal je napisao jedno od najpoznatijih knjiga za decu – „Čarli i fabrika čokolade“ u kojoj petoro dece u pratnji jednog od svojih roditelja posećuju čudesnu fabriku čokolade ekscentričnog vlasnika Vilja Vonke. Tokom ovog obilaska pohlepna, zla i halapljiva deca bivaju kažnjena na razne čudne načine, dok, samo plemeniti i skromni, Čarli na izađe bez ogrebotine. Prvobitno je u knjizi bilo još nekoliko dece, ali je Roal Dal ipak odustao od tih poglavlja. Zašto? U jednom izbačenom poglavlju se, na primer, govori o devojčici Mirandi Piker koja voli samo da uči u školi, i njenom ocu direktoru škole takođe posvećenom obrazovanju mladih. Pikerovi su besni jer je Vili Vonka izmislio „Tačkasti prah“, ovsene pahuljice koje, kada ih deca pojedu, stvaraju crvene tačkice na njihovom licu, tako da oni, pravdajući se bolešću mogu da izostanu iz škole. Pikerovi pokušavaju da sabotiraju mašinu koja pravi ovaj prah i tada se začuje strašan vrisak. Vili Vonka kaže Mirandinoj mami da je njena ćerka završila u tačkastom prahu. Odmah dodaje da se šali, ali Umpa Lumpe pevaju o tome kako će Mirandini drugari iz škole da obožavaju ukus svoje drugarice.
Postoje mnogi delovi Biblije koji su izmenjeni, izbrisani, dosta celih Jevanđelja su proglašeni gnostičkim… Poznato je da, a i urednicima i cenzorima Biblije na Saboru u Nikeji kada su i odredili konačnu verziju ovog štiva bilo je znano, da je ova knjiga veoma uticajna u celom svetu. Tako na primer u „Jevanđelju po Filipu“, koje nije našlo mesta u konačnom izdanju, sam Logos (Bog) kaže „Neznanje je ropstvo! Znanje je sloboda!“ U „Jevanđelju po Mariji“ žene se pozivaju na mnogo aktivniju ulogu u Crkvi, a to je i jedino Jevanđelje gde se Marija Magdalena naziva prostitutkom. Ako uzmemo u obzir da je Biblija jedna od najuticajnih knjiga možemo samo da zamislimo koliko bi čovečanstvo izgledalo drugačije da u sebi sadrži rečenicu „Znanje je sloboda!“ ili neke slične izjave.